RIJEKA – Maša je četrdesetogodišnja televizijska novinarka koja, nakon što u emisiji uživo glupanom proglasi ministra gospodarstva, dobije »prekomandu« u njoj tupavu i pravog novinarskog posla nedostojnu showbiz redakciju. Tamo uskoro dobije zadatak praćenja atraktivnog filmskog festivala koji u izmišljeni gradić Slomir privlači holivudsku filmsku elitu. Ona to rado prihvaća jer se u Slomiru u posljednje vrijeme događa nezabilježen i nikome shvatljiv val nasilja i ubojstava pa se nada da će uz praćenje filmskih zvijezda saznati i nešto o toj puno ozbiljnijoj temi. Djelomično će Maša u tome uspjeti, a uz to doživjet će tamo i kratku, ali iznimno snažnu ljubavnu vezu s čuvenim glumcem, ali i teroristički napad…

Nekonvencionalni »ljubić«

Ovo su temeljni okviri radnje romana »Netaknuti listovi gline«, debitantskog proznog ostvarenja riječke novinarke i književnice Gordane Brkić Žagar, a uz spomenutu zanimljivu radnju vezanu uz opis obiteljskog i profesionalnog života sredovječne uspješne novinarke nude i puno više. Posebno to vrijedi za uvodni dio u kojem na vrlo dojmljiv način autorica predstavlja glavnu junakinju ovog romana portretirajući je tako da kroz njezine postupke, misli i osjećaje čitatelj jasno shvaća kako je riječ o ženi koja na poslu počinje »pucati« zbog nezadovoljstva osobnim životom, ponajprije brakom koji se – budući da je ljubav lagano, ali neumitno, izbljedjela – pretvorio u neželjenu zajednicu koju na okupu drži još samo njezina i Sanjinova petnaestogodišnja kći Ana koja je itekako svjesna nelogičnosti te veze pa majku u jednom trenutku i pita: »Mama, kog vraga vi još radite zajedno?«

Tragedija iščeznuća nekada velike i »vječne« ljubavi sjajno je i i vrlo realistično opisana nizom pojedinosti, a uz tu sliku isprane i sve više isprazne ljubavi (sama Maša kaže kako joj je »brak jedna obična emotivna svinjarija«) Brkić Žagar daje i jako dobru sliku novinarstva uočavajući pritom brojne negativnosti koje u sve većoj mjeri prate tu profesiju, ponajprije one o tome o čemu se i zašto ne smije pisati te na koje sve načine novinari mogu nastradati od onih koji odlučuju, a to najčešće nisu urednici. U drugom dijelu romana, točnije nakon odlaska na zadatak u Slomor, ovaj obiteljsko-društveni roman dobiva uočljive elemente nekonvencionalnog »ljubića« (Maša se zaljubi svom snagom, iako zna da će to biti tek veza koja će se brojiti samo satima i malim brojem dana), a završava svojevrsnim self-help porukama do kojih je glavna junakinja došla nakon dosezanja osobnih emocionalnih orkanskih visova, odnosno dramatičnih terorističkih zbivanja koja su u svojoj srži odraz suvremenog bešćutnog svijeta usmjerenog na zaradu pod svaku cijenu, a u toj surovoj igri ideali su samo sredstvo da bi se došlo do novca.

Rock glazba

Gordana Brkić Žagar piše jednostavno, sažeto, koncizno i jasno i to kroz kratke epizode (njih ukupno 47 na 226 stranica) pa je njezin prvi roman pitko štivo koje zanimljivom radnjom i neizvjesnošću tjera čitatelja na okretanje nove stranice, a uz ljubitelje književnosti ova će knjiga svakako privući i ljubitelje glazbe, posebno rock glazbe koja ima značajno mjesto u životu glavne junakinje.

Uostalom, knjiga se i zove po stihovima jedne od pjesama grupe Pearl Jam čija je glazba svojevrsni soundtrack ovog romana. No, tu su i Balašević, Springsteen, The Pogues, Foo Fighters… pa je očigledno kako je u tom skretanju pažnje na dobru rock glazbu moguće iščitati poruku kako je glazba bolja od svijeta u kojem živimo. No, u ponajvećoj mjeri ovaj je pažnje vrijedan roman ponajprije knjiga o bitnoj životnoj prekretnici do koje je moguće doći bespoštednom analizom minusa i promašaja vlastitog života i na temelju toga izgrađenom spremnošću suočavanja s negativnostima.

Nestanak ljubavi

Autorica je sjajna u analizi blijeđenja i nestanka ljubavi: »Ništa od tog mraza koji ih je razdvajao nije došlo preko noći. Udaljavali su se centimetar po centimetar, iz godine u godinu, dok jednog dana nije shvatila da čovjek s kojim živi nije onaj kojeg je bezuvjetno voljela. Što je nestalo? Gdje je nestalo? On o tome nije želio razgovarati, a svaki njezin pokušaj završavao je svađom ili šutnjom. Najčešće svađom nakon koje bi uslijedila šutnja. Šutnje su je izluđivale«, piše Brkić Žagar.

»Naizgled je sve bilo posloženo: obitelj, prijatelji, posao. No, sve joj se češće činilo kako zapravo ni nad čim nema kontrolu. Odnosno, sve je bilo toliko kontrolirano da je postalo više od rutine, postalo je dosada. Brak se sporo protezao prema nekom beskrajno dalekom kraju, usporeno, neumitno i mlako. Razlike su se uvukle na mjesto dobrih emocija kojima se više nije mogla sjetiti imena. Iako se mogla zakleti da je to jednom bila ljubav. Ta pukotina između nje i Sanjina koju nisu znali, htjeli ili mogli zaustaviti, širila se polako i uporno sve do onog trenutka kada je bilo svejedno tko sjedi s druge strane stola u onim rijetkim trenucima kada su uopće i sjedili zajedno.«