Ove godine u svijetu se obilježava 500. godišnjica rođenja portugalskog pjesnika i dramatičara Luisa Vaza de Camoesa, koji predstavlja najviši domet portugalske renesanse, a svjetsku je slavu stekao nacionalnim epom »Luzitanci«. Premda se kao godina njegova rođenja navodi 1524., taj je podatak nepouzdan u svim dostupnim izvorima. Preminuo je 10. lipnja 1580. godine, a nadnevak Camoesove smrti slavi se kao Dan Portugala, nacionalni praznik svih Portugalaca. Tako se svakog 10. lipnja njegovo ime, djelo i život slave u svim školama u Portugalu, a portugalski mu je narod podigao spomenik u Lisabonu.

Camoesa smatraju najvećim piscem portugalskog jezika. On pripada »zlatnom stoljeću« portugalske književnosti, zapravo na stanovit način sintetizira i simbolizira to razdoblje, u kojem je njegova zemlja, s jedne strane, doživjela vrhunac ekspanzije, političke moći i kulturnog procvata, a s druge strane, gubitak nezavisnosti i španjolsku okupaciju, koja će trajati punih šezdeset godina i koja je označila početak destrukcije Luzitanskog imperija i opće nacionalne dekadanse. Camoes je na neki način bio svjedok uspona Portugala, temeljenog na smionim plovidbama i pomorskim osvajanjima što su počela zauzećem Ceute (1425.), nastavila se, među ostalim, otkrivanjem i podvrgavanjem Indije i Brazila, da bi Ivan III. »vladao kolonijalnim carstvom što se protezalo od Gibraltara do Melake«.

Luis Vaz de Camoes potomak je osiromašene plemićke obitelji iz Galicije, po majčinoj lozi u srodstvu s Vascom da Gamom. Nakon studija u Coimbri bio je u dvorskoj službi, koju gubi zbog ljubavne veze. Protjeran, stupio je u vojsku i u okršaju kod Ceute izgubio desno oko. Potom je sedamnaest godina služio po istočnim zemljama uz teška iskušenja – zatvor zbog duga, optužba zbog pronevjere, brodolom, veza s mulatkinjom i robinjom. Borio se u Goi, Mozambiku i drugdje. Tek 1570. vratio se u Lisabon, gdje je živio bijedno i na kraju je umro u ubožnici.

Camoes je ostavio bogat književni opus – tri mladenačke drame, mnogobrojne lirske pjesme, spjev s gotovo deset tisuća stihova. Zakašnjelu slavu donijeli su mu »Luzitanci« (1572.), vergilijansko-junački spjev u deset pjevanja. Okosnica mu je put Vasca da Game oko Afrike i početak portugalskoga prometovanja s Indijom, što pjesnik drži vrhuncem nacionalne prošlosti. Godine 2013. »Luzitance« je u prepjevu i s bilješkama Mirka Tomasovića objavila Matica hrvatska, uz popratni tekst:

Portugalska literatura XVI. stoljeća vjerno prati političko-nacionalnu parabolu, a skupa s tim na nju djeluje kao zaseban konstituens fenomen velikih oplovljavanja, također pomorskih otkrića, kolonijalnih zauzimanja. Usporedice s tim istražuje se i opjevava cjelokupna prošlost Luzitanaca, stvara dojam o nekoj njihovoj iznimnosti i neprispodobivosti s drugim narodima. Camoes je najbolji reprezentant XVI. stoljeća i zacijelo njegova središnja ličnost. Stvaranje mita o tom stoljeću zapravo je neraskidivo vezano s njim, a teško bi se moglo naći primjera da jedno djelo za neki narod ima toliko ne samo književno nego i narodonosno značenje koliko Luzijada ima za Portugalce. ‘Os Lusiadas’ životno je Camoesovo književno djelo i na stanovit način sinonim portugalske poezije, njezina ‘Božanstvena komedija’, pisac mu ‘portugalski Dante’. Taj spjev (1.102 oktave, točno 8.816 stihova), najopćenitije govoreći, spoj je autorove humanističke kulture, izdanak vergilijansko-kršćanske epike, životnih iskustava i povijesne faktografije, po čemu se od te epike radikalno razlikuje, te poglavito narodonosnih ideala stoljeća tzv. Quinhentisma (prema qinhentos – XVI. stoljeće). Ujedinjuje ne samo sve odrednice Camoesova stvarateljstva nego je i zrcalo svekolikih gibanja u onodobnoj portugalskoj literaturi. Oslanjajući se na povjesnike i ljetopisce, Camoes niže slike i zgode iz prošlosti svojeg naroda, inzistirajući na njegovoj vojnoj moći i odvažnosti, slaveći njegova otkrića ‘prekomorskih’ zemalja. Pjesnik ne skriva ni tamne stranice nacionalne povijesti, krvave građanske ratove u srednjovjekovlju, izdaju pojedinih portugalskih zapovjednika primjerice, napisao je Mirko Tomasović.

Zanimljiv je i Tomasovićev esej »Kako sam prepjevao ‘Luzitance’ – Prisjećaji nakon posljednjih zamaha trnokopa«:

»Iskreno, odgovor bi bio: teško i mukotrpno. Unatoč golemomu polustoljetnomu prevođenju portugalskih stihova, te sukladno stanovitoj stečenoj rutini. Prije početka strijepio sam zbog činjenice što su Portugalci negda bili pomoračka nacija par excellence, pa je u hrvatskom nazivlju jamačno povelik ‘deficit’ za njihove pojmove ‘plovila’ (u općem značenju), što bi pridonosilo stilskoj monotoniji prepjeva. Strijepnja se tijekom rada pokazala neopravdanom: brod, brodić, brodica, brodovlje; čamac, čun, čunić; drivo, drijevo; korablja, korabljica; jedarac, jedrenjača; jedrenjak; lađa, laja, lađica, lajica; m(o)rnarica, nav, nava; plav, plavčica, plavca; šajka, šajčica; trupica; veslarka… Dakako, navedene imenice (po sjećanju) imaju svoje mnogobrojne izvedenice (glagolske, pridjevske…), u hrvatskoj uporabi ima ih još (tuđice načelno nisam preuzimao). Terminologija je, ukratko, toliko bogata i maštovita (nekih izraza nema ni u Pomorskom rječniku Radovana Vidovića (Logos, Split, 1984.), da su moji kompleksi iščeznuli, a laički me dojmovi naveli, štoviše, na pomisao da je usporediva s portugalskom, a možda i raširenija, da ne kažem obilnija.«

Svoje najveće djelo, spjev »Luzitanci«, Camoes je ispjevao po uzoru na Homerovu »Odiseju«. U njemu opisuje put Vasca da Game oko Afrike u Indiju i početak pomorskog prometa s tom dalekom, onda nepoznatom zemljom. Vasco da Gama i njegovi mornari izloženi su mnogim opasnostima, a kao i antičkom Odiseju, neki su mu bogovi skloni, dok mu drugi odmažu. Veliki moreplovac mora svladati mnoge prepreke i boriti se s ljutim i podmuklim neprijateljima. Camoes kao veliki rodoljub veliča domovinu, velika portugalska otkrića i podvige svojih sunarodnjaka. Slavu najvećeg pjesnika portugalskoga književnog izraza stekao je tek posmrtno. »Luzitanci« se smatraju portugalskim nacionalnim epom – Portugalci su heroji otkrića i osvajanja nepoznatih dalekih svjetova, pa je ep uvelike poticao portugalsku nacionalnu samosvijest. Epom »Luzitanci« nastavlja Danteovu tradiciju i isprepliće fikciju, povijest i politiku u priči o putovanjima portugalskih istraživača.

Djelo je spoj humanističke kulture, životnih iskustava i narodnosnih ideala »epohe otkrića«. Povijesne činjenice uokviruju postupci iz antičke epike (na strani su Portugalaca Venera i Mars, protiv njih spletkari Bakho). »Luzitanci« imaju također neka obilježja predbarokne epike, a odlikuju se nizom glasovitih epizoda, među kojima je najslavnija ona o Ines de Castro, nesretnoj kraljevni pogubljenoj zbog političkih razloga. Ta je pripovijest nadahnula mnoge portugalske i europske pjesnike i dramatičare. Camoes je svoj spjev protkao i izvanrednim opisima mora i morskog elementa, mornarskoga života, pogibelji ciklona i brodoloma. More je neka vrsta poprišta i pokretača spjeva. »Luzitanci« su jedino djelo objavljeno za Camoesova života. »Pjesme« (»Rimas«, 1595.) skupljene su mu posmrtno. U novije su doba sve više na cijeni Camoesovi soneti, ode, ekloge, u kojima se očituje jaka pjesnička osobnost, koja prevladava konvencije petrarkizma i arkadizma. Kako navodi natuknica na mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije, Camoes je pobunjenik protiv ljubavi, tumač domotužja i čeznutljivosti (glasovite portugalske saudade), ozakonitelj novih oblika u portugalskom pjesništvu talijanskoga podrijetla. Dramski pokušaji, nastali u studentskim danima, također su prinos nacionalnoj književnosti: »Igrokaz o Filodemu« pastoralnih je značajki, »Amfitrioni« su izdanak plautovskih komedija, a »Kralj Seleuk« blizak je tendencijama iberskoga renesansnoga kazališta.