ZAGREB – U rano jutro 26. travnja 1986. godine, točno u 1 sat i 23 minute, u Memorijalnoj elektrani »Vladimir Iljič Lenjin« smještenoj u ukrajinskom gradiću Černobilu, neposredno uz granicu tadašnjih sovjetskih republika Ukrajine i Bjelorusije, došlo je do nuklearne eksplozije koja će uskoro postati najveća neplanirana nuklearna katastrofa u povijesti čovječanstva. Naime, nedovoljna stručnost uposlenog osoblja, ali i nedostatak znanja pri gradnji takvog objekta, doveli su do eksplozije koja je uništila jedan od četiri reaktora te nuklearke koja je u tom trenutku bila ponos Sovjetskog Saveza. Iz uništenog reaktora u atmosferu su otpuštene goleme količine radioaktivne prašine čija je kontaminacija bila otprilike devet puta jača od one koju su imale čestice atomske bombe bačene na Hirošimu! Te su se čestice uskoro, podignute vjetrom, našle na visini od oko 1.500 metara i počele kretati prema susjednoj Bjelorusiji i ostalim dijelovima tog dijela Rusije, ali i prema Skandinaviji te potom i ostalim dijelovima Europe. Pet dana nakon eksplozije stigle su i do Hrvatske.

Zataškavanje događaja

I dok se sve to događalo, u Sovjetskom Savezu nastojali su zataškati događaj i sakriti ga od očiju svjetske javnosti kako bi sami sebe uvjerili da su bezgrešni u odnosu na kapitalističko društvo. Da nešto krupno nije u redu, prvi su uočili Šveđani, čiji su instrumenti počeli očitovati daleko veću radioaktivnost od dopuštene. Tajnu se potom više nije moglo sakrivati, ali je već velik dio ljudi bio u dodiru s radijacijom, a najteže je, naravno, bilo u samom području eksplozije u kojem su ljudi, izloženi punoj radijaciji, živjeli nekoliko dana dok nije došla naredba o evakuaciji čak 135. 000 stanovnika Černobila i susjednoga grada Pripjata. Procjenjuje se da je u tih nekoliko dana oko 5 milijuna ljudi bilo zahvaćeno utjecajem radijacije, a za mnoge od njih taj je utjecaj bio ili vrlo brzo koban, ili im je zdravlje kasnije bilo narušeno.
Sve ove podatke moguće je naći u brojnoj literaturi o černobilskoj katastrofi, a o svemu detaljna pojašnjenja (dio smo ih koristili i za ovaj uvodni dio teksta) nudi i sveznajuća Wikipedija. No, želite li puni uvid u to što se dogodilo – i to pisan iznimno kvalitetno – onda je najbolje u ruku uzeti sjajnu knjigu »Ponoć u Černobilu« britanskog novinara i istraživača Adama Higginbothama.

Nezaobilazno štivo

Knjiga je 2020. godine proglašena najboljim publicističkim djelom godine, a prošle su je godine za zagrebačko Znanje preveli Ruđer Jeny i Marija Perišić omogućivši tako i domaćem čitateljstvu upoznavanje s tom katastrofom na način koji uključuje znanost, literarno umijeće, imaginaciju te istraživačko-novinarski kritički stav. Zaista, »Ponoć u Černobilu« knjiga je koju će s istim ili sličnim žarom čitati i fizičari koji itekako znaju o čemu je riječ i o čemu to autor priča, ali i čitatelji koji nemaju tu razinu obrazovanja, ali ih itekako zanima što se to dogodilo te kako je uopće moguće da je došlo do nesreće koja ni danas nije stavljena ad acta. Naime, pod stotinjak metara debelim betonskim i željeznim naslagama kojima je oštećeni reaktor prekriven svojevrsnim sarkofagom, radijacija i dalje »divlja«.
To nije ništa čudno jer u tom sarkofagom zabetoniranom reaktoru postoji još oko 135 tona visokoradioaktivnog urana i plutonija. Mjerenja radijacije na udaljenosti od 100 metara od tog reaktora pokazala su količinu od oko 500 mili Roentgena/h, a to je iznimno visoko, 50.000 puta više od uobičajene doze radioaktivnosti! Nadalje, to zračenje polako nagriza i deformira metal i beton sarkofaga čiji je vijek trajanja trideset godina. A postavljen je prije 20 godina… Dakle, za desetak godina radijacija bi opet mogla naći put do površine!
Sve ovo podaci su koji itekako jasno ukazuju na to da černobilska katastrofa nije iza nas, već je (a baš na to su mnogi stručnjaci upozoravali) dio i naših života, koliko nam se god 1986. godina činila dalekom, a granica Ukrajine i Bjelorusije (danas samostalnih država) još daljom. Upravo stoga Higginbothamova »Ponoć u Černobilu« nezaobilazno je štivo, knjiga koja pojašnjava, ali i upozorava. Vrijednost knjige nije samo u iznimno detaljnom i sveobuhvatnom opisu samog čina eksplozije i prvih njezinih posljedica, već i u tome što autor cijelu priču o gradnji velike nuklearne centrale stavlja u kontekst tadašnje komunističke divovske države, prikazujući kako i zašto je došlo do gradnje tog objekta te, pogotovo, čime su se sve rukovodili tadašnji političari kojima je najbitnije bilo ne spasiti ljude, već spriječiti širenje istine o strašnoj pogrešci »bezgrešnog« ruskog komunizma.

Poput SF trilera

Upravo ta reakcija dovela je do još gorih posljedica, a takvo je ponašanje sovjetskih vlasti bilo, nažalost, normalno i moguće s obzirom na sustav vlasti, strah koji je vladao i zatupljujuću uvjerenost u bezgrešnost komunizma. Sve to autor dokumentira i povrđuje pričom o ljudima (fizičari, arhitekti, političari…), koji su bili u središtu tih zbivanja. Pri tome se Higginbotham dotiče i njihovog ranijeg života, a to znači i školovanja te obiteljskog života, stvarajući time ne samo okvire prave dokumentarnosti, već i približavajući čitatelju emocionalni svijet tih stvarnih ljudi što je svakako literarno vrlo jak adut ovog u srži publicističkog djela. Naravno, isto tako detaljno su i stručno obrađene i pojedinosti vezane za samu bit nuklearne energije, ali i uz rigidni komunistički politički sustav, a taj opasni »koktel« smrtonosne radijacije, zatucane politike i beznačajnosti pojedinca u tadašnjem ruskom društvu, doveo je do jedne od najvećih tragedija u povijesti čovječanstva, tragedije koja, nažalost, možda još nije gotova.
Zahvaljujući takvom pristupu autor je svoju knjigu pretvorio u djelo koje se na trenutke zaista čita kao svojevrsni SF triler (iako itekako dobro znamo da nije riječ o znanstvenoj fantastici, već tužnoj realnosti), povremeno i kao dobar društveni roman, a prije svega kao vrhunsko publicističko djelo koje poštuje sve postulate tog oblika književnog izražavanja, a to znači da je sve što je potrebno dokumentirano ne samo riječju autora, već i citatima službenih dokumenata, intervjuima ljudi koji su to proživjeli, navodima iz TV i radijskih emisija, odnosno novinskih članaka, a tu su, logično, i brojne fotografije, zemljopisne i slične karte, crteži… Ukratko, podnaslov knjige koji glasi »Neispričana priča o najvećoj svjetskoj nuklearnoj katastrofi« zaista je točan, jer nam Higginbotham donosi horor koji nije plod mašte, već posljedica surove i mračne stvarnosti koju je svojim ponašanjem stvorio čovjek.