Naslov »Kreni sad i odmah« dojmljiva je i vrlo iskrena priča o teškoj bolesti, borbi s njom i nepristajanju na poraz. Dejan Đuran imao je svega 46 godina kad mu je konstatirana Parkinsonova bolest što je, naravno, u potpunosti promijenilo njegov dotadašnji život. No, predaje ni jednog trenutka nije bilo i nedugo po početnom traumatičnom šoku Đuran, inače do tog trenutka vrlo aktivan planinar koji je sa suprugom i psima svaki vikend koristio za odlazak u planine, okreće se novom obliku fizičke aktivnosti – bicikliranju. U osnovi s Parkinsonovom bolešću nespojivom aktivnošću Đuran je, rušeći sve stereotipe, predviđanja i medicinske prognoze, u nešto više od tri godine ostavio iza sebe 20.000 prijeđenih kilometara diljem Europe! O tome kroz sjajan spoj emocija i činjenica govori ova moćna knjiga.

– Parkinson može usporiti moj tempo, ali ne može zaustaviti moj duh, jedna je od snažnih poruka ove knjige kojoj se moraju pridružiti i rečenice s ovitka: »Život koji sada živim nije onaj koji sam planirao, ali namjeravam ga živjeti punim plućima. Jer unatoč svemu borba nije gotova – traje, a ja sam spreman na svaku etapu vožnje«, poručuje Đuran čija je knjiga, bez imalo dvojbe, ne samo emocionalna ispovijed prošarana putopisnim tekstom, već i vrlo snažan edukativni tekst i to ne samo za oboljele od ove bolesti, već doslovce za svakog čovjeka.

METAR PO METAR

Jer, kako se ne složiti s konstatacijama koje autor iznosi u završnom dijelu knjige: »Bolest me natjerala da preispitam svoje stavove, da shvatim koliko smo često zarobljeni u vlastitim trivijalnostima, propuštajući ono što je zaista važno. Sada, kada se suočavam sa simptomima, shvaćam koliko su dragocjeni trenuci provedeni s onima koje volimo, koliko su mir i zadovoljstvo neoprocjenjivi. Prioriteti se mijenjaju, ono što je nekada izgledalo važno, sada blijedi pred jednostavnim stvarima koje donose radost – osmijeh voljene osobe, zajednički obrok ili jednostavan osjećaj da smo prisutni u trenutku. Bolest me naučila da su sitnice, poput nesuglasica i ponosa, samo prašina na putu, a ono što ostaje je ljubav, povezanost i sposobnost da cijenimo svaki trenutak koji imamo«, napisao je Dejan Đuran.

Sjajan i krajnje motivirajući naziv knjige ovih emocionalnih putopisa u stvari je poruka ne samo bolesnima, već i svakom tko nije siguran u ljepotu i vrijednost darivanog nam vremena. S Parkinsonovom bolešću oboljeli ima svaki dan mali milijun problema, od gubitka ravnoteže, grčenja mišića i napora pri najobičnijim aktivnostima. Đuran je sve to nadvladao i sve to pobijedio. Metar po metar. Metar po metar. I tako 20.000 kilometara. Dvadeset tisuća kilometara! A svaki od tih kilometara, kaže u jednom trenutku autor, donio je novu priliku za učenje i osobni rast. I sve je to učenje, sav taj znoj i suze Dejan Đuran pretočio u knjigu za koju bi, kaže u predgovoru, volio da bude inspiracija drugima: »I možda će, samo možda, ova knjiga inspirati nekoga drugoga da se ne preda, da nastavi borbu, koliko god da je teško. Možda će moje iskustvo biti svjetionik u tami, znak da se uvijek može ići naprijed, usprkos neizbježnoj zastrašujućoj sutrašnjici«, zapisao je.

Đuranova biciklistička avantura u ogromnoj je mjeri određena fizičkim naporima, ali je možda još i više emocionalna i psihološka avantura tijekom koje se on, primjerice, suočava i bori s usamljenošću, vjerom i sumnjom u sebe i svoje mogućnosti, patnjom zbog odraza njegove bolesti na ljude koje voli i koji vole njega… Istodobno, ovi su putopisi, uz taj introvertirani i osobni dio, i uspješne priče o ljudima koje je sretao za svojih beskonačnih vožnji, o ljudskoj dobroti, empatiji, razumijevanju i želji za pomaganjem. Baš zahvaljujući tom uspješno izvedenom spoju emocionalnog i dokumentarističkog ova knjiga na čitatelja ostavlja snažan dojam.

NEUREDNO, TVRDOGLAVO…

Kratak razgovor s autorom počinjemo pitanjem kako je došao na ideju da napiše knjigu.

– Knjiga se nije rodila iz želje da budem pisac, nego iz potrebe da podijelim iskustvo. Putovanja biciklom, borba s Parkinsonom i sve što se događa između – to su priče koje su jednostavno tražile papir. A kad su mi prijatelji i poznanici po stoti put rekli: »Trebao bi to zapisati«, više nisam imao izgovor. I tako je ideja postala projekt… Pa knjiga… Pa terapija.

Kako je knjiga stvarana? Jesu li postojale zabilješke, dnevnici?

– Kao i moj biciklizam: neuredno, tvrdoglavo i s puno improvizacije. Zapisivao sam sve, uglavnom u mobitel. Natuknice, izjave koje sam čuo od ljudi koje sam susretao, imena, vodio dnevnik. Bilo je i snimljenih materijala, foto i video, koje sam koristio kako bi se prisjetio detalja s puta. Putovanja su mi davala inspiraciju, ali i gomilu kaotičnih bilješki koje je kasnije trebalo pretvoriti u čitku cjelinu. Sve je krenulo kao osobna terapija, a završilo kao inspiracija drugima.

Kako su reagirali na ideju da dodaju svoje tekstove ostali koji su zastupljeni u tekstu?

– Svi koji su dio knjige zapravo su i dio mog stvarnog života, pa je to došlo prirodno. Ali posebno bih istaknuo Anu. Nas dvoje donijeli smo svjesnu odluku da ogolimo neke vrlo osobne dijelove našeg odnosa. Nije bilo lako, otvoriti se pred čitateljima i izložiti ono što bi većina zadržala za sebe. Ali vjerovali smo da ta iskrenost ima svrhu. Da ljudi prepoznaju snagu u ranjivosti. A ostali su to itekako podržali, svaki tekst unesen u knjigu došao je iz želje da se ispriča zajednička priča, a ne samo moja.

Koliko je trajao rad na izradi i kako je bilo, i zbog bolesti, pisati ovu knjigu?

– Pisanje je trajalo više od godinu dana, s nekoliko vraćanja na sam početak. Tako da s punim pravom mogu reći kako bih mogao napisati knjigu o pisanju knjige. Parkinson ne voli urednost i koncentraciju, pa mi je često sabotirao planove. Pisanje je bilo izazov, ali i lijek.

KNJIGA O ŽIVOTU

Je li ovo knjiga o bolesti?

– Ne. Knjiga je o životu. Parkinson je samo jedan od likova, dosadan, stalno prisutan i uvijek nešto gunđa. Ali nije glavna zvijezda. Glavna je volja. I možda bicikl.

Da možete izbrisati bolest, biste li to učinili?

– Naravno. Ali onda ne bi bilo ove knjige. Ni puta. Ni mene, bar ne ovakvog.

Što je, po vama, poruka ove knjige?

– Poruka je jednostavna: ne moraš biti zdrav da budeš živ. Možeš imati dijagnozu i ograničenja, ali ako imaš cilj, volju i dozu ludosti, možeš stvarati čuda.

Kakve su reakcije i odjeci?

– Reakcije su me ugodno iznenadile. Ljudi su mi pisali da su ih priče dotaknule, nasmijale, motivirale. Neki su nakon čitanja ponovo sjeli na bicikl, drugi su rekli da im je knjiga promijenila pogled na životu s bolešću. Jedan je čak rekao da me mrzi jer mu žena sad stalno govori: »Vidiš što čovjek s Parkinsonom može, a ti ni smeće ne možeš iznijeti!«

Što dalje? Hoće li biti promocija? Hoćete li nešto novo pisati?

Plan je da knjiga ide na turneju, na biciklu. Svako mjesto može biti pozornica, kafić, knjižnica, kamp… I da, bit će još pisanja! Sljedeća etapa je završetak moje velike biciklističke rute EV13, prema Barentsovom moru. Ako sve prođe po planu, bit će nova knjiga. Ako ne prođe, i to je dobar materijal za pisanje!

Kako vas ljudi mogu pratiti?

– Preko društvenih mreža i na web-stranici www.zivjetisparkinsonom.com.

MOJ TATA, MOJ HEROJ

U prvom dijelu knjige Đuran se drži kronologije pa tako saznajemo koji su bili prvi simptomi opake bolesti i kako su početne reakcije bile pune straha, strepnje i neizvjesnosti. No, isto se tako upoznajemo i s rađanjem želje i ideje o posebnom obliku borbe protiv laganog nestajanja koje ta bolest donosi. Sve to izneseno nam je kroz različite oblike pripovijedanja čime se podiže i umjetnička, ali i dokumentaristička vrijednost teksta.

Naime, o svojim biciklističkim podvizima i razdaljinama koje je prošao Đuran nam piše ponajčešće kroz vlastite sažete i direktne dnevničke i poludnevničke zapise, odnosno pripovijedanje utemeljeno na sjećanjima, ali i kroz emocionalno iznimno snažne isječke iz dnevnika njegove supruge Ane, kao i njena pisma njihovom sinu Luki koji je svom ocu na nekim biciklističkim putovanjima suputnik. Naravno, dio teksta stvorio je i Luka nazvavši ga »Moj tata, moj heroj«, a čitatelju je predočen i tekst Đuranovog prijatelja Robija. Ti iskazi drugih ljudi vezanih uz njegovu borbu protiv bolesti i novi način života itekako obogaćuju cijelu priču te bitno pojačavaju ukupan dojam.

ODA BICIKLIZMU

»Kreni sad i odmah« je i svojevrsna oda biciklizmu pa je nedvojbeno kako će među brojnim ljubiteljima ovog sporta i zdrave aktivnosti Đuranova knjiga biti, kako se to kaže, zakon. »Za mene, bicikliranje nije samo putovanje na dva kotača – to je putovanje kroz priče ljudi koje srećem putem. Svaki okretaj pedala donosi novi krajolik, ali prava ljepota mog putovanja krije se u susretima s ljudima, onim neočekivanim trenucima koji moju rutu pretvaraju u mozaik iskustva i sjećanja«, piše Đuran u jednom od brojnih komentara i ideja vezanih uz biciklizam.

VIA ADRIATIC TRAIL – VIA ADRIATIC BIKE

Početak cijele Đuranove snažne priče – čiji podnaslov »Živjeti s Parkinsonom – biciklirajući« govori puno – je Via Adriatic Trail, planinarska staza koju je Đuran za života prije Parkinsonove bolesti dobro poznavao, a budući da ga je bolest onemogućila u pješačenju, odlučio je te planinarske staze savladati tako da će što je više moguće blizu njih voziti bicikl pa je pretvoriti u svojevrsni Via Adriatic Bike. Ogromnu pomoć i sponzorstvo osiguranjem odličnih bicikala pružila mu je Martina Drezga, zastupnica čuvene Husqarne, a nemjerljivu pomoć kao suputnik koji ga je pratio pružio mu je u toj prvoj vožnji njegov sin Luka. Uslijedio je potom, sam ili u društvu, projekt »Forest Gump« pa zatim savladavanje brojnih europskih biciklističkih koridora (Euro Velo 6, Euro Velo 13…) kao i osmišljeni samostalni projekti (»Tokom rijeke Save«, »Zaboravljena sela«), a svaki od tih podviga nudi koloplet emocija – od bola, patnje, očaja i tuge do ushita nad još jednom pobjedom nad samim sobom i bolešću, sreće zbog ostvarenog cilja, zadovoljstva zbog nove perspektive života…