Objavljivanjem romana »Elizabeth, Hitlerova uzdanica« zagrebački Disput potpisao je jedan od najzanimljivijih izdavačkih poteza posljednjih godina. Naime, spomenuta je knjiga prvi put objavljena još davne 1937. godine pa je često prva reakcija na pojavu ovog romana pitanje čemu je prvi put na hrvatskom jeziku objavljivati punih 86 godina kasnije! No, kad se knjiga pročita postaje jasno da je ta odluka bila dobra. Između ostalog i stoga što je ovaj roman, nažalost, itekako aktualan, iako je stvoren pred gotovo devet desetljeća.
Maria Leitner Židovka je rođena u Varaždinu 1892. godine. Životni je put ovu kasnije vrlo poznatu novinarku i feminističku aktivisticu vodio posvuda po svijetu, da bi sredinom tridesetih, nakon dolaska Hitlera na vlast u Njemačkoj, emigrirala u Francusku. Tamo će joj u Pariškom dnevniku (Pariser Tageblatt), tada jedinom dnevniku na njemačkom jeziku Nijemaca u egzilu, u nastavcima biti objavljivan roman »Elizabeth, Hitlerova uzdanica« (»Elisabeth, ein Hitlermadchen«), i to kao svojevrsni odgovor na tih godina u Hitlerovoj Njemačkoj jako popularan propagandistički roman »Ulla, Hitlerova uzdanica« autorice Helge Knopke-Joest. Nakon što njemačke trupe okupiraju Francusku, Leitner je odvedena u jedan od koncentracijskih logora za Židove, a od ožujka 1941. godine gubi joj se trag.
No, njezine su knjige i novinarski tekstovi ostali, a »Elizabeth, Hitlerova uzdanica« nedvojbeno je ostavila najviše traga pri čemu je itekako zanimljiva i danas jer se u priči koju nam je autorica ponudila jasno uočavaju svi elementi i karakteristike diktatorskih režima i fundamentalističkog pristupa naciji, vjeri pa i politici. Ono što dodatno budi jezu u iznesenoj priči jest činjenica da je, iako je pisana koju godinu ranije od najvećih zločina koji će se dogoditi u fašizmu okrenutoj Njemačkoj, iznimno vjerno prenijela duhovno stanje nacije, posebno mladih, koje je i dovelo do svih užasa, a posebno je tragično što je pišući ovo djelo sama autorica na jedan način predvidjela svoju tragičnu sudbinu i svoj nestanak u logorima koje zbivanja iz ovog romana i najavljuju.
Hitlerova mladež
Glavni protagonisti romana Marie Leitner su Elisabeth Weber i Erwin Dobbien, dvoje njemačkih mladih ljudi koji su, što zbog uvijek ideala prepune mladosti, što zbog životne besperspektivnosti (ona prodaje cipele u trgovačkom centru, on je niži službenik u banci), oduševljeni idejama tadašnjeg vođe Nacionalsocijalističke partije, već tada karizmatičnog Adolfa Hitlera, pa su među prvima koji pristupaju tom pokretu uključujući se u onaj njegov militantni omladinski dio vezan uz Hitlerjugend, odnosno Hitlerovu mladež. Ljubav koja među njima plane još će ih dodatno učvrstiti u ideji oživljavanja sjajne njemačke prošlosti i borbe za što veći značaj vlastite domovine, a ta će predanost biti toliko jaka da će Elisabeth, kad zatrudni, svojevoljno ići na pobačaj kako bi pridonijela izvršavanju zadataka svoje partije, a Erwin će u konačnici žrtvovati ljubav prema Elisabeth u ime časničkog položaja u budućoj nacističkoj vojsci.
Za razliku od njega koji će tijekom izlaganja vojnom drilu biti odvojen od stvarnosti, Elisabeth će – koliko god zbog germansko-nordijskog atraktivnog izgleda plavokose boginje bila proglašavana idealom njemačke djevojke – vrlo brzo početi shvaćati kako je to što im stranački prvaci govore potpuno pogrešno. Prva će joj se sumnja javiti u trenutku kada ona i gotovo sve njezine kolegice iz robne kuće budu na poslu zamijenjene starijim ljudima te upućene u radne poljoprivredne logore na selo, a konačnu potvrdu potpuno pogrešne ideologije dobit će tijekom boravka i rada u tom logoru gdje će, uz ostale djevojke, postati svijesna nehumanosti te ideologije koja u krajnjoj liniji za cilj ima žrtvovanje ogromnog broja ljudi u korist interesa moćnog kapitala.
Ideologije krvi i tla
Naravno, da bi se to realiziralo potrebno je zaluditi mlade ljude, a to nije nimalo teško s obzirom na teško ekonomsko stanje, neprosvijećenost i utjecaj propagande koja nemilice kroz velike i spektakularne masovne skupove, medije i brojne parole (»Ti si ništa, tvoja nacija je sve«) stvara čuvarice i čuvare rase uvjeravajući ih kako su bolji od svih ostalih i baš zbog te posebnosti imaju pravo ubijati one niže rase te stvarati svijet po svojim mjerilima. Oni koji u to krenu bez razmišljanja – poput Erwina – postaju savršeno oružje u rukama naredbodavaca, a oni koji – poput Elisabeth – počinju razmišljati i suprotstavljati se, doživljavaju izgon, osudu, odbacivanje, sramotu, izopćenje…
Pisana u trenutku (1936.) kad je fašizam bio tek u usponu, ova knjiga na trenutke djeluje bezazleno, pomalo i naivno u odnosu na užase koji će se događati pet-šest i više godina nakon toga, ali bez obzira na činjenicu da autorica nije vjerojatno niti slutila kakve će morbidnosti i strahotne tvornice smrti donijeti idelogija fašizma, treba joj priznati da je iznimno vjerno kroz svoje likove pokazala kako su to obični mladi ljudi – u osnovi pozitivni i simpatični – postajali fašisti zaluđeni idelogijom nadčovjeka. Još i više od toga ova je knjiga sjajan opis djelovanja načina na koji propaganda itekako može pridonijeti razvoju svake ideologije, odnosno kako stvoriti stanje u kojem će pojedinac pred masom postati beznačajan i ništavan, a sve u svrhu zarade gospodara rata koji konce vuku iz dobro čuvanih i sigurnih središta moći.
Sve u svemu, mučna priča o Elisabeth – koja ni slučajno nije, kako naslov kaže, Hitlerova uzdanica – tužan je, istodobno i vrlo moćan podsjetnik da se u dugom nizu desetljeća ništa nije promijenilo. Štoviše, i danas ideologije krvi i tla ubiru svoje žrtve – ponajviše među nevinima – stoga je ovo knjiga koju, mada joj je ove, 2024. godine već punih 87 ljeta, itekako treba čitati i na nju skretati pažnju.
O autorici
Maria Leitner rođena je 1892. u Varaždinu u bogatoj i utjecajnoj židovskoj obitelji, koja se 1896. seli u Budimpeštu. Nakon studija u Švicarskoj od 1910. do 1913. vraća se u Budimpeštu i započinje bogatu novinarsku karijeru, u kojoj je za vrijeme rata bila i inozemna dopisnica iz Stockholma. Zbog antimilitarističke aktivnosti u Mađarskoj i straha od progona 1920. bježi u Berlin, gdje radi kao prevoditeljica: 1923. na njemački je prevela »Tibetanske bajke« (»Tibetische Märchen«). Potom kao izaslanica Saveza mađarske komunističke omladine odlazi u Moskvu, a 1925. u SAD, odakle izvještava za njemačke radničke novine (prvenstveno za Uhu), i to posebno o ulozi i mjestu žene, što poslije objavljuje u romanu »Hotel Amerika« (1930.). Godine 1929. vraća se u Njemačku, gdje piše reportaže o jačanju nacističke partije. Godine 1932. objavljuje knjigu »Odupri se, Akato!« (»Wehr dich, Akato!«) u kojoj donosi dojmove s putovanja Južnom Amerikom i zbirku reportaža iz SAD-a »Žena putuje svijetom« (»Eine Frau reist durch die Welt«). Početkom 1933. piše seriju članaka »Žene u oluji vremena« (»Frauen im Sturm der Zeit«) u kojima opisuje teške živote osam berlinskih žena. Nakon dolaska Hitlera na vlast emigrira u Francusku, gdje 1937. u Pariser Tageblattu u nastavcima objavljuje roman »Elisabeth, Hitlerova uzdanica« (»Elisabeth, ein Hitlermädchen«). Nakon nacističkog osvajanja Francuske privremeno je internirana u koncentracijskom logoru. Nakon posljednjeg pisma iz Marseillea (4. ožujka 1941.) gubi joj se trag.
