Nitko još nije tako efektno spojio nordijsku i bosansku tjeskobu, tako dojmljivo dočarao sumrak i čistilište duše u snježnim planinama norveškim i bosanskim

»Nigdje, niotkuda« je roman puno žešći, žustriji, ispunjen s puno više ljutnje i bijesa, s drastičnijim preokretima na životnome putu glavnoga junaka zalutalog u dileme izgubljenih domovina, sazrijevanja opterećenog poviješću koja se upravo događa, kulturnih srazova Evrope i Balkana, osobnih nedoumica, neodlučnosti i potrage za ljubavlju.

Roman »Ljepši kraj« puno je smireniji, kontemplativniji, drama se većim dijelom s događajnice prenosi na intimniju i emotivniju razinu, pogled je širi, značenja dublja: reklo bi se da je Bekim Sejranović između prvog i drugog romana (iako je i prvi bio izuzetno dobar) kao pisac izuzetno sazrio.

Emocionalni napredak

I glavni je junak drugoga Sejranovićeva romana (ako uopće možemo pretpostaviti da između glavnih likova prvoga i drugoga romana postoji barem djelomično identitetno preklapanje) zreliji, čovječniji, odgovorniji, gotovo da više nema traga onom drskom avanturistu i sebičnom gazitelju tuđih emocija uslijed manjkavosti vlastitih, kako otprilike dijelom možemo doživjeti junaka romana »Nigdje, niotkuda«.

Glavni lik »Ljepšeg kraja« svoj emocionalni napredak iskazuje upravo u povećanoj razini poštovanja prema tuđim emocijama, u kajanju i obziru, u prihvaćanju ljubavi sa svim odgovornostima koje uz to idu… barem kroz neko vrijeme. 

Kada psihološki sat otkuca posljednje trenutke razdoblja zajamčenog samopouzdanja i hrabrosti suočavanja sa stvarnim životom, tada ponovno prevlada kukavičluk, tada bijeg ponovno postaje jedino moguće rješenje, ali ovaj put – i zato je ovaj roman uvelike zreliji od prethodnog – proizlazi da se bijegom ne može tek tako okrenuti životni prekidač i započeti novu avanturu.

Osjećaji i likovi iz bliže junakove prošlosti sustižu ga neminovno, i on ih mora prihvatiti, suočavajući se s vlastitim životnim promašajima po drugi put – zato je i glavni junak zreliji. Je li to zato što je i pisac u međuvremenu postao malo stariji i zreliji? 

Dvije pripovijedne niti

Zgodno bi bilo tako razmišljati, pa čak i zamišljati evoluciju njegovih budućih junaka, koji bi nakon još dva-tri romana mogli postati duše od čovjeka, primjerni supruzi i očevi, mirotvorci i prosvjetitelji. Nema sumnje da bi i za takve likove Sejranović pronašao sasvim primjerenu životnu dramu; spreman sam mu vjerovati unaprijed.

Nitko još nije tako efektno spojio nordijsku i bosansku tjeskobu, tako dojmljivo dočarao sumrak i čistilište duše u snježnim planinama norveškim i bosanskim, tako mazohistički optrčao mentalne materijalne i pejzaže skijaških staza, seksa i alkohola, tako obazrivo podijelio ljubav između nekoliko čudnih žena i jednog malog psa.

U dvije glavne pripovjedne niti ovoga romana pratimo postupan razvoj i zahuktavanje norveške i bosanske epizode iz života glavnoga lika. U Norveškoj se dogodila drama, u Bosnu se dvije godine kasnije junak došao od te drame odmoriti, oporaviti, i nesvjesno zagaziti u novu.

Za norvešku epizodu glavni junak nosi povelik dio vlastite odgovornosti, dok mu se tijekom bosanskog skrivanja stvari događaju poprilično protiv njegove volje. Epilog koji dolazi s još jednim povratkom u Norvešku na prvi pogled doima se kao happyend, dok je drugi pogled puno, puno složeniji.