Zagrebački Disput nedavno je objavio jezgrovitu, ali krajnje sadržajnu, romansiranu priču ugledne francusko-libanonske spisateljice Venus Khoury-Ghate (dobitnice prestižne Goncourtove nagrade za poeziju, odnosno životno djelo, kao i brojnih drugih književnih priznanja) naslovljenu »Marina Cvjetajeva, umrijeti u Jelabugi« (u prijevodu s francuskog Sanja Šoštarić); dakle radi se o svojevrsnoj biografiji jedne od najvećih i najvažnijih ruskih pjesnikinja naše epohe, koja je suštinski obilježila svekoliku novodobnu povijest svjetske literature.

Prolegomena

Knjiga je nevelikog obima, s instruktivnim kronološkim bilješkama sadrži nepunih 150 stranica, ali je sjajna prolegomena za sve one koji bi se željeli upoznati s likom i djelom Marine Ivanovne Cvjetajeve, pjesnikinje veličanstvenog talenta, kao i razgranatog (i još uvijek u cijelosti nepoznatog) spisateljskog opusa koji zadivljuje originalnošću, jedinstvenim umijećem strasnih, bujnih monologa pisanih nemirnim, buntovnim, a opet tako nježnim stihovima, punim obrata, pauza, prekida i (ne)nametljivih crtica, povlaka, uskličnika i upitnika. Za Marinu, poezija i uopće umjetnost bili su važniji čak i od samog života i utoliko nije moguće razumjeti njezine fascinantne stihove, bez poznavanja njezine, uistinu užasne, životne kalvarije koja je na koncu rezultirala posvemašnjom rezignacijom i strašnom odlukom da si oduzme život. U Jelabugi, u blizini Kazanja, u Tatariji, početkom njemačke agresije na SSSR, u izbjeglištvu, ostavljena i izdana od sviju, lišena nade i iluzija da će ikada više moći živjeti život dostojan čovjeka, ona, najveća od svih posvećenica i mučenica poezije, ostavila se prvi put pisanja i kako legenda kaže (zabilježio ju je Konstantin Paustovski, a u javnost »pustio« Gustaw Herling Grudzinski), objesila se 31. kolovoza, 1941. godine upravo onim konopcem koji joj je posudio Boris Pasternak, kada ga je na proputovanju kroz Moskvu slučajno srela, a on joj pomogao vezati oštećeni kofer. Na sahrani Cvjetajeve nije bilo nikoga, još ni danas se ne zna mjesto na lokalnom groblju u Jelabugi gdje je pokopana.

Pjesnički izričaj M. Cvjetajeve zapravo je krik nad užasom i ljepotom življenja, ljubavi, ali i gorke spoznaje prolaznosti svega što nas oplemenjuje i uzvisuje. Gotovo svaki njezin stih je molba kojom traži pomilovanje za promašene ljubavi, životne propuste, sukobe s najbližima, ali ujedno i zrači iskrenom nemogućnošću da bude drukčija, jer onda to ne bi bila ona: vječno pobunjena djevojka, supruga, majka, žena, ljubavnica, umjetnica koja je uvijek težila dosezanju nemogućeg, savršenstvu, koje je na koncu ostvarila u poeziji, svojim bezvremenskim (ili svevremenskim, svejedno) stihovima. Sama je Marina u jednom od svojih proznih tekstova (zapravo prije pjesama u prozi), možda najbolje sažela tko je ona kao osoba i zašto joj je umjetnost (bila) važnija od života: »Život kao takav ne volim, on za mene počinje značiti, dobivati na smislu i težini- samo preobražen, to jest u umjetnosti«. A, ako imalo poznajemo tragediju, pakao života kroz koji je prolazila, onda nam ne preostaje drugo do duboko se pokloniti pred njezinim patnjama iz kojih je i rođeno neponovljivo i neusporedivo djelo koje u modernoj svjetskoj literaturi gotovo pa i nama pandan. Cvjetajeva je bila vjernica umjetnosti; poezija i uopće književnost su je nosile i određivale kao osobu; čitav je život bila u stvarnom, najčešće epistolarnom i(li) imaginarnom dijalogu s piscima, filozofima, slikarima, kompozitorima kojima se divila, tražeći u njima inspiraciju i potvrdu vrijednosti onoga o čemu je pisala.

Katastrofalne odluke

To je bio njezin pravi, puni život, dok se u stvarnom, realnom životu nije snalazila; donosila je, istina okolnostima iznuđene, ali po sebe i obitelj, posebice djecu, katastrofalne odluke. Ruska (post)revolucionarna vrijenja su bila krajnje kaotična, a ona se svojom prirodom nije znala, a još i više svojim karakterom nije željela prispodobiti, (pri)stati uz pobjedničku stranu, već uvijek i jedino uz gubitnike, žrtve; to je bio moralni imperativ bez kojeg nije mogla, niti znala živjeti. Nije znala za kompromise, preciznije rečeno nije na njih pristajala, pa i po cijenu sreće i opstanka vlastite obitelji. I naravno da su razočaranja i nesporazumi bujali sa svih strana, posebice za vrijeme dok je živjela u emigraciji (Berlin, Prag, Pariz) kada je postala posvema svjesna kako više ne može živjeti u inozemstvu bez Rusije, ali jednako tako da se i nema više kamo vratiti, da je u Rusiji nitko ne traži i ne treba. U emigraciji su je monarhisti i »bijeli« smatrali boljševikom, a u domovini, boljševici su je smatrali »izdankom propale buržoazije i intelektualne malograđanštine«; jednima i drugima je sva očajna odgovarala: »Sve je to mimo mene, svijet se (o)kreće, a ja neću, ne dopada mi se, imam pravo ne biti svoj vlastiti suvremenik«. To nepristajanje na osrednjost koštalo ju je života mlađe kćeri; naime Marina je rodila stariju Arijadnu-Alju 1912. i mlađu Irinu 1917. koje je u vrijeme velike epidemije gladi u Rusiji 1919. dala u sirotište u Kuncevu, pokraj Moskve vjerujući da će se tako ipak nekako lakše prehraniti, ali Irina je »umrla bez bolesti, od slabosti« 1920., dok je Alja jedva preživjela, zahvaljujući tome što je Marina iznova počela o njoj skrbiti. Kasnije je sva potresena smrću Irine (na)pisala: »Tako me je stid, da bih najrađe umrla«. Kasnije, za vrijeme egzila, rodila je sina Gergija–Mura u Čehoslovačkoj 1925., ali su i sva njezina djeca tragično skončala. Nakon što mu se majka ubila, Mur, koji se s njom nalazio u izbjeglištvu kao dragovoljac se prijavio u vojsku i bio je ubijen u srpnju 1944. u Letoniji, a jedina je preživjela Arijadna koja se prva iz obitelji vratila 1937. u SSSR, gdje je radila kao prevoditeljica, ali je 1939. bila uhićena i optužena za špijunažu i provela je u zatočeništvu u sibirskim gulazima gotovo dvadeset godina, da bi nakon rehabilitacije, po povratku u Moskvu sve do smrti (1975.) radila na sređivanju i kompletiranju velikog majčinog arhiva (pisma, dnevnici, bilješke).

Dama od literature

Treba i podsjetiti na »Sjećanja« koja je napisala Marinina sestra, Anastasija-Asja Cvjetajeva koja je također provela nekoliko godina u sibirskom zatočeništvu i progonstvu. A, tu je i posebno potresna priča o Sergeju Efronu, Marininom suprugu, ali o tomu nešto kasnije. Kako je zapisala Nadežda Mandeljštam: »Ne znam strašniju sudbinu od one koju je imala Marina Cvjetajeva«. Knjiga Venus Khoury-Ghate na potresan način ispisuje novodobnu, antičku tragediju žene koja je bila i živjela ispred svog vremena, a opet bila prisiljena duboko uroniti u sve pore suvremene revolucionarne stihije u Rusiji, u povijest koja se pred njenim očima valjala i stvarala i na krajnje okrutan, krvav način, stihijski oblikovala. Cvjetajeva, »dama od literature«, kako joj je tepa prof. dr. Martin Putna, jedan od najboljih znalaca njezine poezije, samo je naizgled teško razumljiva ličnost; istina je da je svijet nije shvaćao, pa samim time i prihvaćao, na koncu je prizna(va)la kako ni samu sebe ne može do kraja razumijeti, a ova dramatika maksimalno je emanirala tijekom života u emigraciji kada je čeznula za Rusijom i opjevala: »Sve me vuče u Rusiju u koju ne mogu otići; ovdje sam nepotrebna, tamo sam nemoguća«. Na brojne, u pravilu neutemeljene i zlurade napade mogla je jedino odgovoriti stihovima: »Domovina nije uvjetovana teritorijem, već nepromjenjivošću sjećanja i krvi. Samo onaj tko Rusiju misli izvan sebe, može ne biti u Rusiji, zaboraviti Rusiju. Onaj u kome je ona unutra-taj će je izgubiti samo zajedno sa životom«.

Marina Cvjetajeva (rođena 26. rujna 1892. godine u Moskvi), od djetinjstva je bila buntovnik, uvijek na strani prezrenih i slabijih, što joj je u pravilu donosilo malo simpatija i puno podozrenja, često praćeno pogrdama najbližih kako je vrijeme da se konačno uozbilji, na što se nije osvrtala, i s prezirom i gadljivošću se odnosila prema svemu što je držala malograđanskim nacionalizmom i kičem. Zapravo, od rane mladosti imala je visoko kultiviran estetski ukus i etički stav, pa ništa drugo ispod toga nije prihvaćala. Otac, Ivan Cvjetajev, bio je poznati sveučilišni profesor, povjesničar umjetnosti i osnivač glasovitog Muzeja likovnih umjetnosti (danas Puškinov muzej), a o njemu i njegovu radu Marina je ostavila dojmljivo svjedočanstvo u tekstu »Otac i njegov muzej«. Majka, Marija Meyn, podrijetlom ruska Nijemica, bila je iznimno inteligentna i nadarena osoba, ali nažalost neostvarena pijanistica koja je svoje dvije kćerke posvema usmjeravala njemačkoj kulturi, jeziku i posebice umjetnosti, što je ostavilo jasan i prepoznatljiv trag, naročito na Marini koja je na sličan način obožavala Goethea, Hölderlina, Heinea, Beethovena itd. Kasnije, u emigraciji je često podrugljivo i ironično kritizirala velikoruski nacionalizam egzilne aristokracije i pripadnika poraženog »bijelog«, u biti monarhističkog pokreta, konstatirajući: »Oni ne vole Rusiju, već samo spahijske guske i provincijske ljepotice«.

Filosemitizam

U jednom je tekstu zapisala: »Puškinu dugujem svoju sklonost buntovnicima (sama ja u mladalačkoj, ateističkoj fazi zapalila Bibliju), ma kako se zvali i(li) oblačili«. Iako odgajana u intelektualnoj sredini i uglednom građanskom domu, gdje je sve bilo dekorirano s puno ukusa i profinjenosti, roditelji su je, kako bi je »upristojili«, poslali na usavršavanje francuskog jezika (njemački je već odlično govorila) i daljnje školovanje, u internat u Lozani, iz kojeg se vratila nakon prerane smrti svoje majke (umrla je s navršenih 37 godina). Sjajno obrazovana, po povratku u Rusiju »bacila« se punim žarom u svijet umjetnosti, naprosto je »gutala« knjige, pratila društvena zbivanja i puna srca i cijelom dušom prihvatila je imperativ Revolucije kao neophodne socijalne razgradnje, trulog i rađanja novog svijeta. Ali, ubrzo je počela shvaćati kako radikalne promjene uvijek nose kaos, stihiju i posvemašnji pad svih kulturoloških, duhovnih i moralnih standarda; umjesto slobode, samo novo ropstvo i kada je izbila ta toliko očekivana Revolucija (prvo Februarska, a potom Oktobarska 1917.) ona ju je dočekala s krajnjom skepsom. Zašto? Kada se boljšvička revolucija počela (p)ostvarivati u svoj svekolikoj surovosti, praćena milijunima nevinih ljudskih žrtava, neumoljivo uništavajući sve oko sebe što je Marini bilo sveto i to na krajnje monstruozan način, ona se već po svom običaju pobunila protiv »crvenih« i stala na stanu gubitnika, »bjelogardejaca«, iako ni o njima nije imala visoko mišljenje. Dapače; budući da joj se suprug Sergej Efron pridružio bijelom pokretu, ona se, kako je kasnije priznala, »prisilila« stati na njihovu stranu, vjerujući da oni na koncu ipak štite neke vrijednosti, dok novi, komunistički vladari samo sve oko sebe ruše i »služe se praznim frazama«.

Josif Brodski je s pravom zapisao: »Kažu, Cvjetajeva nije prihvatila Revoluciju; jasno da nije, jer nije prihvatila ubojstva, neovisno od ideala u ime kojih se ona vrši; to bi značilo biti njihovim suučesnikom i izdaju mrtvih. Ali, Cvetajeva je učinila nešto više od pukog neprihvaćanja Revolucije, ona ju je do srži razumjela, kao krajnje, do kostiju ogoljenu suštinu (ne)postojanja«. Takva, »cjelovito drukčija«, bez ogleda na roditeljski pritisak, ili upravo zato (uprava djevojačkog internata koji je u Moskvi nastavila pohađati nakon povratka iz Švicarske, zamolila je Marininog oca, uglednog prof. Cvjetajeva da udalji kćer iz škole i od školskih drugarica, na koje vrši »poguban, revolucionaran utjecaj«), jednostavno nije pronalazila (s)misao u mirenju s postojećim, a to, kao što dobro znamo, nikada se, nigdje i nikome ne oprašta. Dok je u carskoj Rusiji dominirao latentni antisemitizam, dok su se događali pogromi Židova diljem ove ogromne imperije, Marina je bez straha i sa strašću iskazivala svoj filosemitizam, na koncu se i udala za Židova, Sergeja Efrona (vjenčali su se 1912.). U vrijeme Prvoga svjetskog rata dok ruska vojska vodi žestoke bitke sa Nijemcima dužinom cijelog Istočnog fronta i dok se Rusijom širio snažan val patriotizma i žestokog antigermanizma, Marina je »zaluđena« njemačkom kulturom napisala potresnu i veliku pjesmu »Njemačkoj«; zapravo »stihove ljubavi za neprijatelja njena naroda«. Svjesno je išla »protiv struje«; naravno, pjesmu nitko nije želio tiskati, ali ona ju je uporno čitala na književnim večerim, čak je proglašena i za neprijatelja domovine, ali nije popuštala: »Svijetu si data za hajku pustu/ Neprijateljima tvojim nema broja./ Al, kako da te napustim,/Kako da te izdam-kad si moja./Kako da nađem trezvenost usred sumnje:/ Oko za oko! Krv se krvlju slavi./Germanijo-moje bezumlje!/ Germanijo-ljubavi moja«.

Glasovita poema

Prvu zbirku poezije »Večernjin album« objavila je u vlastitoj nakladi (tiraža 500 primjeraka) još kao gimnazijalka, krišom od oca, a bila je posvećena preminuloj slikarici Mariji Baškircevoj koja je svojom osobnošću snažno utjecala na mladu pjesnikinju i njezin duhovni razvoj i odmah je iskazala (po)etički lajtmotiv svog stvaralaštva: »Ja želim odmah sve-sve putove«. Knjiga je naišla na odličan prijem kritike; najugledniji pjesnici, poput Valerija Brjusova i Nikolaja Gumiljeva su je na sva usta (na)hvalili, a Max Vološin joj je zakucao na vrata roditeljske kuće kako bi je upoznao i iskazao svoje divljenje. Pozvao ju je da ga posjeti u njegovom domu, na Krimu, u Koktebelju i tako se rodilo jedno veliko i iskreno prijateljstvo. U Koktebelju, Marina je i upoznala mladog, lijepog, šarmantnog i inteligentnog studenta, pomalo zanesenjaka Sergeja Efrona, za kojeg se ubrzo, usprkos očevom protivljenju, i udala, a saga njihova braka i više razdvojenog, no zajedničkog života posebno je tragično poglavlje u svekolikoj kataklizmi koja je uskoro uslijedila. Početkom zajedničkog života, Marina je objavila i drugu knjigu »Čarobni fenjer« (1912.), koju književna kritika nije dobro primila, ali ubrzo je rodila kćer Arijadnu i nakratko zapostavila pisanje. Početkom rata, Sergej, iako lošeg zdravlja (tuberkuloza), prijavio se kao dragovoljac i kao bolničara su ga poslali na frontu, da bi se nakon Oktobarske revolucije, koncem 1917. pridružio bjelogardejskom pokretu, tako da u razdoblju od ožujka 1919. do srpnja 1921. godine Marina od njega nije primila nikakvu vijest, uopće nije znala je li živ, dok joj se nije javio iz Berlina gdje je s ostalim članovima svoje postrojbe emigrirao. U međuvremenu, tijekom 1916., Marina je prvi puta došla u Petrograd, sva oduševljena susrela se sa slavnim Sergejem Jesenjinom i Mihailom Kuzminom, upoznala je Osipa Mandeljštama, sanjala je o susretu s Anom Ahmatovom, ali do njoj toliko željenog susreta i razgovora zapravo nikada nije došlo; tek mnogo kasnije su se osobno upoznale, ali ništa više od toga. Još u vrijeme dok se Sergej borio u redovima bjelogardejaca protiv »crvenih«, Marina je (na)pisala zbirku »Labuđi stožer«, stotinjak pjesama u slavu »bijelog pokreta«, ali ih je kao knjigu objavila tek 1928. godine. Jednom je prigodom na književnoj večeri u Parizu rekla: »Ja nikada nisam tako mrzila crvene, koliko sam voljela bijele.«

Ubrzo nakon što su boljševici (pre)uzeli vlast, nacionalizirali su kuću i imovinu Cvjetajevih i kada se Marina vratila s Krima, gdje je boravila kod Vološina, u vlastitom se domu s djecom, mogla koristiti samo trpezarijom, jedva se prehranjivala, a kako bi pregrmila jake zime, koje su često dostizale minus 30, pa i 40 stupnjeva, vatru je ložila i grijala se spaljivanjem namještaja i knjiga. Nekako u to vrijeme je i nastala njena glasovita poema »Oktobar u vagonu«, ali najgore je tek dolazilo; 1919. i 1920. bile su moskovske godine velike gladi, strašnih zima, posvemašnjih oskudica, boljševičkog terora i krvavog građanskog rata u kojem su (po)ginuli milijuni ljudi. Posvemašnja neimaština i nemogućnost da prehrani djecu (s)lomili su Marinu i našla se pred potpunim fizičkim i psihičkim kolapsom; tada je počinila grešku i dala djecu na skrb u sirotište, a kakvom je to strašnom tragedijom svršilo, dobro je znano.

Energija u pisanju

U svibnju 1922. Marina je na poziv supruga došla u Berlin koji je tih godina postao centar ruske emigracije; u njemu je tada boravilo preko sto tisuća Rusa, a diljem Njemačke još barem toliko. Tamošnji ruski egzil imao je razvijen intelektualni život, izlazile su brojne ruske novine, periodika, množile su se zagranične izdavačke kuće, organizirale brojne književne večeri i dakako »bijeli« politički skupovi; Marina se nakon godina materijalne i duhovne oskudice ponovo našla »u elementu«; potpuno se predala pisanju i književnom životu, dok je čekala da sa suprugom otputuju u Prag, gdje je Efron studirao i dobivao skromnu stipendiju čehoslovačke Vlade. Po dolasku u Prag, Marina se zbližila sa Anom Teskovom, predsjednicom Društva rusko-češkog prijateljstva i prevoditeljicom i uz njenu je pomoć ishodila pravo na skromnu mjesečnu pomoć za boravak i književni rad u novoj sredini. Iz ove današnje perspektive ispada da su joj tegobne i mučne godine boravka u Pragu bile najplodnije u stvaralačkom pogledu, intenzivno je pisala, dopisivala se s nizom istaknutih njemačkih, francuskih i ruskih pjesnika, »razbacanih« diljem Europe i Amerike, a Ana Teskova je njezine pjesme, poeme i prozne tekstove prevodila na češki. Većinu je radova tiskala u originalu, po brojnim ruskim zagraničnim časopisima u Parizu, Berlinu, Pragu (najviše u eserovskoj »Volja Rosiji«) i Beogradu, u tada izrazito cijenjenom i uglednom »Ruskom arhivu«. Usprkos ogromnoj energiji u pisanju, gomilama objavljenih tekstova, obiteljska financijska situacija nije bila sjajna. To je i vrijeme kada je Sergej, još uvijek suzdržano, ali polako i sigurno, počeo sumnjati u »bjelogardejsku ideju«, što to dovodi do prvih sukoba s okolicom iz egzilnog miljea. Ujedno obitelj Marine Cvetajeve često mijenja boravišta, seli se iz grada u praška okolna naselja (Jilovište, Všenory, Mokropasi, u potrazi za što jeftinijim smještajem. Posebnu je pozornost posvetila prepisci s Reiner Mariom Rilkeom, za koga je bila uvjerena da je tada najveći živući pjesnik, a njegova smrt duboko ju je potresla. Uputila mu je, znajući da je teško bolestan, dok je još vjerovala da je živ, čuvenu pjesmu »Novogodišnju«, jednu od najljepših koje je ikada ispjevala, a on joj je »u legat« ostavio glasovitu »Elegiju/Marini Cvjetajevoj Efron«.

Neprijeporne pjesničke veličine

Uz Rilkea je i Borisa Pasternaka držala za neprijepornu pjesničku veličinu, a njihova je korespondencija bila intenzivna i puna »intelektualnih iskrenja«; sva oduševljena njegovim umijećem, posvetila mu je svoja dva maestralna ciklusa pjesama: »Kablovi« i »Pjesnici«. Nekako u to vrijeme u Berlinu je tiskala po mnogima svoju najznačajniju knjigu »Zanat«, koju je kritika dočekala s pohvalama, ali bilo je i dosta negativnih recenzija koje su u biti bile daleko više političke, no literarno intonirane te su se svodile na osobni obračun s autoricom, a posredno i s njezinim suprugom, kojeg su počeli otvoreno etiketirati kao »boljševičkog« špijuna, budući se sve više zanosio idejom povratka u SSSR, i u tom je smislu počeo i javno, među emigrantima propagirati osnivanje pokreta za povratak u staru domovinu. Za vrijeme boravka u Pragu Marina se družila s Markom Slonjinom, pokretačem niza književnih časopisa i osobom koja je u teorijskom smislu najviše zaslužna za »arhiviranje« bogatog ruskog, zagraničnog književnog egzila, Vladimirom Nabokovim, Vladislavom Hodasovičem, napisala je svoje poznate i rado čitane »Poemu gore« i »Poemu kraja«, za koje pojedini kritičari tvrde kako spadaju u sam vrh poezije minulog stoljeća. A, kada se Marini i Sergeju 1925. rodio sin Georgij-Mur, ona čak ni tada nije posustala u pisanju; iste je godine dovršila zbirku »Poslije Rusije«, koju je objavila tri godine kasnije u Parizu i praktički nakon toga sve do kraja života nije joj tiskano više niti jedno djelo; nakon sovjetskog, »crvenog«, našla se i na »bijelom« indeksu zabranjenih autora i knjiga. Kako im je materijalna situacija u Pragu bivala sve teža, odlučili su se preseliti u Pariz, uvjereni da će tamo imati mogućnost veće zarade i bolje izglede »proboja« na književnu scenu.

Međutim, ubrzo doživljavaju razočaranje; Pariz, iako postaje intelektualno (i političko) središte ruskog egzila i ima bogat kulturni i izdavački život, Marinu ostavlja ravnodušnom, ne osjeća kako je okružena publikom do koje njezina poezija ne dopire. Urednici novina i časopisa je uvjeravaju da »malo olabavi svoje visoke estetske i moralne standarde«, prilagodi se situaciji, ali čak ni tada, na rubu očaja, ona nije popuštala, jer bi to značilo izdati sebe samu i cijeli svoj život. A, kada je u Parizu nazočila književnoj večeri Vladimira Majakovskog, a potom u listu »Euroazija« (u kojem je jedan od urednika bio Sergej Efron), ispisala laudu u čast njegove poezije, tako je za ruske »bijele«, emigrantske krugove i ona postala »persona non grata«, kao i njezin suprug koji je postao blizak komunistima i koji je, kao jedan od osnivača Saveza za povratak u SSSR, poticao repatrijaciju izbjeglih Rusa u staru domovinu. Ubrzo je Sergej i otvoreno stao na stranu staljinskog Kremlja, po svemu sudeći, od 1932. postao je i agent sovjetske tajne službe i sve to Marina je teško prihvaćala; sve se to krajnje negativno odražavalo na život u obitelji; stalni nesporazumi između supružnika dovodili su i Alju i Mura u procijep, ne znajući kome se prikloniti; ocu ili majci.

Teški životni uvjeti

U pismu Juriju Ivasku (1933.) Marina je zapisala: »Možda se u emigraciji može reći da je moja mržnja prema boljševicima slaba, ali na to ću odgovoriti: druga je to vrsta mržnje. Emigranti mrze zato što su im oduzeli imanje, a ja ih mrzim zato što Pasternaka mogu da ne puste u njegov voljeni Marburg, a mene u moju Moskvu u kojoj sam se rodila«. Na koncu, Marina i Sergej su se našli pod punim bojkotom egzila, a da bi bez ikakvih prihoda preživjeli, preselili su se na periferiju Pariza i samo zahvaljujući Alji i njezinom šivanju kapa nisu skapavali od gladi. Naravno, svi su emigrantski listovi i novine bili zatvoreni za Marinine tekstove, a izdavači su joj odbijali tiskati knjige. Na koncu, 1935. godine odlučili su se vratiti u sovjetsku Rusiju i počeli su pripreme za odlazak; iduće godine, 1936., Marina je započela pisati svoj poznati esej o Puškinu, a u ožujku 1937. na vijest o smrti glumice Sonje Holliday, napisala je svoju fascinantnu »Priču o Sonječki«. Prva je u SSSR otputovala Alja u ožujku 1937., a ubrzo potom, nakon ubojstva sovjetskog agenta Rejsa, koji je u međuvremenu dezertirao, nestao je i Sergej, kojeg je francuska policija osumnjičila da je sudjelovao u njegovoj likvidaciji. Jedno se vrijeme krio, a u listopadu iste godine tajno se prebacio u Rusiju, tako da Marina opet jedno vrijeme nije uopće znala gdje joj se nalazi muž.

A, kada je Hitlerova soldateska umarširala u Čehoslovačku i okupirala ju je, Marina je napisala svoju veliku posvetu voljenoj zemlji (»Pjesma Češkoj«) i, shvativši kako je rat neizbježan, »prelomila je«; odlučila se definitivno vratiti u Moskvu. I tako, konačno u lipnju 1939. godine opet je cijela obitelj zajedno, ali ne zadugo, sreća im naprosto nije bila suđena: Alja i njezin zaručnik uhićeni su u kolovozu, a Sergej u listopadu 1939., da bi koncem 1941. bio streljan. Marina je bila uvjerena kako će joj sestra pomoći da preživi nadolazeću zimu, ali tek je kasnije saznala da je i ona uhićena i zatočena u jednom od sibirskih lagera. Zahvaljujući pomoći Pasternaka, nekako je prebrodila zimu 1940. godine, ali nakon što su njemačke trupe u lipnju 1941. ušle duboko na sovjetski teritorij, Marina se sa sinom našla u bezizglednom položaju; krenula je u evakuaciju zajedno s moskovskim piscima, ali budući da nije bila član Saveza književnika nisu joj dozvolili da s njima boravi u Čistopolju, gdje su bili smješteni. Samim time je ostala i bez prava na bonove za hranu. Smjestila se u gradiću Jelabuga, na drugoj obali rijeke Kame, gdje su uvjeti života bili užasni. Bez prijatelja, gladna, bez ogrijeva, osuđena na izolaciju i nezadovoljstvo sina, pokušala je, još jednom uzalud, dobiti posao sudopera u književnoj menzi i pravo boravka u Čistopolju; nakon toga se vratila u podstanarsku sobu i dok su sin i ukućani bili na tzv. dragovoljnom radu, ona se objesila. Nekoliko dana po majčinoj smrti, Mur je otišao u Taškent i svršio srednju školu, a nakon što je upisao Filološki fakultet u Moskvi, prijavio se kao dragovoljac u vojsku i poginuo.

U eseju »Pjesnik i vrijeme«, koji bi se mogao shvatiti i kao svojevrsni autoepitaf, Marina je zapisala: »Oni koje u sovjetskoj Rusiji zovu, ili koji sami sebe iz skromnosti zovu suputnicima – ustvari su vođe. Tvorci ne samo riječi, već i vizija svoga doba…Suvremenost nije moje vrijeme, jer istinski suvremeno je samo ono vječno…suvremenik je uvijek manjina. Njega nije naručilo vrijeme, već ga je pozvalo…Biti suvremenik znači stvarati svoje vrijeme, a ne odražavati ga. Da i odražavati ga, ali ne kao ogledalo, već kao štit. Služenje svome vremenu nalog je iz očajanja, služiti vječnosti, e to malo tko zna i može…Boris Pasternak je – tamo (u Moskvi), ja sam – ovdje (u Parizu), preko svih prostranstava i zabrana, vanjskih i unutarnjih, Pasternak je s Revolucijom, ja-ni sa kime, ali Pasternak i ja, bez ikakvog dogovora, razmišljamo o istom i govorimo isto; to i jest suvremenost«.