Nedavno je objavljeno da je senegalski književnik Mohamed Mbougar Sarr dobitnik prvog hrvatskog izdanja ugledne francuske književne Nagrade Goncourt. Dobio ga je za roman »La plus secrète mémoire des hommes«, koji će nakladnička kuća Fraktura prevesti i objaviti na hrvatskom jeziku.

Hrvatska je 29. zemlja koja se pridružila prestižnom krugu zemalja koje sudjeluju u Međunarodnim izborima Goncourt. Više od četiri mjeseca, uz pomoć svojih profesora, studenti francuskog jezika Sveučilišta u Zagrebu i Zadru čitali su i raspravljali o četirima finalističkim romanima iz izdanja Nagrade Goncourt 2021. godine. To su »Le Voyage dans l’Est« Christine Angot (Flammarion), »Enfant de Salaud« Sorja Chalandona (Grasset), »Milwaukee Blues« Louis-Philippea Dalemberta (Sabine Wespieser) i »La plus secrète mémoire des hommes« Mohameda Mbougara Sarra (Philippe Rey).

Sastavili su ocjenjivački sud i glasali za svoj omiljeni roman. Na kraju su nagradu dodijelili romanu Mohameda Mbougara Sarra jer, kako su obrazložili na javnom događaju u knjižari Frakture, on jedini od finalista slojevito gradi fikciju, prilagođava se svim čitateljima, te je vrsni poznavatelj književnosti. Sarr je istovremeno društveno angažiran autor, odbija da ga se etiketira kao crnca i Afrikanca, odbija egzotizaciju Afrike koju nameće ostatak svijeta, piše o afričkim temama, ali prije svega jednostavno je pisac i brani književno stvaralaštvo lišeno okovane književnosti, istaknuto je. Mohamed Mbougar Sarr rođen je 1990. godine. Odrastao je u Diourbelu u Senegalu, a kasnije je studirao u Francuskoj. Sarrova kratka priča »La cale« iz 2014. govori o trgovini robljem, a nagrađena je s Prix Stéphane-Hessel. Njegov debitantski roman, »Terre ceinte« (2015.) opisuje život u izmišljenom selu pod kontrolom džihadista. Godine 2015. dobio je Prix Ahmadou-Kourouma na Salon du livre u Ženevi. Također je nagrađen s Grand prix du roman métis 2015. od strane grada Saint-Denis de La Réunion. Godine 2021. u izdanju Europa Editionsa objavljen je engleski prijevod njegova djela pod naslovom »Brotherhood«. Na Jeux de la Francophonie 2017. dobio je brončanu medalju u kategoriji književnosti za svoju kratku priču »Ndënd«. Njegov drugi roman, »Silence du choeur« (2017.), portret je svakodnevnog života afričkih migranata na Siciliji, a za njega je dobio nagradu svjetske književnosti na festivalu Étonnants Voyageurs u Saint-Malou. U studenome 2021. dobio je Goncourtovu nagradu za roman »La plus secrète mémoire des hommes« (moglo bi se prevesti kao »Najtajnije sjećanje ljudi«). Sarr je pobijedio u prvom krugu glasanja, sa šest glasova protiv, tri glasa za Sorja Chalandona i jednim glasom za Louis-Philippea Dalemberta. On je prva osoba iz podsaharske Afrike koja je osvojila Prix Goncourt, dok je u dobi od 31 godine ujedno i najmlađi Goncourtov laureat otkako je Patrick Grainville pobijedio 1976. godine.

U organizaciji Francuskog veleposlanstva i Francuskog instituta u Hrvatskoj, u partnerstvu s Akademijom Goncourt te profesorima i studentima sa Sveučilišta u Zagrebu i Zadru, u Knjižari Fraktura objavljena je ova prva Nagrada Goncourt – hrvatski izbor, pod predsjedanjem književnika i glavnog tajnika Akademije Goncourt Philippea Claudela. Proglašena prvi put 1903. godine, Nagrada Goncourt najstarija je i najprestižnija književna nagrada u Francuskoj i na francuskom govornom području. Njome se svake godine nagrađuje najbolji roman na francuskom jeziku objavljen u Francuskoj tijekom godine. Nagradu početkom studenoga dodjeljuje Akademija Goncourt, nakon što se širi izbor objavi u rujnu i uži u listopadu. Od 1998. godine zemlje koje to žele također mogu organizirati svoj vlastiti izbor Nagrade Goncourt pridruživanjem inicijativi Međunarodni izbori Goncourt pod okriljem Akademije Goncourt. O izboru Goncourt dotične zemlje odlučuju studenti francuskog jezika na temelju romana koji su se našli u finalu posljednjeg izdanja Nagrade Goncourt, dok se jedan lokalni partner nakladnik obvezuje objaviti pobjednika na jeziku te zemlje.

Nagrada Goncourt podsjetila nas je da se ovih dana, 26. svibnja, navršila 200. godišnjica rođenja francuskog pisca, kritičara i izdavača Edmonda de Goncourta, koji je rođen 1822. u Nancyju, a preminuo je 16. srpnja 1896. u Champrosayu. Edmond de Goncourt oporučno je dao cijelo svoje imanje za osnivanje i održavanje Académie Goncourt. U čast njegovog brata i suradnika, Julesa Alfreda Huot de Goncourta, Akademija je svake godine, počevši od 1903., u prosincu dodjeljivala Prix Goncourt. O pobjedniku odlučuje žiri koji se sastaje svake godine u restoranu Drouant. Nagrada, iako simbolička, osigurava književniku status zvijezde i bolju prodaju djela. Autor može nagradu dobiti samo jednom. To je prekršeno samo u jednom slučaju: Romain Gary ju je dobio 1956. godine, zatim opet 1975. pod pseudonimom Emile Ajar. Neki od poznatih književnika koji su dobili nagradu su Marcel Proust, Simone de Beauvoir, Andre Malraux, Georges Duhamel, Alphonse de Châteaubriant, Antonine Maillet.

​Natuknica na Wikipediji podsjeća da su neke odluke o nagrađivanju bile vrlo kontroverzne – najpoznatiji slučaj je dodjela 1919. godine, kada je nagrađen Marcel Proust, iako su mnogi smatrali da je nagradu trebao dobiti Roland Dorgelès za svoj roman o Prvom svjetskom ratu »Les Croix de bois«. U poslijeratnom raspoloženju javno mišljenje je bilo naklonjeno Dorgelèsu koji se borio u ratu, dok je Proust kao astmatičar bio oslobođen od vojne službe. Osim toga, Proust je tada imao 48 godina, a nagrada bi trebala biti dodjeljivana obećavajućim mladim autorima. Glasanje 1932. godine je također bilo kontroverzno. Te je godine nagrađen Guy Mazeline, iako je favorit mnogih bio Celine. Sporno glasanje je čak 60 godina kasnije postalo predmetom knjige »Goncourt 32« Eugenea Saccomanoa. Godine 1987. pokrenuta je još jedna nagrada, Prix Goncourt des Lycéens, gdje u procesu izbora sudjeluju srednjoškolci. Braća Edmond i Jules Goncourt francuski su književnici koji su djela pisali zajedno, a za sebe su tvrdili da su osnivači naturalističke škole. Za junake romana uzimali su konkretne modele iz života, »strogo znanstvenim stilom« sabirući dokumente iz prve ruke. Kako navodi Hrvatska enciklopedija, različitih temperamenata, podijelili su posao pisanja: Edmond je pomno gradio plan za svako djelo, Jules se brinuo u prvom redu za stil. Cilj je bio posvetiti se slikanju »stvarnog života« i obuhvatiti sve društvene slojeve, od aristokracije do sirotinje, analizirati složenost doba u kojem žive, izgraditi izvoran rječnik i sintaksu, stvoriti »umjetničko pismo«. Za junake romana uzimali su stvarne uzorke iz života: u romanu »Sestra Filomena« (1861.) osoblje rouenske bolnice; u »Renée Mauperin« (1864.) prijateljicu iz djetinjstva i članove svoje obitelji; u »Germinie Lacerteux« (1865.) sluškinju u roditeljskoj kući; u »Charles Demailly« (1868.) galeriju znanaca: pisce, novinare, umjetnike; u »Madame Gervaisais« (1869.) svoju tetu. Najbolji im je roman o životu slikara »Manette Salomon« (1867.). Napisali su i kazališni komad »Henriette Maréchal« (1865.) te golemi »Dnevnik« (1956. – 59.). Pisali su također i studije o društvenom i umjetničkom životu Francuske u 18. stoljeću, kao što su »Povijest francuskoga društva za revolucije«, »Madame du Barry« i »Madame de Pompadour«. Poslije Julesove smrti 1870. godine, Edmond je napisao dramu »Domovina u pogibelji« te nekoliko romana i studija o japanskoj umjetnosti. Godine 1896. dao je poticaj za osnutak književnog društva koje je od 1903. javna ustanova i nosi njihovo ime (Académie des Goncourt) te dodjeljuje istoimenu nagradu za najbolju fikcionalnu prozu godine, s naglaskom na romanu.