Već duže vremena nekada poznati hrvatski novinar Stjepo Martinović koristi svoje bogato iskustvo iz te profesije da bi stvarao književnost, a čini to i u svom posljednjem romanu »Paintball«.

Namjeru da kroz literarni izraz progovori o hrvatskoj suvremenoj stvarnosti, Martinović je ovoga puta realizirao kroz priču o izmišljenom otoku Ižuli na kojem dvoje novopečenih hrvatskih tajkuna namjerava urediti prostor za ekstremni oblik paintballa u kojem će sudjelovati imućni igrači iz svjetski znanih i vrlo bogatih firmi, a hrvatski će tajkuni ulagači Fratrov i Polovina ubirati novac.

Da bi što bolje pripremili teren, osnivaju firmu i dio zadataka vezanih za pripremu terena i početne probne paintball »ratove« povjeravaju ekipi koju čine šaroliki pojedinci među kojima su i Dubravko Tvorić te Lucijan Anić, ljudi koji su rođeni i odrasli na otoku te ga jako dobro poznaju.

Štoviše, upravo jedan od njih – Lucijan Anić – nam ovu priču i pripovijeda. Lucijan je čovjek u pedesetima s bogatim iskustvom rukovodioca uspješnog otočnog brodogradilišta koje je u doba privatizacije i pretvorbe doživjelo tipičan krah, za što Anić nije nimalo kriv pa je u njemu ostalo jako puno gorčine i nesklonosti prema novom sustavu, vlasti i državi, tim više što je nakon toga ostao bez posla, raspao mu se brak i jedva preživljava.

Upravo zato za posao na otoku bira ga karakterno i moralno suprotni mu Tvorić, koji za mizerno male novce planira iskoristiti Lucijanovo poznavanje ljudi na otoku te posebno terena na kojem će se paintball igrati.

Košmar zločina

Uz njih dvojicu, skupinu koja organizira paintball čine Fernando, sin ustaše iz Paragvaja, Thomas Krueger koji će voditi natjecanje te Svjetlana Podhorski, Tvorićeva pastorka. Nakon dobro odigrane probne igre slijedi druga kojoj se, sa svojim tjelohraniteljima, odluče pridružiti Polovina i Fratrov.

No, iako započeta, ta igra nikad nije dovršena jer su Božo Polovina i dva njegova tjelohranitelja ubijeni, jednu je sudionicu silovao Krueger koji je pri bijegu s otoka ubio i dvoje Fratrovih ljudi.

Ovaj košmar naizgled nepovezanih zločina policijska istraga gotovo nimalo ne rasvjetljava pa Lucijan i Svjetlana – koji su se u međuvremenu, iako je on od nje stariji dvadesetak godina, ludo zaljubili jedno u drugo – odlučuju povesti svoju istragu.

Njihov će trud na kraju biti i nagrađen, a sve što će otkriti bit će, naravno, vezano za ratne zločine kojih je autor bio u Hrvatskoj slavljen i cijenjen general Polovina.

Kraj kao početak

Formu trilera Martinović je iskoristio za prikaz dijela negativnosti koje posljednjih tridesetak godina obilježavaju život u Hrvatskoj. Učinio je to ponajprije kroz životne priče likova, pri čemu su u prvom planu Polovina i Fratrov čiji je ratno-poduzetnički put prepun zločina, prevara i kriminalnih radnji što je u potpunoj suprotnosti s imetkom, te posebno ugledom i značajem velikih domoljuba, koji u Hrvatskoj uživaju.

Ništa bolje nije ni na nižoj od njihove razine jer su i Tvorić i Fernando negativci, samo manjih sposobnosti, a jedina žrtva u cijelom tom društvu je Lucijan koji, kao i mnogi drugi u Hrvatskoj, nije bio spreman za grabež, dvoličnost i poslušnost pa je na kraju i »nagrađen« siromaštvom.

Određujući kompoziciju romana Martinović se opredijelio za ne tako čest, ali znan postupak po kojem je kraj početak pa tako na uvodnim stranicama pratimo razgovor likova o tome što se dogodilo, da bi potom uslijedio povratak na početak i detaljno prepričavanje zbivanja viđeno Lucijanovim očima pri čemu se Martinović, uz klasično pripovijedanje, u nekoliko navrata koristi i citiranjem novinskih članaka.

Karikaturalnost likova

Ironija, cinizam, pa i sarkazam, bliski su pri obradi ove priče autoru, koji već i prezimenima likova (Tvorić, Polovina, Fratrov) stvara dozu blagog humora, koji se pretvara u uspješnu karikaturalnost nekih od likova (posebno Kruegera) pa i cijele priče o »extremely extreme« paintball druženju koje završava krvoprolićem čije uzroke policija ne uspijeva otkriti, ali to čini jedan od najčudnijih detektivskih parova hrvatske književnosti – bivši šef brodogradilišta Lucijan Anić i njegova voljena Svjetlana.

Naravno, sve je to u funkciji temeljnog cilja ove knjige, a to nije igra detekcije, već kritika negativnosti hrvatskog društva. Ta je namjera uspješno realizirana, a to pak znači da u knjizi mogu uživati i oni skloni tom obliku literature, ali i oni koji se žele dobro zabaviti uz priču s kriminalističkim zapletom i potragom za ubojicom ili, u slučaju ove knjige, ubojicama.

O autoru

Stjepo Martinović (1945., Dubi) bio je od 1975. do 1995. godine jedan od najznačajnijih hrvatskih novinara, a u književnost je »uplovio« 2007. godine. Do ove je godine objavio šesnaest knjiga, među kojima je i devet romana te pet zbirki pripovijedaka.

Bavi se i prevođenjem s engleskog, njemačkog i talijanskog jezika, a posebno su cijenjeni njegovi prijevodi djela grčkog književnika Nikosa Kazantzakisa. »Paintball« je njegov deseti roman.