U katedrali svetog Vida u utorak 13. siječnja s početkom u 18 sati bit će svečano predstavljena nova znanstvena monografija posvećena najvažnijoj crkvi Riječke nadbiskupije – katedrali. Knjigu »Katedrala svetog Vida u Rijeci«, u izdanju Riječke nadbiskupije, napisali su Damir Tulić i Mario Pintarić – povjesničari umjetnosti i profesori na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Ovo monumentalno izdanje na ukupno 532 stranice broji 7 poglavlja, opremljeno je sažetkom na hrvatskom i engleskom jeziku, popisom izvora i literaturom te kazalom osobnih imena.

Tekst je popraćen s 1.089 bilježaka, 451 bibliografskom jedinicom te mnoštvom izvora iz devet fondova iz arhiva u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i Austriji. Za vizualni izgled monografije zaslužan je povjesničar umjetnosti Ivan Braut, a knjiga je opremljena brojnim fotografijama koje su najvećim dijelom snimili sami autori.

Riječka sakralna baština

Knjiga prof. dr. sc. Damira Tulića i dr. sc. Marija Pintarića »Katedrala svetog Vida u Rijeci« rezultat je dugogodišnjeg rada autora na sustavnu i sveobuhvatnu proučavanju riječke spomeničke, poglavito sakralne baštine, iz vremena ranog novog vijeka. Taj se rad intenzivirao kontinuiranim znanstvenim projektima pri Katedri za umjetnost ranog novog vijeka Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, poglavito Mramor, pigmenti, zlato i svila: luksuzne umjetnine barokne Rijeke (2016. – 2021.) te Marmoream erigere curavit: fenomen uvođenja mramorne skulpture i oltara u Hrvatskom primorju (MARMORI) 2024. – 2025. pod vodstvom prof. Tulića te uz potporu Sveučilišta u Rijeci.

– U navedenom vremenskom razdoblju, odnosno još ranije, ostvarena je izvrsna suradnja s Riječkom nadbiskupijom, osobito u istraživanju, znanstvenoj objavi te predstavljanju riječke sakralne baštine. Ključan impuls publiciranju nove monografije dao je njezin donedavni rektor te aktualni kanonik i generalni vikar dr. sc. Mario Tomljanović uz svesrdnu podršku riječkog nadbiskupa Mate Uzinića. Tiskanje monografije o prvoj crkvi Riječke dijeceze poklapa se s velikim jubilejom mjesne Crkve, odnosno 100. obljetnicom utemeljenja biskupije u Rijeci 1925. – 2025. Za svoj prvi stoljetni rođendan katedrala svetog Vida konačno je dobila knjigu koja potanko razlistava sve njezine povijesne i umjetničke slojeve poklanjajući jednaku pažnju arhitekturi, mramornim oltarima, skulpturama, slikama, namještaju te posebno brojnim i raznovrsnim predmetima crkvene riznice stavljajući ih u povijesni, umjetnički, društveni i širi kontekst s obzirom na djela, majstore i naručitelje. Time je riječka sakralna baština prvi put dobila metodološki suvremenu, sveobuhvatnu, monumentalnu monografiju posvećenu jednom spomeniku – katedrali koja se, bez sumnje, ubraja među najvažnije rane novovjekovne spomenike u Hrvatskoj, ističu autori knjige.

Nakon Proslova riječkog nadbiskupa Mate Uzinića i Riječi autora u sedam velikih tematskih jedinica razložene su povijesne mijene i akumulirana likovna baština riječke crkve svetog Vida. Prvo poglavlje naslovljeno je Čudotvorno raspelo i stara crkva svetog Vida u kojem autori nakon kraćeg povijesnog uvoda propitkuju stara vrela, kronologiju i razvoj štovanja monumentalnog drvenog raspela iz kasnosrednjovjekovne crkve svetog Vida. Ono je na glas došlo zbog legendarnog događaja, kasnije smještenog u 1296., kada je riječki izgrednik po imenu Petar Lončarić bacio kamen na ovu skulpturu koja je potom čudesno prokrvarila. Nakon opsežnih istraživanja i uvida u nepoznata arhivska vrela autori iznose nova tumačenja o ovom raspelu nastalom u 14. stoljeću i njegovoj povijesti, posebno o razvoju, širenju i kontinuitetu kulta od 16. stoljeća do danas. Naglašavaju kako su upravo isusovci, u Rijeci prisutni od 1627., a od 1634. vlasnici crkve sv. Vida, »modernizirali« i novom posttridentskom vremenu prilagodili stariji kult te tako ciljano dali presudni impuls njegovom štovanju. Svojim su pastoralnim i intelektualnim djelovanjem oblikovali vizualni identitet starog raspela služeći se grafikama, medaljicama i slikama te tako u Rijeci stvorili novi hodočasnički centar.

Novi pogled

Drugo veliko poglavlje Isusovačka crkva svetog Vida 1638. – 1773. posvećeno je ključnom i najvrjednijem umjetničkom sloju ovog spomenika iz razdoblja reda Družbe Isusove u Rijeci (1627. – 1773.). Autori su dolazak isusovaca u Rijeku postavili u povijesni kontekst šireg političkog i vjerskog programa Habsburške Monarhije, usmjerenog prema jugozapadnim granicama njezinih posjeda. U grad ih je pozvala 1623. riječka općina kako bi preuzeli školstvo, kamo su, uz obilnu potporu cara Ferdinanda II. i donacije grofice Ursule von Thannhausen, 1627. stigli iz Trsta, a grad im je 1634. predao teren zajedno sa starom crkvom svetog Vida kako bi na tom mjestu sagradili novu zajedno sa svojim kolegijem. Za gradnju po mnogo čemu revolucionarne nove svečeve crkve u obliku oktogona s moćnim stupovima koji nose veliku polukružnu kupolu bio je zaslužan isusovački arhitekt laik brat Giacomo Briano iz Modene. Na temelju arhivskih vrela autori su rekonstruirali iz godine u godinu prvu fazu gradnje svetog Vida u razdoblju između 1638. i 1658., kada je dovršen donji dio građevine do vijenca kapela, te kada je crkva pokrivena privremenim krovom (bez kupole) i blagoslovljena.

Niz novih dokumenata otkriva modus operandi majstora graditelja počevši od glavnog klesara Francesca Olivierija iz Ancone te praefectusa fabricae Bartolomea Winterleitera pa sve do upotrebe materijala iz kamenoloma iz šire riječke okolice, čime su autori dali sasvim novi pogled protumačivši originalnost ove riječke crkve kao vrhunskog spomenika koji u svemu nadilazi lokalni kvarnerski kontekst. Tek oko 1720., i u vrlo povoljnim ekonomskim uvjetima, isusovci su započeli s pripremama za konačnu gradnju željene kupole koju je izmijenivši prvotni Brianov nacrt i sagradivši galerijski kat s kupolom dovršio ugledni ljubljanski graditelj Carlo Martinuzzi. Arhitekturu crkve svetog Vida autori stavljaju u europski kontekst renesansnih i ranobaroknih građevina u Italiji zaključujući kako se njezina forma te kvalitetna izvedba od lokalnih materijala može svrstati među najvažnije građevine ovakve tipologije od svjetskog značaja.

Važni umjetnici

Treće i najveće poglavlje naslovljeno Stoljeće opremanja crkve svetog Vida mramornim oltarima u metodološkom smislu donosi posve novi pogled na proučavanje teme mramorne barokne altaristike i to ne samo u Rijeci već i na širem području sjevernog Jadrana i neposrednog zaleđa. Tu je posebno naglašen fenomen uvođenja mramornih oltara, skulpture i liturgijskih instalacija za koje su autori pokazali kako su za to zaslužni upravo isusovci i njihove međusobne veze na relaciji Gorizia – Trst – Rijeka – Ljubljana. Od 1696. do 1785. crkva je opremljena sa sedam mramornih oltara i propovjedaonicom, a riječ je o djelima majstora iz Furlanije odnosno radionici obitelji Pacassi iz Gorizije, zatim one Pasqualea Lazzarinija i Paola Zulianija. Potonji će u Rijeku iz Gradisce d’Isonzo dovesti svog mladog šegrta Antonija Michelazzija te će on postati utemeljitelj »riječke kiparsko-altarističke radionice 18. stoljeća«. Talent mladog Michelazzija prvi su ozbiljnije prepoznali isusovci povjerivši mu 1731. gradnju mramorne propovjedaonice te odmah potom dva antologijska ostvarenja: oltar svetog Josipa (1733. – 1734.) te oltar svetog Franje Ksaverskog (1735. – 1736.), altarističko-kiparsko remek-djelo baroknog razdoblja u Hrvatskoj. Tako se tijekom 17. i 18. stoljeća u Svetom Vidu izmijenilo nekoliko generacija važnih umjetnika koji su obilježili Rijeku i bez čijih bi radova grad ostao skromna provincija.

Izgubljeni primorski Jeruzalem

Četvrto poglavlje Crkva svetog Vida od ukinuća isusovačkog reda 1773. do uspostave Riječke biskupije 1925. temelji se na nepreglednom mnoštvu arhivskih vijesti te niza nacrta i projekata koji daju posve novi pogled na brojne obnove i zahvate na građevini tijekom 19. stoljeća. Adam Olf, Augusto Benvenuti, Giovanni Simonetti, Pietro Stefanutti, Rudolf Geyling, Peter Rumpel, Ferdinand Stulflesser i Carlo Pergoli samo su neka od imena povezanih uz slabo poznatu epizodu umjetnika djelatnih u Svetom Vidu tijekom 19. i prve četvrtine 20. stoljeća.

Peto poglavlje Katedrala svetog Vida od 1925. do danas otkriva prijelomni trenutak kada je odlukom prvog riječkog biskupa Isidora Saina 1925. crkva svetog Vida postala katedrala i kada su na građevini izvršene brojne preinake s obzirom na novu funkciju crkve – biskupskog sjedišta. Opsežno šesto poglavlje Riznica katedrale posvećeno je čitavom nizu predmeta umjetničkog obrta, od liturgijske srebrnine, pargamenta, starih knjiga i crteža do namještaja te slika i kipova. Posljednje poglavlje nazvano Riječka Kalvarija: izgubljeni primorski Jeruzalem prvi put prikazuje izniman barokni urbanistički i hortikulturni zahvat povezan uz nekadašnju isusovačku crkvu, a riječ je o danas devastiranom i većim dijelom porušenom kompleksu kapela na Kalvariji započetoj 1676. i nekadašnjoj crkvi Svetog Groba na brdu Goljak (Kozala). Autori su publicirali niz do sada nepoznatih starih nacrta i tlocrta iz Državnog arhiva u Zagrebu te ih povezali uz nastanak i razvoj ovog iznimnog pejzažnog zahvata, najvećim dijelom anuliranog u 20. stoljeću.

Jedinstveni simbol kršćanskog identiteta

Iz recenzija prof. dr. sc. Nine Kudiš (Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci), prof. dr. sc Mateja Klemenčiča (Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani) i dr. sc. Mateje Jerman (Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske)

»Monografija ‘Katedrala svetog Vida u Rijeci’ autora Damira Tulića i Maria Pintarića monumentalno je djelo i do sada najtemeljitiji povijesno-umjetnički prikaz jednog sakralnog spomenika u Hrvatskom primorju. Riječ je o publikaciji koja je, sada je jasno, bila gradu Rijeci nužno potrebna već duže vremena. Autorski je dvojac duboko i sustavno zahvatio u povijest, kao i u materijalnu i duhovnu kulturu ne samo građevine koja je prije točno stotinu godina postala riječkom katedralom, nego i širega urbanog i kulturnog prostora. Tekst predstavlja rezultat dugotrajnog, iznimno širokog i temeljitog autorskog istraživanja, pri čemu posebno valja istaknuti da su autori renomirani i međunarodno priznati stručnjaci za venecijansku baroknu skulpturu, što uključuje cijelu Sjevernoistočnu Italiju, Sloveniju i Hrvatsku te područja nekoć pod vlašću Habsburške Monarhije. Valja dodati da su obojica i povjesničari po struci, što se jasno očituje u njihovu obuhvatnom pristupu temi i razumijevanju procesa u dinamičnom kontaktnom prostoru između Habsburške Monarhije i Mletačke Republike tijekom 17. i 18. stoljeća. Autori su se, ujedno koristeći impresivan popis literature te arhivskih izvora, oslonili na stilsku analizu i svoju, već dokazanu, atribucionističku vještinu. Rezultat je izuzetno opsežan tekst koji sumira, objašnjava i rasvjetljava te donosi nevjerojatnu količinu novih podataka, vrlo vrijednih zasebno, no neizmjerno važnih u povijesnom, povijesno-umjetničkom i kulturnom kontekstu razumijevanja prošlosti i spomeničke baštine grada Rijeke, ali i cijelog Sjevernog Jadrana. Posebno treba istaknuti poglavlje o mramornim oltarima, skulpturama i cjelovitoj opremi katedrale. Uz ključnu figuru gradišćanskog majstora Antonija Michelazzija, adoptivnog Riječanina, baš kao što su i autori ove monografije, raspliće se ovdje izuzetno dobro proučena priča o čitavom nizu skulptora i altarista koji su svoja djela ostavili u Svetom Vidu, ali i drugim riječkim i primorskim crkvama.

Tako je dan posve novi pogled na opuse furlanskih altarista kao i na kiparski profil Paola Zulianija u čijoj je radionici stasao u Rijeku doseljeni mladi Antonio Michelazzi kojeg nakon višegodišnjih istraživanja Tulića i Pintarića uistinu možemo smatrati najvažnijim kiparom u Hrvatskoj u 18. stoljeću. Konačno, Tulić i Pintarić kroz ovu iznimno kvalitetnu monografiju, primjenjujući najsuvremeniju metodologiju istraživanja u povijesti umjetnosti, prikazuju složenu povijest i umjetničke slojeve svetog Vida. Time je omogućeno da se nekadašnja isusovačka rotonda prepoznaje i vrednuje kao jedinstveni simbol kršćanskog identiteta na Sjevernom Jadranu, a istovremeno se potvrđuje i kao izniman prvorazredni spomenik unutar cjelokupne sakralne baštine Hrvatske s velikim značajem i za europsku arhitekturu 17. stoljeća.«