Mlada zagrebačka književnica Petra Prtajin bit će sa svojim romanom »Samo jedna od« na kraju godine sigurno vrlo visoko na listi čitanosti, odnosno posudbe knjiga iz hrvatskih knjižnica. Jednostavna, ali vrlo uvjerljiva i dirljiva priča o suvremenom vršnjačkom nasilju privući će ne samo srednjoškolce i studente – čijim je uzrastima najbliža – već i znatno starije čitatelje koji će bez poteškoća uočiti kako se mlada autorica hrabro prihvatila univerzalne teme vršnjačkog nasilja, sve uočljivijeg i u Hrvatskoj. Činjenica da o toj temi govori djevojka koja je jedna od onih koje su iz prve ruke mogle svjedočiti onome o čemu piše, podiže razinu zanimanja za roman te svakako pojačava vjerodostojnost napisanog, a mladost autorice (treća je godina Medicinskog fakulteta u Zagrebu) motivira i prvo pitanje našeg razgovora, konkretno upit o tome kakva su njezina dosadašnja iskustva i veze s književnošću.

– Isprva nisam voljela čitati. No, pred kraj osnovne škole odlučila sam dati književnosti priliku. Prvo sam čitala kriminalističke romane, potom fantasy, a onda sam se u srednjoj školi prebacila na klasičnu književnost koju i sada najčešće čitam. Gušt mi je iz knjige izvlačiti »lijepe rečenice« i zapisivati ih u posebnu bilježnicu. To je način na koji obilježim svaku knjigu koju pročitam.

Ispušni ventil za maštu

Objaviti roman nije ni lako, ni jednostavno. Uz to taj je čin, po meni, i hrabar za mladog čovjeka. Kako ste se na to odlučili?

– Pisanje mi je oduvijek pružalo veliko zadovoljstvo. Još sam u osnovnoj uživala u pisanju sastavaka – uvijek sam htjela da te priče budu više od običnog »teksta za ocjenu«. Početkom srednje počela sam raditi na svom kriminalističkom romanu. Bilo mi je jako zabavno raditi na projektu koji nema granice – mogu napisati bilo što, bilo gdje, o bilo kome. Ispušni ventil za bujnu maštu. Objavljivanje romana bila je zadnja stepenica i moja najveća želja koja se – pogotovo tada – činila neostvarivom.

Što je sve utjecalo na odabir teme vezane uz vršnjačko nasilje?

– Bila je to kombinacija vlastitog iskustva, ali i mašte koja je potrebna u svakoj grani umjetnosti, pa tako i u književnosti. Htjela sam napisati priču koja mi je poznata, a ujedno relevantna – vršnjačkog nasilja ima u svakoj generaciji. Uzela sam dio naše svakodnevice kao kostur, a onda sam oko njega gradila priču.

Koliko je trajao rad na romanu? Jeste li se bavili i istraživanjem pri stvaranju likova i osmišljavanju radnje?

– Pisanje romana trajalo je dvije godine. No, rad na stilu, promišljanje i razvoj priče počeli su puno ranije. Radnja romana smještena je u Zagrebu – mojem rodnom gradu, glavni su likovi moji vršnjaci, a problemi s kojima se susreću tipični su za razdoblje adolescencije kroz koje sam i sama prošla. Prema tome, istraživanja nije bilo.

Pritisak okoline

Odabrali ste jasan, direktan i konkretan pripovjedački stil. Koji su vam uzori?

– Uvijek sam, čitajući druge romane, analizirala elemente koji su me zadivili i razmišljala kako bih ja u svojoj knjizi poboljšala neke sitnice koje mi se nisu svidjele. Rad s Kristianom Novakom pomogao mi je da knjigu sagledam iz perspektive pisca, a ne čitatelja. Moj je stil rezultat promišljanja o svakoj rečenici i njezinoj ulozi u tekstu te kombinacije čitateljskog iskustva, dobrih savjeta i intenzivnog rada.

Odlično oslikana glavna junakinja Pia pati jer ne želi biti poput većine. Koliko je taj pritisak okoline koja želi određenu »uniformiranost« opasan u današnjem svijetu mladih te kako se protiv njega boriti?

– Roman ponajprije ističe problem vršnjačkog nasilja kojem će osoba neminovno biti izložena ako se ne pokorava toj »uniformiranosti«. Pritisak okoline tjera protagonisticu na bijeg, izolaciju pa čak i na suicidalne misli. Prema tome, maltretiranje – koje seže od naizgled benignih izjava pa sve do fizičkog nasilja – ne može se opravdati. Opasno je jer često okolina ne reagira; dapače, često potiče takvo ponašanje. Osoba nad kojom se vrši nasilje obično je u manjini – sama, izolirana, prepuštena svojim ranjivim mislima. Ne može se boriti sama – potrebni su joj roditelji, prijatelji, nastavnici – koji će zajedno pronaći rješenje.

Liječnica i spisateljica

Kakve su reakcije na roman?

– Reakcije mojih vršnjaka na roman su sjajne. Dapače, neki su mi rekli da su pročitali knjigu dvaput u jednom danu. Mislim da im se svidjelo to što su tematika i jezik bliski – kao da gledaju seriju ili prepričavaju vlastita iskustva. Također, velik mi je kompliment to što se roman svidio i odraslijoj publici koju je knjiga možda podsjetila na njihove mlađe dane i približila im svakodnevicu u kojoj žive njihova djeca.

Što vam je, kad je književnost u pitanju, u planu dalje?

– Trenutno mi je glavni cilj završiti fakultet. Međutim, ovo nije moj posljednji roman. Htjela bih na ljudsko zdravlje – fizičko i psihičko – utjecati ne samo kao liječnica, nego i kao spisateljica. Još nemam ideja za novi roman, ali vjerujem da će me jednog dana opet inspirirati neka relevantna tema koju ću htjeti prenijeti na papir.

Kritika društva

Knjigu »Samo jedna od« objavila je ove godine Naklada Ljevak. Vršnjačko nasilje bit će, nažalost, sve češća tema i u hrvatskoj suvremenoj književnosti. Potvrđuje to i činjenica da su sredinom ove godine objavljene dvije nove moćne i snažne knjige tih tematskih okvira. Gloria Lujanović objavila je iznimno dojmljiv roman u stihovima »Škola«, djelo koje govori o u nasilju u jednoj bosanskoj osnovnoj školi, a Petra Prtajin u romanu »Samo jedna od« odlično je obradila samonametnuti sustav zlostavljanja u elitnoj zagrebačkoj gimnaziji. Naravno, oba su djela kombinacija fikcije i vlastitih iskustava te svaka na svoj način dojmljivo svjedoče o paklu u kojem, potpuno nezasluženo i bez pravog povoda, žive neka djeca i mladi odbačeni i izolirani od školske sredine koje su dio.

I dok je Lujanović temu obradila s distance odrasle i danas uspješne žene, novinarke i sjajne književnice, mlada Prtajin svoj je romaneskni prvijenac počela pisati još 2019. godine u jednom od razreda zagrebačke V. gimnazije koju je pohađala, a dovršila ga je kao aktualna studentica treće godine Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Riječ je, dakle, o istupu vrlo mlade književnice, istupu koji je, bez obzira na njezinu mladost i životno te literarno neiskustvo, vrlo kvalitetan i najavljuje snažan književni potencijal. Potvrđuju to i laskave ocjene njezinih starijih i puno poznatijih kolega. Tako je za Ivanu Šojat ovaj roman »obavezno štivo«, odnosno »sjajno napisan, mudar, upućen i odrješit, gotovo nemilosrdan roman«, a za Kristiana Novaka – koji je mladoj autorici dao niz vrlo bitnih i korisnih savjeta pri stvaranju ovog djela – ovaj roman »izravno i nemilosrdno prikazuje generaciju koja ne vjeruje u laži onih prethodnih jer ostale su im tek ušminkane ruševine, svijet bez temelja…«

Bez sretnog završetka

Protagonistica debi romana Petre Prtajin je maturantica Pia, djevojka koja u svom razredu, pa gotovo ni u cijeloj školi, nema prijatelja i ni s kim se ne druži. Razlog je prilično prozaičan – Pia ne pije, ne puši, ne koristi drogu i ne sudjeluje u tipičnim tračevima i ostalim oblicima društvenog života svojih razrednih vršnjaka pa se time ne uklapa »u ekipu«. Štoviše, njezino ponašanje oni najčešće tumače time kako se ona smatra boljom od njih, a kazna je izolacija, ismijavanje uživo te još češće na društvenim mrežama. Pia takvu reakciju ne razumije, tim više što se ne smatra boljom od okoline, pa stoga pati i žudi za promjenom odnosa. No, to se neće dogoditi, ali će zato sreću, društvo i ljubav uspjeti pronaći u jednoj potpuno drukčijoj sredini, točnije skupini mladih koji žive na rubu legalnog ponašanja i kod kojih su kriminal, agresivnost i nasilje nešto što je potpuno uobičajeno.

Priču koja, očekivano, nema sretan završetak, Prtajin piše jednostavnim, jasnim i direktnim rečenicama s puno dijaloga koji su vrlo životni i realni. Taj je dodir s realnošću uočljiv i u opisima svakodnevice u razredu, odnosno njezinoj obitelji koju uz rastavljenu majku čini još samo teško bolesna baka. Dobra strana romana svakako je i to što se mlada autorica ne odlučuje za bilo koji oblik »popovanja« ili moraliziranja. Njezin je prvi cilj prenijeti priču, stvoriti likove te na temelju njihova ponašanja i iznesenih epizoda čitatelju prepustiti da sam donese zaključke, ma kakvi oni bili. Taj je pristup, dojam je, najbolji mogući jer smo zahvaljujući njemu dobili jedan zrcalni odljev stvarnosti koja nije nimalo lijepa i koja u svojim najekstremnijim oblicima završava u opakom i opasnom nasilju kakvo se i događa na završnim stranicama ovog romana.

Tuga osamljenosti

»Gdje je taj proplanak na kojem je Bambi upoznao svog zeku? Kako je siroče poput njega postalo gospodarom šume. Uz pomoć prijatelja: nacrtanih, jednodimenzionalnih, izmišljenih. Gdje je livada na kojoj ću ih sresti – ljude s kojima ću preživjeti život?«, pita se u jednom trenutku psihičke i emocionalne krize Pia dodatno ističući i naglašavajući tugu osamljenosti u kojoj živi i na koji je osuđena samo zato što nije dio stada i što ne želi biti poput svih ostalih. Upravo u nerazumijevanju te želje, u nakani okoline da se protiv takvih ljudi bori i da ih se ignorira, najveća je kritika suvremeneng – i ne samo hrvatskog društva. Istina, odrastanje nikad nije bilo lako, ali danas je, dojam je, posebno teško. Vrlo vjerodostojno o tome govori »Samo jedna od«, zaključuje svoj osvrt Marinko Krmpotić.

O autorici

Petra Prtajin rođena je 2003. u Zagrebu. Pohađala je V. gimnaziju, bavila se sportovima, učila jezike, volontirala u Klinici za dječje bolesti, sve to vrijeme pisala. Danas je studentica treće godine Medicinskog fakulteta u Zagrebu. »Samo jedna od« njezin je romaneskni prvijenac.

Urednik Kristian Novak o romanu

»Roman ‘Samo jedna od’, koji je autorica započela pisati već u srednjoj školi 2019., izravno i nemilosrdno prikazuje generaciju koja ne vjeruje u laži onih prethodnih jer ostale su im tek ušminkane ruševine, svijet bez temelja u kojem samo valja letjeti što više, odagnati pomisao na pad, željeti sve i sada jer sutra je tako daleko. Međutim, one koji steknu moć novim pripadanjem, čeka grubo prizemljenje kada shvate koliko riječi pripadanje i propadanje – zvuče nevjerojatno slično.«