Lebensborn, što u doslovnom prijevodu znači Izvor života, bila je organizacija i projekt koji su osmislili i vodili ideolozi zloglasnog nacističkog SS-a (Schutzstaffel – Zaštitni odjel) na čelu s ratnim zločincem Heinrichom Himmlerom. Organizacija je osnovana u prosincu 1935. godine, a njen je cilj bio kroz rad što većeg broja ustanova za brigu o djeci, od dojenčadi do pete, šeste godine ostvariti ideje arijevske nadmoći.

Odabrana i u te ustanove smještena djeca odgajala bi se i »uzgajala« – imali su najbolje moguće uvjete prehrane i svega drugog vezanog uz brigu o maloj djeci – u čisto nacističkom duhu te bi se, čim bi se pružila prilika, slala u udomiteljske obitelji koje su, naravno, dušom i srcem bile posvećene ideji fašizma i superiornosti arijevske rase. Temeljna ideja projekta bila je »uzgojiti« što više tih malih arijevaca koji će u budućnosti biti uvježbani vojnici, znanstvenici, stručnjaci svih vrsta, majke i očevi koji će širiti snagu i utjecaj nadmoćne arijevske rase.

HEIM HOCHLAND

Sva su djeca koja su bila dio Lebenbsborn projekta smještena u posebno uređene kuće, najčešće su to bili bivši domovi zdravlja, u kojima su brigu o njima vodili vrhunski liječnici pedijatri i brojne vrlo kvalitetne medicinske sestre, a svaka je takva ustanova imala i vojnu skupinu SS-ovaca koji su brinuli o njihovoj zaštiti. Prva kuća te vrste osnovana je 1936. godine u Steinhöringu, malom selu blizu Münchena, i nazvana je Heim Hochland, a i sva kasnija »superodgajališta« arijevaca u prvom će djelu naziva imati pojam Heim, u prijevodu zavičaj. Većina tih kuća djelovala je praktično do kraja rata, a uz deset njih osnovanih u Njemačkoj, osnivane su i u drugim državama kao što su Austrija, Poljska, Danska, Francuska, Belgija, Luksemburg, pri čemu je prednjačila Norveška koju su Himmler i nacisti cijenili zbog nordijskog podrijetla stanovništva pa se čak i zakonskim odredbama poticalo »oplođivanje« norveških žena od strane pripadnika njemačke vojske, a iz tih »veza« rođenu djecu bi potom s puno radosti preuzimali »domovi«. Ukupno je u Europi bilo osnovano 36 takvih kuća u kojima je od 1936. do 1944. godine na području Njemačke rođeno oko 8.000 djece, dok je u Norveškoj, po dostupnim podacima, rođeno između 8.000 i 12.000 djece!

Kuće su, dakle, ne samo primale djecu, već i trudne majke pri čemu je oko 60 posto rodilja bilo neudano, a udane rodilje bile su žene časnika SS-a i o njima se vodila posebna briga. Djeca neudanih davana su na usvajanje »rasno čistim roditeljima«, najčešće obiteljima službenika SS-a i ostalih državnih organizacija, ili pak obiteljima u koje je postojalo potpuno povjerenje zbog nedvojbene ideološke pripadnosti idejama arijevske nadmoći. No, budući da je cilj bio na taj način »uzgojiti« što veći broj arijevaca, a do djece baš i nije lako doći, došlo se i na ideju o – otimanju djece! Tako su od 1939. godine, a posebno nakon što se od 1941. rat zahuktao, organizirane otmice djece iz Jugoslavije, Poljske, Rusije, Ukrajine, Čehoslovačke, Rumunjske, Estonije, Latvije i Norveške. Naravno, djeca iz tih dijelova Europe nisu bili arijevci, ali ako bi pri liječničkim pregledima ispunjavali kriterije arijevske nadmoćne rase – boja kože, očiju, tjelesna i umna razvijenost – bili bi prihvaćani i odgajani u duhu »rasno čistih i zdravih«, a ako nisu zadovoljavali te kriterije smatrani su »neželjenim« i slani u koncentracijske logore. Ovaj užasavajući sustav »uzgoja rasno čiste i zdrave djece«, idejom sličan industriji smrti osmišljenoj kroz konclogore, bio je potpomognut s 8.000 uposlenih službenika (liječnici, medicinske sestre, ostalo osoblje, vojnici..) od kojih je 1939. njih preko 3.500 bilo dio sustava SS-ovih visokih činovnika.

SNAGA DOKUMENTARCA

Literarnu sliku ovog mučnog i mračnog sustava ponudila je prošle godine belgijska književnica Caroline De Mulder u romanu »La Pouponniere d’ Himmler« koji se ovog proljeća pod nazivom »Himmlerove jaslice« i u prijevodu s francuskog Tonke Baričević pojavio u hrvatskim knjižarama zahvaljujući agilnom zagrebačkom izdavaču OceanMore. De Mulder je, koristeći niz saznanja spomenutih u prethodnom dijelu teksta, stvorila vrlo dobru i zanimljivu priču koja je opravdano postala svjetski hit i ima, kako su to konstatirali u »Le Figaro literaire«, snagu velikog dokumentarca.

Radnja romana odvija se u rujnu 1944. godine i smještena je u spomenutu, prvu od tih kuća, bavarsku Heim Hochland, a pripovijedaju nam je tri lika. Rennee je mlada šesnaestogodišnja Francuskinja koja se za njemačke okupacije Francuske zaljubila u mladog SS-ovca. Kad je ostala trudna, on joj pomaže prebaciti se u Njemačku te je, dok je on na ratištu, smješta u Heim Hohcland gdje će ne samo čekati porod, već će i raditi kao medicinska sestra. Sestra Helga, jedna od medicinskih sestara tog doma, dvije je tri godine starija od Renee, iznimno je cijeni glavni liječnik, dr. Ebner i ona uskoro postaje glavna sestra. Treći lik je poljski logoraš Marek kojeg su, kao i desetak drugih logoraša, doveli iz konclogora Dachau da bi u Heim Hochlandu, uz strogu kontrolu i puno nasilja SS-ovaca, radio najrazličitije fizičke poslove. Priče ova tri lika isprepliću se i prožimaju i to u trenucima kada rat polako prilazi kraju što u tu, do tog trenutka mirnu i odgoju djece okrenutu ustanovu donosi potpuni kaos, nesigurnost i strah.

SIMBOLI UŽASA

Caroline De Mulder piše kroz kratke i jednostavne epizode koje nam naizmjenično prenose tri spomenuta lika, a uz klasično pripovijedanje o svemu što se zbiva čitatelj saznaje i iz Helginog dnevnika te niza pisama koje ona šalje svojim prijateljicama. Temeljni lik romana je Helga koja od iskreno uvjerene nacistkinje mijenja, izložena brutalnoj istini i dokumentima do kojih je došla, stav te postaje svijesna kako je to što se radi zločin. No, usprkos toj spoznaji, ona nema hrabrosti ni volje bilo što promijeniti. Likovi Renee i Mareka osmišljeni su i realizirani kao simboli žrtava sumanutog doba i ratnih zbivanja pri čemu je kod Mareka zaista moćno prikazana njegova konstantna glad, a kod Renee je možda još i snažnije dan prikaz psihičkih kriza i muka koje proživljava jer živi u neoprijateljskom okružju, nema mladića u kojeg se zaljubila, ne zna kako prehraniti djetešce koje je rodila… Ukratko, autorica je vrlo uspješno kroz zanimljivu priču koja vapi za filmovanjem pokazala ne samo suludost ideje projekta Lebensborn, već i tragične sudbine pojedinaca uključenih u taj projekt pri čemu je uz spomenute likove iznimno moćan dio vezan uz Frau Geertrui, mladu djevojku čiji sin umre nedugo po porodu što je psihički uništava. Nedvojbeno, belgijska je književnica rekonstruirajući stvarne povijesne događaje stvorila moćan roman koji kako navodi »L’ Obs«, prokazuje slijepu okrutnost nečovječne ideologije.

O AUTORICI

Caroline De Mulder (1976.) belgijska je spisateljica i profesorica književnosti te autorica pet zapaženih romana. Za svoj prvi roman Ego Tango (2010.) dobila je najvažniju belgijsku Književnu nagradu Victor Rossel, a 2018. Nagradu Auguste-Michot za roman Calcaire. Za roman Manger Bambi dobila je Nagradu Transfuge za najbolji frankofonski krimić i Nagradu Sade. Živi u Parizu i Namuru gdje na Sveučilištu Notre-Dame de la Paix predaje književnost.

TEŠKE BROJKE

Teške su i brojke vezane uz djecu silom uključenu u ovaj program. Primjerice, u Norveškoj su u okviru tog programa mnoga rođena djeca po završetku rata vraćena u Norvešku i tamo prečesto šikanirana i maltretirana. Norveška je vlada 2007. godine donijela odluku o novčanoj nadoknadi ljudima koji su proživljavali, potpuno nezasluženo, surovo izoliranje i osudu svoje okoline. Istraživanja provedena u Poljskoj i predstavljena kroz izvješće tadašnje Vlade donijela su podatke da je tijekom ratnih godina na području Poljske oteto oko 10.000 djece, a samo 15 posto njih vraćeno je po završetku rata svojim biološkim roditeljima.

SERIJA, FILM, VIDEOIGRA

Tema Lebensborn djece obrađivana je na različite načine. Primjerice u sjajnoj američkoj TV seriji »The Man in the High Castle« likovi Joe Blake i Nicole Dörmer djeca su odrasla u okviru tog projekta. U čuvenom romanu i filmu »Sofijin izbor« (1982., režija Alan J. Pakula) Meryl Streep glumi lik Sofije koja u nastojanju da spasi svog dječaćića smrti u logoru pokušava ostaviti ga u jednoj od Lebensborn kuća. Napokon, priča vrlo hvaljene i popularne videoigre »My Child Lebensborn« temelji se na izbjegavanju nasilja i bulinga kojem su bila izložena djeca tog monstruoznog projekta, te je 2018. ta videoigra dobila nagradu BAFTA Games Awards.