Razgovori o Andriću

Okrugli stol posvećen nobelovcu u Rijeci: Andrić je klasik kojeg se čita

Davor Mandić

Foto: S. DRECHSLER

Foto: S. DRECHSLER

Kako je rekao Michael Martens, njemački autor biografske knjige o Andriću, postoje klasici koje nitko ne čita, ali i oni koje se čita. Andrić je jedan od njih. U atriju HKD-a otvorena je izložba »Ivo Andrić: književnik i/ili diplomata«



RIJEKA – Riječki pododbor Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta« organizira u Rijeci skup događanja vezanih za nobelovca Ivu Andrića. Osim što je otvorena izložba »Ivo Andrić: književnik i/ili diplomata«, koja se može pogledati u atriju Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku do 1. prosinca, a danas, 30. studenoga, bit će upriličena projekcija filma »Proljeće na posljednjem jezeru« u Art-kinu, održan je i zanimljiv okrugli stol posvećen ovome piscu.


Pod generičkim nazivom »Razgovori o Andriću« i moderatorstvom Nikole Petkovića, o Andriću su iz raznih aspekata progovorili gosti tribine u atriju HKD-a: autorica izložbe Tatjana Korićanac, Nenad Rizvanović i Nebojša Lujanović.


Potonji je dvojac predstavljao knjige; Rizvanović knjigu Michaela Martensa, njemačkog pisca koji je napisao publicističku Andrićevu biografiju »Vatra u vatri, Ivo Andrić – jedan europski život«, a Lujanović svoju knjigu »U rovovima interpretacija«. Obje knjige objavila je Naklada Ljevak, a segment tribine u kojem se govorilo o Lujanovićevoj, odnosno o tezama u njoj izrečenima, ujedno je bio i najzanimljiviji, ako bi nam riječ najintrigantniji bila antipatična.


Hajka




Naime Lujanović postavlja, i suvereno brani, vrlo zanimljivu tezu o rađanju jednoga posve novoga »književnog« žanra u posljednjih 20-ak godina – hajke. Analizirajući tekstove suvremenih bosanskih intelektualaca, od kojih se najviše spominju Muhsin Rizvić i Rusmir Mahmutćehajić, on utvrđuje dominante hajke. Hajka, naime, ne mari za djelo u cjelini (ovdje Andrićevo), već izvlači njegove segmente, one koji pomažu u konstruiranju ili obrani neke teze. Recimo, ako se želi p(r)okazati Andrića kao mrzitelja Muslimana, izvući će se iz teksta rečenica u kojoj Muslimanka pljuje na cesti. S obzirom na to da Muslimanka ne pljuje na cesti, eto dokaza da Andrić mrzi Muslimane. I to se sve lijepo upakira u znanstveni diskurs, citiraju se izvori, postavlja se teza, brani se teza itd.


Kad je Lujanovića Petković upitao zašto on hajku vidi samo u ovih posljednjih 20-ak godina kada je, po njemu, hajka rezultirala i Krležinim »obračunom s njima«, a nalazi ju se i u tekstovima starih Grka, Lujanović je rekao da su se ranije radile sistematične analize.


– Hajka je kad iščupaš, recimo, samo jednu rečenicu iz teksta. Većina koja je krenula u hajku, nije vidjela cjelovitost, nego mali dio. Hajka odgovara svim parametrima suvremene kulture. Sinkronija prije dijakronije; postoji samo ono što je sad. Hajke su i vrste hiperteksta koji se umnaža, one se šire suvremenom tehnologijom u mrežnom društvu. Hajka savršeno sjeda u suvremeno doba – kaže Lujanović, koji nudi i odgovor na pitanje zašto uopće analizirati tekstove »luđaka«, kako kaže Petković.


Lujanović kaže da doista ima luđaka koji u knjigama nalaze svašta, pa spominje Chapmana koji je izjavio da je Lennona ubio nakon što je pročitao »Lovca u žitu« i tamo se inspirirao. No diskurzi koje on analizira diskurzi su intelektualaca, sveučilišnih profesora, ljudi koji predaju nekim studentima.
– A to onda malo mijenja stvari – poantira Lujanović.


Baš Andrić


Videolinkom se javio i autor druge predstavljene knjige Michael Martens, poručivši da postoji puno klasika koje nitko ne čita, no da Andrić nije jedan od njih, što je dobro. On je, pak, prema svojemu zagovaratelju Nenadu Rizvanoviću, njegovu hrvatskom uredniku, napisao relevantnu, ne znanstvenu, već publicističku biografsku knjigu o Andriću, kakva nedostaje na našim prostorima. Provlačio se tribinom stav da bi takva knjiga iz pera Hrvata vukla na hrvatsku stranu, srpska na srpsku, a bošnjačka na bošnjačku.


Ipak i ovoj knjizi našle su se zamjerke. Pa tako Lujanović kaže da tamo ima i nekih posve paušalnih ocjena, poput one o Krleži kao provincijalnom piscu kojeg nitko ne čita izvan Hrvatske, a Tatjana Korićanac pak autoru zamjera da je prema Andriću zluradan. Knjiga je, zapravo, ponajviše dokaz da je Andrić i dalje tema, jer kako je to rekao Rizvanović, Martensu nije ta knjiga bila jedina koju je predložio izdavaču; bilo je tu još pet naslova, ali izdavač, njemački, odabrao je baš ovaj, baš Andrića.


Treći segment okruglog stola bio je govor o izložbi kustosice Tatjane Korićanac, koju je riječka publika već mogla vidjeti u sklopu jednoga Međunarodnog festivala malih scena, te koja je u centar stavila Andrića i kao pisca i kao diplomata. A u obama je tim segmentima svoga rada, kako je to rekla Korićanac, Ivo Andrić dostigao maksimum.