Kineski autor, pisac, Yan Lianke, najpoznatiji je po svojim romanima »Serve the People!«, »Lenin’s Kisses« i »San sela Ding« u kojima žestoko kritizira kineski režim, zbog čega su mu neka djela u domovini bila i zabranjena ili pak cenzurirana. Lianke je svoju prvu kratku priču objavio 1979. godine, a do danas je objavio četrnaest romana i oko četrdeset kratkih priča.

Iako je u vlastitoj domovini naišao na otpor zbog satiričnosti i kritike kineskoga režima, Lianke je dobio i za mnoge je književne nagrade nominiran.

Bio je tako u užem izboru za Man Booker International Prize dva puta, za Man Asia Literary Prize, dobio je nagradu Franz Kafka Prize, Lao She Literary Award, Newman Prize i druge. Djela su mu prevedena na više od trideset jezika, a njegov jedini roman preveden na hrvatski je »San sela Ding«.

Roman je na engleski preveden još 2006. godine, a na hrvatski je u nakladi Hena coma preveden 2020. godine. U Kini je zbog jasne i nedvosmislene kritike društva i cjelokupnog sustava taj roman zabranjen.

Figurice sudbine

Naziv romana upućuje na mjesto radnje, selo Ding u provinciji Henan, koje na simboličnoj razini zadobiva konotacije crvenoga; krv je obojila sve – lišće, drveće, potekla je u potocima. Simbolika crvene boje upotrebljena je stoga kako bi se dodatno uputilo na atmosferu smrti koja se nadvila nad selo i nad seljane, zbog njihove prodaje krvi koja se ne odvija u sterilnim uvjetima i koja uključuje već korištene igle, zbog čega dolazi do epidemije HIV-a, ili kako seljani nazivaju tu nepoznatu bolest – AIDS.

Lianke piše: »Kasnojesenski dan uzmiče pred sutonom. Krvavocrveno sunce zalazi za dolinu istočnog Henana, bojeći zemlju i nebo tamnim grimizom. Crvenilo se razlijeva cijelim krajem dok se suton pomalo pretvara u večer. Jesen je na izdisaju, studen sve prodornija. Na seoskim ulicama nema ni žive duše. Vlada potpuna tišina.«

Lianke pripovijeda, posebice kad pomno i detaljno opisuje selo Ding, tako da dograđuje već na početku usustavljen predznak smrti koji ima notu liričnosti, a u tom i takvom okruženju postavlja seljane koji se doimaju kao nemoćne figurice sudbine.

Roman je napisan jednostavnim izrazom, kombinacijom tradicionalnog pripovijedanja i suvremenih proznih postupaka. »Selo obavija duboka tišina. Ne čuje se ni zvuka ni glasa, ipak, selo Ding dalje živi. Smrt ga guši, ali neće umrijeti. U tišini jesenjih sjena selo kopni, kao i njegovi stanovnici. Kako se dani skraćuju, tako i oni kopne, sahnu kao trupla pod zemljom«, opisuje Lianke.

Što se tiče Liankeova pripovijedanja, pojašnjava Xuenan Cao u članku »Village Worlds: Yan Lianke’s Village and Matters of Life«, ono je specifično, a može se okarakterizirati kao mitorealizam, »shenshi zhuyi«, specifična strategija pripovijedanja koja kombinira nepoznato u poznatome, s ciljem »ograničavanja autentičnosti proživljenoga iskustva«.

Iako sadrži sličnosti s magijskim realizmom u dijelu racionaliziranja traumatične prošlosti i sadašnjosti, mitorealizam, za razliku od magijskoga realizma koji teži dopuniti priču, teži zamijeniti je istinitijom verzijom. Također, u tom smislu treba reći i to da se u romanu isprepliću dvije narativne linije – stvarnosti i sna.

Lianke, piše dalje Cao, u svojim djelima ono uobičajeno pretvara u fantastično i/ili groteskno kako bi na primjeru ruralnoga prikazao povezanost života i politike. Kao i u drugim djelima, tako se i u ovome djelu alegorija sela sastoji se od dva elementa – selo postaje socijalno i geografski izolirana lokacija te podrazumijeva fizičke i psihičke abnormalnosti koje dolaze kao posljedica bolesti.

Smrt kao metafora

Kako Jincai Yang u članku »Narrating death in Yan Lianke’s ‘Dream of Ding Village’« smatra, kod Liankea osjećaj za smrt prerasta u pitanje ljudske egzistencije i ideološko pitanje. U trenucima očaja i beznađa, ukazuje dalje, ponašanja seljana postaje »destruktivno« te pokazuje njihovu tamnu stranu.

Ponašanje seljana među kojima vladaju znakovi groznice koja upućuje na infekciju virusom HIV-a, njima je automatski znak da će uskoro i umrijeti, što je često i naznačeno u samome romanu. Ta groznica u kombinaciji sa simbolikom crvenoga, jasno upućuje na kakvo alarmantno stanje, gotovo stanje ludila koje mnoge obuzima i u kojem ne mogu racionalno i razumno funkcionirati: (…)

»U cijelom su selu plastične cjevčice kojima je kolala krv visjele poput vitica loze, a bočice plazme poput jedrih crvenih grozdova. Kamo god bi ti pao pogled, mogao si vidjeti razbijene staklene epruvete i šprice, odbačene komadiće vate, rabljene igle i razlivenu ugrušanu krv.

Boce za prikupljanje i razvrstavanje krvne plazme visjele su s krovnih greda i gomilale su se na klupama i stolovima. Cijeli se dan zrakom širio vonj svježe krvi.« (…) Ali krvavi bum sela Ding bio je kratka vijeka.«

Prema njemu, pisanje o smrti, što je tematika kineskih autora od 1980-ih godina, postaje metafora za druge devijantnosti, one koje se kreću od osobnoga prema socijalnom i političkom. Također, valja istaknuti, na primjeru seljana, konkretno pojedinih likova, vidljiva je neutaživa »žeđ« za materijalnim koje im, jasno je, omogućuje lagodniji život, kao i brojne mogućnosti.

Iako početno nesigurni u prodaju krvi, na temelju kratkoga izleta u drugo mjesto koje svojim izgledom pokazuje prednosti tržišta krvne plazme, seljani se ipak odlučuju na prodaju vlastite, no kasnije mnogi od njih i zažale. Život seljana u siromaštvu koji su samo nakratko zamijenili novim izvorom/dotokom novca zamjenjuje kontinuirano propadanje i smrt kao krajnje ishodište, čime nestaju i konture samoga sela.

Zaraženo društvo

Nastojanja Ding seljana da osiguraju materijalno tako se u krajnjoj liniji mogu okarakterizirati kao kapitalističke težnje koje ih vode u smrt, odnosno kao cijena napretka u postsocijalističkoj Kini.

Neki od seljana, možemo reći mnogi, obilježeni su neimaštinom, što za njih jest svojevrsna trauma, a nakon što počnu prodavati krv i nakon što nastupe prvi znakovi infekcije virusom HIV-a, za njih počinje nova trauma koja se očitava atmosferom pesimizma, opće dekadencije i rezignacije.

S druge strane, Haiyan Xie primjećuje kako je krv u romanu poslužila kao metafora. Virus HIV-a koji napada tijelo seljana je, prema njemu, metafora za ljudske odnose, odnosno ljude koji se odlikuju »sebičnošću, nepoštenjem i apatijom«, što je vidljivo i na primjeru obitelji Ding i njezinih članova koji su u sukobu zbog vlastitih uvjerenja, pa možemo govoriti o uzorku raspada jedne obitelji koji je poslužio kao kritika politike i cjelokupnoga sustava.

Također, autor uočava i kako je motiv zaražene krvi poslužio kao slika cjelokupnoga društva čiji napredak počiva na leševima.

Kineski roman »San sela Ding« nastao je na temeljima povijesnog trenutka epidemije HIV-a i autorova istraživanja događaja u kineskoj provinciji Henan devedesetih godina.

Lianke svojim mitorealističkim pripovijedanjem, jednostavnim izrazom, uz alegoriju sela koja služi kao oštra kritika kineskoga režima, stvara vrijedno djelo, literarni dokument jedne stvarnosti, portret jedne generacije, jedne zajednice i jednoga sustava, zbog čega priželjkujemo prijevode i njegovih drugih djela, no i zazivamo potencijalnu – Nobelovu nagradu za književnost.

»Plasma economy« izazvala očaj, tugu i beznađe

Kao i u romanu, i u stvarnosti je zbog povećane prodaje krvi u kineskoj provinciji Henan u devedesetim godinama, na poticaj vladajućih, od 1991. do 1995., otprilike tri milijuna ljudi doniralo krv u zamjenu za novac, a četrdeset posto od te brojke donora zarazilo se HIV-om, što je uzrokovalo epidemiju u toj zemlji.

Liankeova je priča, dakle, utemeljena na stvarnim događajima, a pripovjedačka virtuoznost i umijeće omogućili su mu da što vjernije, glasom odsutnoga naratora, prikaže ono što je prodaja krvi, tzv. »plasma economy«, posljedično izazvala – očaj, tugu i beznađe.

Taj dvadesetdvogodišnji narator kojega su, saznajemo, otrovali ljutiti seljani prije deset godina, pripovijeda u narativnoj sadašnjosti, kako je došlo do stanja epidemije, što je seljane uopće navelo da počnu prodavati krv, kako je izgledala situacija u selu Ding za vrijeme epidemije koja je bila u punom jeku te kako je ona na kraju završila.