U povijesnom arhivu samostana sv. Frane franjevaca konventualaca u Cresu nedavno je dr. Zvonko Pandžić, hrvatski filozof i filolog s njemačkom adresom, pronašao četiri inkunabule koje su pripadale Marku Maruliću, ocu hrvatske književnosti. Marulić ih je sve svojeručno komentirao na latinskom jeziku na marginama ili između crtala, a dodao je i jednu svoju pjesmu na hrvatskom jeziku kao epigram.

Kako creski franjevački samostan postoji od 13. stoljeća, u svom arhivu čuva dosta pergamena iz 14. stoljeća i niz drugih vrijednih dokumenata. Tu je arhivsku građu popisao fra Ljudevit Maračić, dugogodišnji novinar, urednik i publicist koji umirovljeničke dane provodi u creskom samostanu, te je lani izdao knjigu »Povijesni arhiv Samostana sv. Frane u Cresu«. Fra Ljudevit je surađivao s dr. Pandžićem u pronalaženju inkunabula za koje se pokazalo da su pripadale Maruliću.

Odakle vaš interes za Marka Marulića?

– U osnovnoj sam školi na kraju godine kao nagradu za poznavanje hrvatskoga jezika dobio izdanje »Judite« (i drugih pjesama) koje je 1970. objavio Ivan Slamnig. Odmah sam počeo čitati, dva puta sam »Juditu« pročitao i u gimnaziji. One nedjelje iza ručka kada Jurica Jerković nije zabijao golove za Hajduk, brzim hodom bih s prijateljima pješačio do punte Marjana i nazad.

Onda bismo svratili na sladoled kod prolaza s Rive do Cvjetnoga trga gdje stoji Meštrovićev spomenik Maruliću. Na poleđini postamenta spomenika je bio utisnut, svako metalno slovo posebno, sonet Tina Ujevića »Oproštaj«. Jedan Ujevićev stih mi je mnogo godina nakon te lektire pomogao da povežem Marulićevu »Juditu« i Danteovu »Božanstvenu komediju«.

Marulova ostavština

Pojasnite nam Marulovu književnu ostavštinu i oporuku?

– Marulić je oporuku sastavio 14. lipnja 1521. i svojeručno dodao popis knjiga, njih oko 200, koje oporučuje prijateljima, franjevcima na Poljudu, dominikancima i pustinjacima na Marjanu. Najveći pak dio su njegovi opunomoćenici trebali prodati i nahraniti sirotinju i izbjeglice. Nakon Marulićeve smrti knjige su otkupile bogatije obitelji i samostani.

Samostanu sv. Frane franjevaca konventualaca na obali nije oporučio knjige jer je s njima osobno već prije ugovorio svoj pokop u crkvi, platio mise i ostavio darove. Kako sam kod konventualaca i u Šibeniku i u Splitu, a sada i u Cresu, pronašao važne Marulićeve, pače po godini tiska i najstarije inkunabule iz njegove oporuke (1470., 1471. i 1472.), a nisu bile oporučene određenim osobama, pretpostavljam da su ih u Splitu oni dobili od izvršitelja oporuke ili su i sami otkupili neke.

Njegov prijatelj i životopisac Frane Božićević bilježi da se i kod Markove sestre Elvire (Bire) nalaze mnoge pobožne knjige na narodnom jeziku koje je svojom rukom ispisao brat Marko. Po starim signaturama prepoznao sam jedinstvo te rukopisne zbirke koju su jedno vrijeme posjedovale benediktinke u Zadru. To je najstarija i najveća zbirka narodnojezične književnosti kod Hrvata, a 1825. ju je u Londonu na Sotheby’s aukciji rasprodao trgovac rukopisima Celotti. O tome sam objavio knjigu »Nepoznata proza Marka Marulića«, Zagreb 2009. godine.

Osim te zbirke, otkrio sam ili atribuirao i posebne Marulićeve hrvatske rukopise, a donio ih je u Zagreb, u Arhiv HAZU-a, Ivan Kukuljević Sakcinski iz franjevačkih samostana duž Jadrana. Konačno, nedavno sam pokazao zainteresiranima u samostanu sv. Frane u Splitu nepoznati vlastoručni Marulićev prijepis jednoga latinskoga djela koje se pripisivalo sv. Augustinu. U Splitu sam prije nekoliko dana konačno identificirao i jedan rukopisni hrvatski kodeks Marka Marulića. Vodeni znak papira je iz 1493., ima oko 170 listova, odnosno oko 340 stranica. Današnji vlasnici će ga, nadam se, uskoro pokazati hrvatskoj javnosti.

Creske inkunabule

Mukotrpno je vaše istraživanje?

– Nakon što sam pronašao spomenute hrvatske rukopise Marka Marulića po Europi i to opisao u knjizi »Nepoznata proza Marka Marulića«, tražio sam uzduž Jadrana nekoliko godina na svoj trošak, uvijek ipak uz gostoprimstvo franjevaca i dominikanaca, u njihovim knjižnicama, inkunabule i cinqucentine (postinkunabule do 1524.) koje bi mogle biti predlošci tih Marulićevih hrvatskih prijevoda.

Te knjižnice nisu registrirane kod Ministarstva kulture, fondovi su nedostupni na internetu, katalozi su uglavnom rukopisne ili otipkane kartice. Ministarstvo kulture ih, izgleda, smatra privatnim vlasništvom, a ne i važnim kulturnim blagom hrvatskoga naroda, zato i nisu predmet »kulturne politike« i zaštite, o skeniranju da ni ne govorimo.

Ako sekularna Francuska restaurira i skenira inkunabule i povijesne rukopise samostanskih knjižnica i arhiva, ne vidim razloga zašto to ne čini i Republika Hrvatska. Do tada, nema druge, valja kao i u 19. stoljeću, putovati do biblioteka i rukopisa »vaporom«. Ovaj put sam vozio od Würzburga preko Krka i doplovio do Cresa.

Kako ste identificirali creske inkunabule i otkrili da su pripadale Maruliću?

– Nakon što sam, polazeći od Splita i Dubrovnika, posljednjih godina otkrio brojne njegove inkunabule iz oporuke u samostanskim knjižnicama, poneke i u javnima, krenuo sam prema samostanima na jadranskim otocima. Sve svoje važnije inkunabule on komentira ili slikarski i crtački vrlo prepoznatljivo iluminira. To je bio tek putokaz.

Identifikacija se može potvrditi isključivo očevidom, ili, kako to u kodikologiji zovemo, autopsijom uz usporedbu marginalija s inače poznatim Marulićevim tekstovima, inkunabulama i bilješkama. Vrlo važne njegove inkunabule, rukopise, slike i note otkrio sam već kod franjevaca na Košljunu, u Kamporu na Rabu i u Hvaru, a lucidni istraživač don Vinko Premuda otkrio je još 1934. kod franjevki sv. Antuna u Rabu prijepis dvanaest Marulićevih pjesama iz 1563. godine. Bio sam posve siguran da i u Cresu franjevci moraju imati nešto od Marka Marulića.

Pri tome sam prije svega mislio na inkunabulu propovijedi dominikanca Gabriela Barlette (1497.). Prijevod propovijedi Velikoga petka iz te inkunabule na hrvatski jezik nalazi se u rukopisnom »Firentinskom zborniku«, a creski je bio jedini primjerak Barlettine inkunabule koji se spominje u knjizi Josipa Badalića »Inkunabule u NR Hrvatskoj« objavljenoj u Zagrebu 1952. godine.

Rimski klasici

Koje ste inkunabule pronašli?

– Osim Barlette, zahvaljujući očevidu u Cresu, pronašao sam za mene neočekivane važne inkunabule rimskih klasika iz Marulićeve oporuke. To su: »Opera« Gaja Salustija Crispa, tiskana u Vicenzi 1472. Obiluje iznimno sitnoslovnim rubnim i interlinearnim bilješkama po čemu je ova inkunabula vrlo slična Marulićevoj inkunabuli Marcijalovih »Epigrama« koju je sam otkrio u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku; »Opera« Publija Vergilija Marona, tiskana u Veneciji 1480. Inkunabula ima bezbroj rubnih bilježaka i komentara, posebno uz ep »Eneida«, a na unutarnjoj strani prednje korice su i brzopotezni crteži crnom tintom, te »Declamationes et Institutiones« Marka Fabija Kvintilijana, tiskana u Trevisu 1482. godine.

Je li moguće da u creskom arhivu ima još Marulićevih inkunabula?

– U arhivu i knjižnici pregledao sam još dvije inkunabule i naslove nekih cinquecentina (postinkunabula), knjige su to koje su tiskane nakon 1500., ali još za života Marulova, koje bi također mogle potjecati iz njegove biblioteke. Kako creski franjevci čuvaju nekoliko stotina cinquecentina, valja ih sve pregledati, posebno one koje Marulić po naslovima nabraja u svojoj oporuci ili ih citira u svojim tiskanim i novootkrivenim djelima u rukopisu. Za konačan popis Marulićevih knjiga u Cresu nužno je dakle daljnje istraživanje koje traži dosta vremena, što ću pokušati kasnije ove godine i ostvariti.

Filološki argumenti

Posebno važnim nalazom smatrate jednu knjigu korizmenih propovijedi?

– Radi se o inkunabuli Gabriela Barlette »Sermones quadragesimales«, tiskanoj u Bresci 1497., odnosno o korizmenim propovijedima dominikanca Barlette. Creska inkunabula predstavlja missing link između Marulića čitatelja i prevoditelja vrlo duge Barlettine propovijedi na Veliki petak »In die parasceves. Sermo de passione domini nostri Jesu Christi devotissimus«.

Marulić je očito sve korizmene propovijedi iz nje čitao, ponegdje nalazimo glose, ali je samo ta i markirana i glosirana od početka do kraja. Samo nju, prevedenu integralno na hrvatski i proširenu, nalazimo u hrvatskome »Firentinskome zborniku« koji se čuva u Laurenzijani u Firenci. U Barlettinu latinskom dijelu propovijedi ima i jedan rukopisni pjesnički dodatak, to je kod Marulića običaj u skoro svim proznim tekstovima, a pjesma počinje sa »Zdrav prisveti križu« i tematski odgovara Velikom petku.

Zbog čega je upravo ta inkunabula po vama najvažnija?

– Creska inkunabula je dodatni dokaz da je autor prijevoda, kao i cijeloga hrvatskoga zbornika iz Firence do lista 120 doista Marko Marulić. To su od 1974. do danas, već pola stoljeća dakle, osporavali neki hrvatski filolozi. Njihovu argumentaciju filološkim sam argumentima pobio u knjizi »Nepoznata proza Marka Marulića«.

Moje argumente hrvatski jezikoslovci nisu donedavno ni spominjali ni recenzirali, ignoriraju i moje izdanje »Judite«, a sada ipak postaju zanimljivi u znanstvenoj literaturi.