U širokom rasponu tema koje je u svom književnom stvaralaštvu obrađivala sjajna hrvatska književnica Ivana Šojat, na red je došla i bolna tema žalovanja, tugovanja i prihvaćanja tragedije smrti osobe koju voliš i koja ti u životu puno znači.

Učinila je to kroz dojmljiv i na trenutke vrlo snažan roman »Sanjao sam snijeg«, koji će u njezinom hvalevrijednom književnom opusu zasigurno zauzeti značajno mjesto.

»Sanjao sam snijeg« pravi je literarni »crni biser«, roman mračne teme i teškog sadržaja, ali opojan u svojoj beskompromisnoj uvjerljivosti i realnoj slici ljudske prolaznosti, kao i u neugasivoj noti optimizma koju nudi krajnja poruka o obnavljanju života.

Glavni je lik ovog romana patolog Tomislav Kralj čiji se miran i ni po čemu uzbudljiv život bolno komplicira nakon relativno nenadane smrti njegove ne odveć stare majke Katarine (65).

Njegova višegodišnja upozorenja vezana uz rješavanje problema madeža iznad njezine gornje usnice nisu urodila plodom, a kad je kancerogeno tkivo uzelo maha, bilo je kasno za bilo kakvu reakciju.

Majčina smrt šokira Tomu i njegovog oca, Katarininog supruga Zlatka, a sve muke i patnje koje proživljavaju u prvim danima nakon njezine smrti detaljno su i vjerno opisane sve do trenuka kada, nekoliko mjeseci kasnije, ne umire i Zlatko.

Time je za Tomu gotov jedan životni ciklus – sahranio je roditelje, u ranim je tridesetima pa i sam, posebno nakon tih bolnih iskustava vezanih uz spoznaju smrtnosti i prolaznosti, sve više i češće razmišlja o smrti.

Mali traktat o smrti

Uz dojmljive opise žalovanja i prihvaćanja tužne spoznaje o tome kako voljena osoba više nije dio života te male obitelji, roman nudi i radnju vezanu uz Tomin profesionalni i ljubavni život pa, primjerice, saznajemo kako je prije pet mjeseci raskinuo vezu s Majom s kojom je planirao brak, ali i svjedočimo novoj vezi s nekadašnjom školskom kolegicom Sanjom.

Dio radnje i zbivanja su i druženja te razgovori s Milkom Cvjetićem Cveletom, njegovim prijateljem iz djetinjstva, kao i brojne pojedinosti iz njegove profesije patologa, odnosno opis odlazaka na mjesta gdje su se dogodili zločini ili je na neki drugi način došlo do najčešće nimalo ugodnog smrtnog slučaja.

No, baš sve o čemu Šojat piše orisano je sjenama smrti – Tomislav je već u djetinjstvu dvaput zamalo umro, bavi se poslom koji je usko vezan uz smrt i stalno joj svjedoči, prijatelj Cvele u šesnaestoj je godini bio nakon skoka u Dravu neko vrijeme u komi, roditelji njegova oca rano su umrli pa je Zlatko završio u sirotištu, kao srednjoškolci Tomislav, Cvele i Sanja voljeli su prizivati duhove, Tomislav često sanja morbidne snove vezane uz smrt…

Naravno, ovako obilna količina raznih oblika smrti, a ponajviše smrt voljene majke i spoznaja da će ubrzo umrijeti i otac, tjera Tomu na razmišljanje o životu i smrti, o prolaznosti i smislu života.

U tim mu je razmišljanjima najdraži sugovornik profesor filozofije Cvele i kolega psiholog Krešo, a njihove brojne rasprave, analize, zaključci i pretpostavke čine od dobrog dijela ovog romana svojevrsni mali traktat o smrti.

Naravno, u tim su raspravama zahvaćeni brojni aspekti smrti – od znanstvenih do religijskih, pa čak i onih s dahom mistike pa se, primjerice, spominje i teorija seljenja duša koju je u doba antike uspostavio Empedoklo.

Sve su te ideje i rasprave zanimljive, ponekad i provokativne, a uvijek dovoljno dobre da natjeraju i čitatelja na razmišljanje pa je i s te strane ispunjen jedan od temeljnih ciljeva ovog proznog ogleda o kraju života, barem onom kraju vezanom uz tijelo i materiju.

Moćan psihološki roman

Logično je da u ovakvom pristupu temi baš i nema previše radnje koja je svedena na opise interakcije glavnih likova, odnosno opise Tominog počesto prilično mučnog posla i opisivanje čestih ružnih snova i noćnih mora koje Tomu muče nakon majčine smrti.

U tom je pripovijedanju autorica jasna, odmjerena i razumljiva pa se knjiga čita bez većih poteškoća, kao svojevrsni razgovor s nekoliko ljudi šokiranih direktnom spoznajom o kraju života i neumitnoj prolaznosti.

Ivana Šojat opredijelila se za pisanje u prvom licu muškog roda što, logično, romanu daje jaku osobnu notu. Epizode od po desetak stranica nižu se sve do završnih četrdesetak stranica koje su svojevrsni epilog koji nam Tomo pripovijeda nakon što je jedva preživio COVID-19, a u svakoj epizodi svjedočimo ne samo zbivanjima u sadašnjosti, već i sekvencama iz prošlosti, odnosno sjećanjima Tomislava na cijeli njegov život, od djetinjstva pa do trenutka smrti majke i oca.

Smrt majke na jedan ga je način natjerala na psihoanalitički pristup pa razmišljajući o prolaznosti kreće i u analizu vlastite ličnosti, što će mu itekako koristiti.

»Sanjao sam snijeg« snažan je i moćan psihološki roman, dojmljiva obiteljska drama koja nudi upoznavanje s jednom obitelji u njezinim najtežim i najtužnijim trenucima.

Na svu sreću, sav taj mrak i svo to crnilo na kraju su pobijeđeni spoznajom da je Sanja ipak ostala u drugom stanju te da život, koliko god oko njega bilo smrti, ipak ide dalje i nastavlja se u nekom novom obliku.

Izdavač o knjizi

»Sanjao sam snijeg« je roman o obitelji, tuzi, smrti, životima nakon života, ljubavi, zabludama, prijateljstvu. Knjiga velike teme i pripovjedne tišine, knjiga koja uzbuđuje i smiruje, izaziva sućut i donosi pročišćenje.

Roman zatvara krug tugovanja, prihvaćanja i nastavka života, ali bez iluzije da će bol nestati, a boje izblijedjeti, podsjećajući na to koliko mogu biti krhki obiteljski odnosi, koliko je teško nositi se s teretom rastanka.

U vremenu u kojemu se emocije često skrivaju i potiskuju, »Sanjao sam snijeg« vraća im dostojanstvo otvarajući prostor za razgovor.