Riječi su najmoćnija droga kojom se koristi čovječanstvo, misao je engleskog književnika Rudyarda Kiplinga čija će se 90. godišnjica smrti navršiti 18. siječnja ove godine.

Rođen je 1865. godine u Bombayu, a preminuo je 1936. u Londonu. Otac mu je bio kurator Centralnog indijskog muzeja i stručnjak za indijsku mitološku skulpturu.

Odgojen u viktorijanskom duhu engleske kolonijalne obitelji u Indiji, zarana je naučio hindski, a u šestoj godini života bio je poslan u Veliku Britaniju kako bi se obrazovao u dječjem domu Southsea pod starateljstvom bračnog para kojeg su njegovi roditelji zaposlili putem novinskog oglasa.

U Indiju se vratio 1882. godine i zapošljava se u Civil and Military Gazette iz Lahorea, gdje objavljuje svoje prve pripovijetke. Službovao je u Indiji, upoznao Japan, proputovao južnu Afriku, Australiju, Novi Zeland, živio je četiri godine u Americi te sudjelovao kao ratni dopisnik u ratu protiv Bura.

Od 1896. trajno je u Engleskoj. Bio je poklonik i propovjednik reda, zakona i discipline. Smatrao je da red i zakon što ga »zaostalim« narodima donose kolonizatori, pogotovo Britanci, koristi tim narodima, pa je takve misli iznosio u većem broju svojih djela. Zbog toga ga smatraju glorifikatorom britanskog imperijalizma i kolonijalizma.

Pišući o životu Engleza u Indiji, istaknuo se kao novinar velike moći opažanja, britka jezika i jasna, jezgrovita izraza. Tako je nastalo stotine kratkih priča o kolonijalnoj Indiji, kojih je dio najprije objavljen u zbirci iz angloindijskog društvenog života »Jednostavne priče s brda« (1888.), kojom se odmah proslavio.

Priče o životu izvan angloindijske zajednice sadrže složenije odnose istodobne privlačnosti i odbojnosti, s ponekim elementima nadrealnog i simboličnoga, primjerice »Čovjek koji je htio biti kralj« i »Na gradskom bedemu« u zbirci o vojničkome životu »Tri vojnika« (1890.). Kiplingov pojam zakona (The Law) izražava njegovo razumijevanje moralnoga kodeksa i imperijalne ideje, civilizatorskoga poslanja Britanskoga Carstva i doktrine rada, što zorno pokazuje u životinjskom svijetu iz »Knjigâ o džungli« (»Knjiga o džungli«, 1894; »Druga knjiga o džungli«, 1895.) koje je napisao u Americi, dok je »Igrokaz o džungli« objavljen tek 2000. godine.

Kao nenadmašan majstor kratke priče, Kipling se proslavio pričama za djecu »Baš je tako bilo« (1902.), »Puck s Pookova brda« (1906.) i romanom epizodne strukture »Kim« (1901.), o pustolovinama irskoga siročeta u Indiji kojega odgaja tibetski lama, ali i britanska tajna služba. Pisao je i poeziju koja je isprva tematski podudarna s prozom.

Proročki i moralizatorski tonovi prisutniji su u pjesmama koje su u Britanskom Carstvu dosegnule amblematsku razinu: »Otpust«, »Breme bijelog čovjeka« i »Ako«. Više stotina pjesama, objavljivanih samostalno ili u sklopu proznih zbirki, sabrano je u knjizi »Sveukupni stihovi: konačno izdanje« iz 1940. godine.

Premda je 1907. prvi od engleskih književnika dobio Nobelovu nagradu, nakon Prvog svjetskog rata gotovo je pao u zaborav. Njegovo je književno prevrednovanje započeo T. S. Eliot 1941. godine, potom ga je prihvatila ostala književna kritika, a osobito proširila postkolonijalna kritika krajem 20. stoljeća.

S jednakim žarom djelovao je i u književnom i u političkom životu Britanije. Njegova proza donosi izuzetnu sliku indijskog života i svijeta britanskih vojnika, s osobitim smislom za svijet djece i životinja.

Bio je zagovornik britanskog imperijalizma, a kao utjelovljenje kolonijalizma nemilosrdno je karikiran i parodiran. Najčitanije su i najznačajnije njegove knjige o džungli, koje karakterizira izvanredno poznavanje tajanstvene Indije i svijeta životinja.

Kako u knjizi »Engleska književnost« (SNL, Zagreb, 1986.) navodi Ivo Vidan, »Kipling je bez oklijevanja podržavao poredak britanskog imperija, slavi monarhiju, napada borbu Iraca za autonomiju i pokret sufražetkinja, ignorira radnički pokret i ne osvrće se na posljedice poljoprivredne krize«.

Godinama je hipnotički djelovao na britansku javnost, osobito svojim pjesmama u kojima jezikom običnih ljudi, vojnika i mornara propagira »teret bijelog čovjeka«.

Neke Kiplingove novele suptilno slikaju kulturni jaz između Indijaca i Engleza, što je izrazio stihom jedne svoje poznate pjesme: »Istok je Istok, Zapad je Zapad, i nikad se neće sresti«.

Knjiga za mlade »Kim«, s likom dječaka koji služi i indijskom lami i engleskom obavještajnom časniku, simbolizira mnogostranost Indije. Kim (Kimball O’Hara) je siroče, sin irskog vojnika i siromašne irske majke koji su oboje umrli u siromaštvu.

Živeći skitnički u Indiji pod britanskom vlašću krajem 19. stoljeća, Kim zarađuje za život moleći i vodeći male poslove na ulicama Lahorea. Povremeno radi za Mahbuba Alija, trgovca konjima koji je jedan od domaćih operativaca britanske tajne službe.

Kim je toliko uronjen u lokalnu kulturu da malo tko shvaća da je bijelo dijete. Sprijatelji se s ostarjelim tibetanskim lamom koji je u potrazi za oslobađanjem od Kotača stvari. Kim postaje njegov učenik i prati ga na putu.

No, Kim je podijeljen između ljubavi prema svom učitelju i njegove želje da postane tajni agent. U jednom trenutku lama shvati da je zalutao. Njegova potraga za Rijekom strijele trebala bi se odvijati u ravnicama, ne u planinama…

Nakon mukotrpnog putovanja lama pronalazi svoju rijeku i uvjeren je da je postigao prosvjetljenje te ga želi podijeliti s Kimom. Međutim, nije otkriveno što im se dalje događa.

U pomorskom romanu »Hrabri kapetani« (1897.) razmaženi gospodski dječak dobiva prave pouke o životu živeći neko vrijeme na brodu podvrgnut oštroj disciplini.

U zbirkama priča »Knjiga o džungli« i »Kako je deva stekla grbu i druge priče« odnosi među životinjama mogu se shvatiti kao slika odnosa u Britanskom Carstvu, gdje požrtvovnost poput one malog mungosa Riki Tiki Tavija ili umješnost zapovijedanja i stroge pravednosti što je ima dječak Mowgli jamče za održanje života i općeg reda u džungli.

Mowgli je indijski dječak kojeg su odgojili vukovi, a zakonima džungle podučili medvjed Baloo, pantera Bagheera i čopor vukova. Kipling je pomoću životinja davao moralne lekcije o dobrome ponašanju tako što je ljudima suprotstavljao životinje koje se pridržavaju strogog kodeksa džungle.

Priče su nastale za autorova boravka u SAD-u. Vjeruje se da ih je napisao za kćer Josephine koja je kao djevojčica preminula od upale pluća. Priče su prvotno izlazile u časopisima u razdoblju od 1893. do 1894. te bile praćene ilustracijama, a autor nekih ilustracija je piščev otac John Lockwood Kipling.

Osim Mowglija, ostali likovi su životinje. Međutim, priče se ne bave ponašanjem životinja niti borbom za opstanak u darvinovskom smislu, već ljudskim arhetipovima. Životinje imaju ljudske osobine i uče Mowglija poslušnosti, poštovanju autoriteta, razumijevanju vlastitog mjesta u društvu.

Istaknuta je i tema slobode kretanja između različitih svjetova. Priče spadaju u žanr bajke i među popularnijim su djelima dječje književnosti širom svijeta. Knjiga je organizirana u poglavlja. Svako donosi po jednu priču te dodatak u stihovima koji služi kao epigram.

Godinu dana nakon prve knjige izlazi i »Druga knjiga o džungli« koja se bavi istim temama. Obje su prevedene na niz svjetskih jezika te se često izdaju zajedno u jednoj knjizi.

Adaptirane su u brojne kazališne predstave te igrane i animirane filmske izvedbe. Neki kritičari su analizirali imperijalističke i kolonijalističke aspekte »Knjige o džungli«, no nisu odricali Kiplingu kvalitetu i snagu pripovijedanja. »Knjige o džungli« su utjecale i na pokret izviđača, čiji je utemeljitelj Robert Baden Powell bio Kiplingov prijatelj.

Kao pristaša britanskog kolonijalizma Kipling je oštro kritiziran. Međutim, ovako u knjizi »Dječja književnost« (Školska knjiga, Zagreb, 1990.) piše Milan Crnković: »No danas je britansko kolonijalno carstvo stvar prošlosti…

Sva njegova tendenciozna djela padaju u zaborav, a ostat će kao trajna vrijednost njegova epopeja indijske džungle, priče o životinjama, priče o silnoj prirodi, priče u kojima nema razvijenih i nerazvijenih.«