S obzirom na činjenicu da je čuveni američki pisac Cormac McCarthy umro 13. lipnja 2023. godine, objavljivanje njegova dva posljednja romana na hrvatskom jeziku pravi je mali izdavački pothvat zagrebačkog Profila. Naime, »Putnik« (»The Passenger«) i »Stella Maris« u originalu su objavljeni 2022. godine, a već u listopadu prošle godine moglo ih se čitati i na hrvatskom jeziku! Dakle, zahvaljujući Profilu i prevoditeljici Patriciji Horvat još smo jednom bili u bliskom dodiru sa svjetskim književnim kretanjima.
U okvirima američke književnosti McCarthy je suvremeni klasik, a na svjetskoj je razini itekako poznat zahvaljujući filmskoj obradi njegova dva sjajna romana – »Nema zemlje za starce« u režiji braće Coen i s briljantnim ulogama Tommy Lee Jonesa i Javiera Bardema zaradio je četiri Oscara, a »Cesta« u režiji Johna Hillcoata s Vigom Mortensenom u glavnoj ulozi je također bila veliki svjetski hit. Bolji poznavatelji njegova rada lako će spomenutim naslovima dodati još i niz drugih (»Svi lijepi konji«, »Krvavi merdijan«) kojima je McCarthy stekao slavu i ugled jednog od najneobičnijih suvremenih američkih književnika, prije svega majstora stila i posebnog ozračja u kojima se odvijaju sadržaji njegovih knjiga koje se često bave temama nasilja. No, završna njegova dva romana – koja su, ustvari, zajednička cjelina – potpuno su drukčija pa bi oni koji od njega traže ponajprije brutalne scene i nova istraživanja ljudske sklonosti zlu i agresiji, ovoga puta mogli ostati razočarani.
Duhovna ostavština
Jer »Putnik« i »Stella Maris« svojevrsna su McCarthyjeva duhovna, čak i filozofska ostavština, romani koji u središte pažnje prije svega postavljaju pitanja o moralu, smislu života, prolaznosti i ljubavi, ali također ostaju u dodiru s njegovim vječnim temama zla, teorija zavjera, neshvatljivih i misterioznih zbivanja, sveopće kontrole nad društvom i pojedincem… Sve to ovog je puta McCarthy u romanu »Putnik«, smještenom u razdoblje od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u, iznio kroz opsežnu (380 stranica) priču u kojoj je glavni lik ronilac Bobby Western kojeg upoznajemo dok s kolegom u oceanu nedaleko od New Orleansa pokušava obaviti dobro plaćeni posao ulaska u potonuli omanji avion u kojem se nalazi devet poginulih putnika. Po završetku posla jasno im postaje kako u olupini nedostaje pilotov kovčeg, čuvena crna kutija i – deseti putnik koji je bio na popisu. Te misteriozne pojedinosti Westerna ne zanimaju i on nakon obavljenog posla odlazi. I tek tada počinju problemi. FBI potpuno krivo pretpostavlja da su on ili njegov kolega uzeli spomenuti kovčeg i crnu kutiju. Western ih nikako ne može uvjeriti kako on i kolega nisu ništa uzeli, FBI u to ne vjeruje pa počinju najrazličitiji pritisci koji će Westerna natjerati da bježi pa ga na kraju romana nalazimo u Španjolskoj gdje se sklonio. Odgovora o tome gdje je crna kutija, što je s kovčegom te tko je deseti putnik (po kojem je roman i dobio ime) – nema!
Traženje smisla života
No, baš to i jest cilj autora koji kroz tu besmislenu potragu za misterioznim (i neotkrivenim) putnikom stupa na teren simboličkog traženja smisla života, a još je više tom cilju okrenut i glavni sadržaj ovog romana – Westernova tuga i očaj zbog pred deset godina izvršenog samoubojstva njegove mlađe sestre Alice. Nakon tog čina iz njegovog je života nestalo sve osim nje. A ona je mrtva. Western postaje sjena od čovjeka i živi tek po inerciji, a tu ogromnu tugu njegova okolina – slično kao i državni agenti – tumači potpuno pogrešno. Točnije, skandaloznim procjenama o nezdravoj ljubavnoj vezi brata i sestre. Temu incestuoznog odnosa brata i sestre McCarthy je obradio još 1968. godine u svom romanu »Outer Dark«, ali za razliku od tog romana – kao i Faulknerovog remek-djela »Krik i bijes« u kojem je Quentin Compson u svoju sestru Caddy potajno zaljubljen kao muškarac u ženu – u ovom romanu ta erotska strana gotovo da i ne postoji, mada okolina to vidi drukčije. Istina, Western jest zaljubljen u Alice, ali njegov temeljni motiv je velika tuga i želja da joj pomogne i spasi je.
Jer, Alice je od njihovog oca (jednog od konstruktora atomske bombe) preuzela iznimno visok kvocijent inteligencije pa već u dvanaestoj godini studira, a njezino znanje iz matematike i fizike je zapanjujuće. Alice još kao djevojčica svijet i život vidi drugim očima i duboko pati zbog njegove nesavršenosti i prolaznosti svega. Budući da njezinu nadmoćnu inteligenciju prati, nažalost, i uočljiva te sve jača shizofrenija, Alice prečesto razmišlja o samoubojstvu, a Western je kroz stalna druženja i brojne razgovore od toga nastoji odgovoriti i spasiti. Nažalost, neće uspjeti, a njezina će smrt za njega značiti veliku patnju u nastavku života.
Poseban stilski način
Ove dvije velike priče McCarthy nam je iznio na svoj poseban stilski način koji se mnogima dopada, ali ima i onih koji ga ne smatraju dobrim. Ono što većina prihvaća su zaista sjajni i životni dijalozi kojih je jako puno i zbog kojih se knjiga čita lako i brzo. No, njih prate i opisi, kako se to kaže, »svega i svačega« pa je puno onih kojima se ta McCarthyjeva opširnost i detaljnost ne sviđa i smatraju je suvišnom, mada je itekako očito da baš zahvaljujući takvom pristupu autor stvara i posebno ozračje te, što je još uočljivije, posebno životne i iznimno originalne likove čije se životne priče polako slažu u mračni svjetlucavi kolaž autorovih ideja i stavova o besmislu života i postojanja. Uz sve to ovaj roman u svom znatnom dijelu donosi kurzivom pisane dijelove prikaza svijesti Alice, pri čemu je shizofrene otklone njezine svijesti McCarthy uobličio u njezine halucinacije prepune čudnih i užasavajućih likova koji se Alice javljaju prije spavanja, a kad počne odrastati i u drugim prilikama. Te halucinacije su ključ njezine psihe i kroz njih defiliraju otkrhnuti komadići njezine bolesne duše koji itekako najavljuju tragičan završetak, a zbog svoje halucinantnosti i psihotičnih košmarnih elemenata nisu nimalo laki za čitanje. Svemu tome svakako valja pridodati i ukupno itekako uočljivo kafkijansko ozračje paranoje, tjeskobe, straha, pritajene prijetnje i potpune kontrole »nekog« i »nečeg«, vidljive kako u likovima bezimenih policajaca (stalno su dvojica, kao u »Procesu« Franza Kafke), tako i u simbolici nepostojećeg putnika, kao i u ronjenju, poslu kojim se Western bavi i koji je, kaže jedan od originalnih likova ovog romana, Western namjerno odabrao jer radeći ga on »uranja u tminu koju ne može ni pojmiti«.
O autoru
Cormac McCarthy (rođen 20. srpnja 1933. u Providenceu na Rhode Islandu – preminuo 13. lipnja 2023. u Santa Feu) američki je autor južnjačko-gotske tradicije čiji su romani o čudacima s ruralnog juga i jugozapada Sjedinjenih Američkih Država poznati po mračnim prikazima nasilja, gustoj prozi i stilističkoj slojevitosti. Za svoje je romane dobio brojne književne nagrade, među ostalima Pulitzerovu nagradu, National Book Award i National Book Critics Circle Award. Ekranizirani su mu romani »Svi lijepi konji«, »Cesta«, »Božje dijete« i »Ovo nije zemlja za starce« – film snimljen prema tom posljednjem romanu osvojio je četiri Oscara, uključujući onog za najbolji film.
Cormac McCarthy pohađao je Sveučilište Tennessee u Knoxvilleu i od 1953. do 1956. služio je u američkim zračnim snagama. Čitatelji su se prvi put upoznali s njegovim zahtjevnim narativnim stilom u romanu »The Orchard Keeper« (1965.), u kojem govori o muškarcu iz Tennesseeja i njegovoj dvojici mentora. Otpadnicima od društva bavi se u romanima »Outer Dark« (1968.), u kojem je riječ o incestuoznom odnosu brata i sestre, »Child of God« (1974.), koji opisuje potonuće usamljenog čovjeka u izopačenost, i »Suttree« (1979.), čiji protagonist nadvladava opsjednutost smrću.
McCarthyjev »Krvavi meridijan« (1985.), surovu pograničnu priču, kritičari su proglasili senzacijom i pozdravili kao remek-djelo. U njezinu je središtu četrnaestogodišnjak koji se pridružuje bandi razbojnika u lovu na Indijance duž granice SAD-a i Meksika četrdesetih godina 19. stoljeća. Njihov vođa, zlotvor Sudac, vodi bandu u niz zapanjujuće nemoralnih pothvata koji autoru služe za istraživanje prirode dobra i zla.
McCarthy je postigao slavu romanom »Svi lijepi konji« (1992.) koji je osvojio nagradu National Book Award. Taj prvi dio njegove Pogranične trilogije pripovijeda o odrastanju Johna Gradyja Colea, Teksašanina koji putuje u Meksiko. Drugi dio, »The Crossing« (1994.), smješten u razdoblje prije i tijekom Drugog svjetskog rata, prikazuje živopisne pustolovine braće Billyja i Boyda Parhama, a usredotočen je na tri Billyjeva putovanja od jugozapadnog Novog Meksika do Meksika i natrag. Trilogiju zaključuje roman »Cities of the Plain« (1998.), u kojem se životi Johna Gradyja Colea i Billyja Parhama isprepletu kada se obojica zaposle na ranču u Novom Meksiku. Među njegovim je kasnijim djelima roman »Ovo nije zemlja za starce« (2005.), krvavi suvremeni vestern koji počinje propalom akcijom trgovanja drogom. U postapokaliptičnoj »Cesti« (2006.) otac i sin bore se za preživljavanje nakon katastrofe koja je gotovo potpuno uništila Sjedinjene Američke Države. Za taj je hvaljeni roman McCarthy dobio Pulitzerovu nagradu. Posljednji su njegovi objavljeni romani »Putnik« i »Stella Maris« (2022.).
O stilu
Knjiga završava tekstom nazvanim »Prevoditeljičina napomena« u kojem prevoditeljica Patricija Horvat, između ostalog, kaže: »Osim po radikalnim temama McCarthy je poznat po jedinstvenom, začudnom stilu nadasve obilježenom dugačkim rečenicama povezanim uvijek istim veznikom ‘and’, oskudnom interpunkcijom i izostankom navodnika. McCarthy veliku pažnju posvećuje ritmu, rado eksperimentira jezikom i tehnikama pisanja, kombinira dinamične dijaloge s poetičnim, dirljivim opisima i jezičnim smicalicama te se ne ustručava izmišljati nove riječi. Njegova se proza može opisati kao minimalistička, raskošna, meandrična, ezoterična, duhovita, surova, intelektualna, sentimentalna…«, piše Horvat.
