Saša Ilić trenutačno je jedan od ponajboljih književnika regije koju ne veže samo povijest, već i jezik (Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, uvelike i Makedonija te Slovenija). Njegovo veliko znanje, studiozan pristup, nedvojbena literarna nadarenost, vrhunsko stilsko i kompozicijsko umijeće, ali i hrabrost da piše i progovara o lošim stranama društva u kojem živi, čine ga književnikom i intelektualcem koji itekako smeta vlasti pa je stoga njegov divni antiratni roman »Pas i kontrabas« doživio brojne kritike i napade vladajućih struktura u Srbiji. Mogao bi sličnu sudbinu imati i njegov novi roman, iznova moćna i snažna knjiga »Rt« o kojoj razgovor s autorom počinjemo konstatacijom kako mu vjerojatno, nakon svega što se događalo s romanom »Pas i kontrabas«, nije bilo ni lako, ni jednostavno opet pričom dotaknuti neke suvremene negativnosti, kao i isto tako neke od traumatičnih dijelova bliže srpske prošlosti.

Jeste li ikad smatrali da treba izbjegavati te, za određeni dio ljudi u Srbiji, provokativne teme?

– Nikada nisam izbjegavao društveno bolne teme koje su u Srbiji uglavnom i politički cenzurirane, naročito posljednjih godinu dana, kada je svaki javni iskaz postao potencijalno opasan po režim. Trenutno je na djelu totalna cenzura. Ukidaju se čak i emisije za djecu, kao i međunarodni festivali poput Bitefa koji su davne 1967. osnovali Mira Trailović i Jovan Ćirilov. Ta dva trenutka, dakle vrijeme početaka ovog festivala u Beogradu i njegovo današnje ukidanje, moguće je usporediti i zbog klime Studentskih protesta. U to vrijeme je Mira Trailović, ubrzo nakon praizvedbe mjuzikla »Kosa« na Broadwayu postavila ovu kultnu predstavu u Ateljeu 212. Adaptaciju je napravio pisac Bora Ćosić. Bio je to revolucionarni trenutak. Skidanje odjeće na sceni i cijepanje vojnih knjižica bila je provokacija koja nije dovela do cenzure ili ukidanja kazališta. Danas imamo situaciju da je cenzurirano gostovanje švicarskog kazališnog redatelja Mila Raua. Sve se to događa u godini permanentnog Studentskog protesta protiv korupcije koja je zahvatila svaki segment društva i baš zbog toga ne dolazi do ispunjenja nijednog studentskog zahtjeva.

Za režim postoji samo gola sila i zbog toga se ukida svaka institucija koja pokuša održati nivo svog profesionalnog rada. Naime, redatelj Milo Rau je na prošlogodišnjem Bitefu održao govor protiv uništavanja prirode dolaskom multinacionalne rudarske kompanije Rio Tinto u Srbiju. Osobito je kritizirao politiku tadašnjeg njemačkog kancelara Olafa Scholza s tim u vezi. Bio je to govor koji se nije dopao režimu, pa je vlastodržac naložio da se režiseru zabrani svaki dalji nastup u Beogradu a da se Bitef, ako ne može drukčije – uništi kao festival. Jer bez kazališta se može, ali bez korupcije – ne. Upravo, ova sprega između interesa svjetskog kapitala i lokalne korumpirane vlasti predstavlja i centralni motiv mog romana »Rt«, koji je nedavno objavljen u zagrebačkom VBZ-u.

Ukidanje festivala

Kakve su do sada reakcije? Je li stanje bolje od onoga što vam se događalo nakon NIN-ove nagrade za »Pas i kontrabas« kad ste bili izloženi hajci?

– Vrijeme opće društvene pobune protiv korumpirane vlasti nije naklonjeno umjetnosti. Dok vlast ukida festivale ili otkup knjiga na latinici, pri čemu protežira potpuno efemernu i eskapističku umjetnost, knjige i filmovi koji se bave aktualnim problemima ostaju izvan fokusa javnosti. Možda bivaju propraćeni u nekoliko nezavisnih glasila koja su pod žestokom paskom režima. To vam svakako može nešto reći o kulturnoj politici koja se ovdje njeguje. Ne treba zaboraviti i da su pisci/akteri kampanje protiv »Kontrabasa« i NIN-ove nagrade zapravo lojalisti SNS-a koji upravljaju RTS-om ili su strateški razmješteni po upravnim odborima, udomljeni u SANU-u ili su dobili mjesto savjetnika srpskog ambasadora u Sloveniji. Neki od njih su protokol majstori Dodikovih proslava u Banjoj Luci. U zemlji je ostala samo jedna službena bina za kazališnu igru, glumu i performans – to je šatorsko naselje Ćacilend u kome su nastanjeni kriminalci kao osobna garda nelegitimnog predsjednika. I tamo se svakodnevno izvode performansi – igrokazi atentata, protesta, folklora, poruge i podmetanja, čitave drame apsurda. Sve drugo stoji. Mislim da se izdavaštvo nalazi u najvećoj krizi od Drugog svjetskog rata do danas. Naravno, to ne važi za nekoliko režimskih izdavačkih kuća poput novosadskog Prometeja ili beogradskog Vulkana. Oni će uvijek imati dovoljno para jer Prometej, recimo, tiska knjige Gorana Vesića, bivšeg ministra osumnjičenog za pad nadstrešnice u Novom Sadu koja je usmrtila 16 ljudi. Mislim da sam vam sada donekle skicirao aktualni društveni i kulturni život u Srbiji. Jedino slobodno mjesto proteklih mjeseci bio je Studentski kulturni centar kojim su kratko upravljali studenti, ali je Vučić intervenirao žandarmerijski i preuzeo tu instituciju za potrebe svojih lojalista – valjda za kuhanje vojničkog graha.

U vašem je stvaralaštvu način rada uvijek promišljen, složen i često s puno simbolike. Kako ste ovog puta došli na ideju da obradite tri razdoblja novije srpske povijesti i, naravno, sadašnjosti?

– Zanimalo me je kako izgleda biti na jednom mjestu u tri dramatična trenutka povijesti i kako se interesne zone različitih politika ukrštaju iznad samo jedne kuće, kao što je porodični dom obitelji Bukvić na Rtnju. Svakako, negdje na početku se nalazio Andrić i njegova novela »Jelena, žena koje nema«, koju je nastavio pisati upravo u rtanjskom predjelu tijekom 1942., kada se skrivao u unutrašnjem egzilu. Ostalo je diktirao sam Rtanj, na kome se nalazila Kapela porodice Minh, vlasnika rudnika uglja. Kapela je minirana u kolovozu 1992., dok je ljeto 2022. bilo obilježeno velikim ekološkim protestima u Srbiji. Tako su se posložile generacije Bukvića, na istoj planini u različitim ratnim godinama. Ne treba zaboraviti da roman počinje u rano jutro 24. veljače 2022. u trenutku početka masovne invazije Rusije na Ukrajinu. Zanimalo me je i kako je izgledalo organiziranje otpora uslijed različitih oblika eksploatacije čovjeka i ruda, danas – kritičnih minerala. Koji su to mehanizmi koji dovode do toga i što čovjek u savezu s prirodom može poduzeti u tom slučaju. Naravno, za ovo pisanje bilo je neophodno ozbiljno istraživanje koja sam ja izveo na terenu i u arhivama. Išao sam i tragom Andrića čak do Ženeve, gde je rođena ideja o Jeleni, koju sam u romanu pročitao kao energiju Prirode, koja stoji nasuprot fascinaciji poviješću.

Zapitao sam se i koji su to tekstovi ovog pisca koji bi nam danas mogli reći nešto važno. Je li to »Na Drini ćuprija« ili »Jelena, žena koje nema«? Za mene je odgovor bio u ovom drugom naslovu i još nekolicini njegovih srodnih proznih i esejističkih tekstova koje sam brižno uklopio u naraciju. Dakle ne Rat nego Rt, ne Povijest nego Priroda, ne Most nego održivost Života u diverzitetu rijeke i njezinih obala.

Ivo Andrić

Koliko je, i je li bilo, pripremnog istraživačkog rada? Podaci vezani uz Rtanj, pa i oni uz srpski pokret otpora 1942. godine, brojni su. Koliko je trebalo »kopati« po prošlosti, koliko istraživati pojmove vezane uz geologiju..

– Opredijelio sam se za Rtanj zbog njegove ljepote i usamljenosti u beskrajnom prostoru prirode, ali i politike. Možda nije manje važna činjenica da sam odrastao u njegovoj relativnoj blizini, kada su nedjeljni obiteljski izleti u tom kraju bili česti, odlazak do izletišta Grza ili do vidikovca Čestobrodica odakle se Rtanj otkrivao kao monumentalna figura Prirode, zamišljena nad sudbinom otuđenog sveta. Rtanj me je tada podsećao na skulpturu »Mislioca« francuskog kipara Augustea Rodina, koju sam viđao u povijesnim čitankama. Pritom mu je glava bila na Šiljku, odakle se spuštala linija ka vratu i ramenima – odnosno ka drugom vrhu Rtnja koji se zove Kusak. Svakako, mogla bi to biti i figura zamišljene žene, još bliže Prirodi, zabrinute nad njezinom sudbinom. Moto koji sam pronašao u jednom rječniku, ponudio mi je mogućnost da tu planinu tretiram ravnopravno u muškom i ženskom rodu, kako su pojedini jugoslavenski pisci i upotrebljavali termin »rt«. Ja sam ga, razumije se, u skladu s temom eksploatacije kritičnih minerala koristio i kao kemijski simbol Slobode, o kojoj misle svi junaci mog romana, zajedno s planinom.

Vrlo je zanimljivo uključivanje u priču nobelovca Ive Andrića, posebno stoga što kao svojevrsna književna kult ličnost nije prikazan u nekom baš lijepom svjetlu?

– Andrić je prikazan u svjetlu uplašenog čovjeka, u duhu mog omiljenog pisca Christopha Ransmayra. To svjetlo nije ni lijepo ni ružno, jednostavno je primjereno trenutku prikazivanja sudbine jednog penzioniranog diplomata, koji iza sebe ima nekoliko objavljenih knjiga, iskustvo zatvora, kronične bolesti, susreta s različitim političkim akterima toga doba, pa čak i s Hitlerom s kojim se rukovao i pregovarao oko razmjene bakra za naoružanje Kraljevine Jugoslavije. U romanu sam opisao tri njegova dana na Rtnju u kolovozu 1942., kada se približio partizanskom pokretu otpora, o čemu postoje škrti tragovi u literaturi. Njega sam vezao za geološko doba bakra, koji su nacisti željeli eksploatirati u Jugoslaviji, naročito u Boru, gde su kasnije napravili logor. U njemu je bio zarobljen i mađarski pesnik Miklós Radnóti čiji su stihovi, zapisani u bilježnici koja je iskopana s pjesnikovim posmrtnim ostacima, svjedočili o dobu nacističke eksploatacije bakra i ljudi: »Iz volovskih gubica krvava bala toči/ljudi bolno-krvavo mokre/četa se kužno u gomili vrti./Nad nama frkće gnusoba.«

Volim miris luke

Prošlost, moj je dojam, u ovom romanu itekako bitno utječe na sadašnjost. Užasi i sramote Vukovara odraz imaju na Rtnju i to ne samo ‘92-e, već i 2022. Znači li to da je i budućnost mračna? Ili je možda svjetlo u tunelu, istina ne u Srbiji (ni u Hrvatskoj!) već u Australiji, u završnoj sceni romana kad se, tako mi djeluje, Srpkinja zaljubi u Hrvata, a bogme i on u nju. Možemo li to iščitati kao neku ipak svjetliju budućnost? Ili barem potencijal za nju…

– Rt je okrenut budućnosti do koje se, nažalost, stiže preko neraščišćenih deponija iz prošlosti, preko jalovine minulih ratova, da se poslužim tom rudarskom metaforom. Zato sam pokušao da se pripovijedajući spuštam kroz geološke slojeve, istražujući različite periode na tlu Jugoslavije. U tome mi je pomogla geološka literatura, nimalo slučajno, studija jednog Vukovarca, petrologa Miroslava Tajdera čije sam nadahnute analize povremeno transformirao u geopoetičke zapise. Tako sam dospio i do slojeva vukovarske povijesti beščašća, u kojoj su značajan udio imali likovi koji se pojavljuju i kolovoza 1992. na Rtnju. Riječ je o dobrovoljcima Srpske radikalne stranke koji s majorom Šljivarom dolaze na planinu u potrazi za zlatom, zbog čega će minirati Kapelu sv. Đorđa. Tako se sarkastično, doba zlata širi na čitav jugoslavenski prostor zahvaćen ratom, u kome traje konkvista za plemenitim metalima, koja ide skupa sa zaposjedanjem teritorija. Iza ovih križara ne ostaje ni kamen na kamenu, ali se pritom stvara jedna nova klasa koja se, zahvaljujući akumuliranom kapitalu, nametnula kao kriminalni kartel na vlasti. Možda je to najvidljivije u Srbiji danas: oni dovode strane rudarske kompanije, oni vrše povijesnu pljačku svih resursa, pregovaraju s Bruxellesom i Berlinom, ali kada bismo mogli baciti pogled u njihove političke i ratne biografije, trag bi nas nepogrešivo vodio do Ovčare kraj Vukovara ili do Židovskog groblja u Sarajevu. Izlazak iz tog smrtonosnog zagrljaja radikalske politike moguć je, ali izvan granica u kojima živimo, na putevima koje može otvoriti samo ljubav, kako se u romanu i događa.

Gostovali ste u Rijeci na Vrisku. Hoće li biti još poneko predstavljanje ovog romana u Hrvatskoj?

– Da, na Vrisku je bilo zaista odlično. Tu, u Rijeci, na trenutak su se dodirnuli svijetovi »Kontrabasa« i »Rta«. Napravio sam nekoliko fotografija knjige na bitvi. Volim miris luke, njezine slojeve u zraku koji modro zatrepere pred kišu. Kada bih mogao, ponovo bih tamo napravio promociju. Ili negdje uz more. Rtovi su usamljena mjesta slobode. Tamo se osjećam kao kod kuće.

Radite li na nečemu novom?

– Nakon pisanja i objavljivanja romana uvijek dolazi vrijeme čitanja. Zbog toga sada čitam sve što mi dođe pod ruku: »Novi život partizanskih pesama« Ane Hofman, Powersovo »Odivljenje«, Traversovu »Gazu pred licem istorije«, »Belu damu« Sergeja Lebedeva, »Osmeh pod gorom maslinovom« Luke Tripkovića, izvanrednu antologiju romske književnosti »Imena koja cvetaju u pukotinama bezdana«, ili priče iz ruske underground književnosti, osobito autoricu Nataliju Romanovu čija je priča osvijetlila nove domete surove evolucije, izokrenuvši pozicije mozga i zadnjice kod naših političara i njihovih satelita u kulturi. Poslije mnogo godina, ponovo čitam »Hotel Zagorje« Ivane Bodrožić, u predivnom izdanju Bodonija. Spustim tako knjigu nakratko, kada mi se u bašlarovskom sanjarenju ukaže staza koja tu knjigu povezuje s Rtom. Izvan svijeta kapuljaša i šatoraša, čija konkvista i dalje traje. Ali ujedno traje i književni otpor bez kojeg ovaj svijet više ne bi imao smisla. Osmijehnem se tada i nastavim čitati.

O piscu

Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je tri knjige pripovjedaka: »Predosećanje građanskog rata« (2000.), »Dušanovac. Pošta« (2015.), »Lov na ježeve« (2015.) i tri romana: »Berlinsko okno« (2005.), »Pad Kolumbije« (2010.) te »Pas i kontrabas« (2019.) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Bio je jedan od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas. Nakon raspada redakcije osnovao je s Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na njemačkom jeziku kao podlistak novina Tageszeitung i Frankfurtera Rundschau. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Piše za nekoliko portala. Njegova proza prevedena je na albanski, engleski, francuski, makedonski i njemački jezik.