U izdanju zagrebačkog nakladnika Citadela libri objavljena je knjiga Nadire Puškar Mustafić »Suze u publici«, s podnaslovom »Katarza u suvremenoj auto/biografskoj američkoj drami«.
Autorica je rođena 1980. godine, školovala se u BiH, Hrvatskoj i Austriji, a studij engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli završila je 2004. godine. Nakon diplome upisuje poslijediplomski doktorski studij Književnost i kulturni identitet na Filozofskom fakultetu u Osijeku, na kojem je 2017. obranila interdisciplinarni doktorski rad na temu »Katarzični efekti suvremene autobiografske američke drame« pod mentorstvom dr. sc. Sanje Nikčević i dr. sc. Josipa Jankovića. U akademskoj 2018./2019. godini postala je docentica za engleski jezik na Američkom univerzitetu u Bosni i Hercegovini gdje predaje pismeno i usmeno izražavanje te književnost.
Antikatarzični trendovi
Opsežna knjiga, na oko 300 stranica, podijeljena je u dva dijela – prvi dio donosi teorijski uvod, a drugi autoričina istraživanja te prikaz metodoloških postavki, rezultate istraživanja i raspravu, kao i zaključke izvedene iz tih rezultata. Kako podsjeća Puškar Mustafić, katarza – ili prema grčkom filozofu Aristotelu pro/o/čišćenje emocija sažaljenja i straha u kulminaciji tragedije, stoljećima je bila svrha kazališta. Međutim, 50-ih godina prošlog stoljeća u Europi dolazi do opće pobune protiv kazališne tradicije i njezinih konvencija te se razvijaju antikatarzični trendovi. Kako navodi autorica, postupno nestaju razvijeni karakteri, prepoznatljive emocije i dobro strukturirane radnje, što uzrokuje i izbacivanje katarze iz europskih kazališta glavne struje – epskog kazališta, kazališta apsurda i in-yer-face kazališta (kazališta koje udara u lice/ili nove europske drame).
S druge strane, američko kazalište glavne struje 20. stoljeća ostaje vjerno tradiciji i zadržava katarzu kao svrhu recepcije svojih drama koje imaju jasne priče, likove i emocije. U želji pokretanja istraživanja katarzičnih efekata suvremenih američkih mainstream drama na europsku publiku u 21. stoljeću, čitanjem i gledanjem filmskih adaptacija desetak suvremenih američkih drama, Puškar Mustafić primjećuje kako su neke od njih snažnije djelovale na naše emocije. Ispostavilo se da je riječ o auto/biografskim dramama, što je ukazalo na važnost auto/biografskog ili »životno istinitog« u katarzičnom iskustvu.
Dokazivanje katarze
Slijedom toga autorica je postavila hipotezu: suvremene auto/biografske američke drame djeluju katarzično na europske recipijente u 21. stoljeću, a auto/biografska komponenta (istinitost opisanih događaja) u dramama pojačava emocionalni doživljaj recipijenata.
Kako bi dokazala tu hipotezu, autorica je za glavno anketno istraživanje odabrala korpus od osam suvremenih auto/biografskih američkih drama i njihovih filmskih adaptacija. Zastupljene su biografske drame ili drame nastale prema stvarnim događajima iz nečijeg života: John Van Druten »Sjećam se Mame« (1944.); Dore Schary »Izlazak sunca na Campobellu« (1958.); William Gibson »Čudotvorka« (1959.); Leonard Gershe »Leptiri su slobodni« (1969.) i David Auburn »Dokaz« (2000.). Izabrane su i pseudoautobiografske drame, koje su inspirirane ali ne i utemeljene na stvarnim događajima: Beth Henley »Zločini srca« (1979.) i Neil Simon »Sjećanje na Brighton Beach« (1983.). U korpus je uvrštena i jedna autobiografska drama – »Čelične magnolije« Roberta Harlinga iz 1987. godine.
U prvom dijelu knjige Nadira Puškar Mustafić temeljito se bavi pojmom katarze, zatim analizira teorije recepcije i auto/biografije, a onda se osvrće na sadržaje i kritičke odjeke suvremenih auto/biografskih američkih drama koje je odabrala za istraživanje. U drugom dijelu knjige objavljeni su rezultati istraživanja. Upitnici su se sastojali od osnovnih pitanja s nekolicinom potpitanja, koji su autorici pomogli pri određivanju katarzičnosti pojedine drame. U istraživanju je sudjelovalo 30 ispitanika, većinom žene i osobe visoke stručne spreme. Cilj istraživanja bio je ispitati djeluju li odabrane suvremene auto/biografske američke drame katarzično na recipijenta, a autorica pritom postavlja i nekoliko posebnih ciljeva i hipoteza koje su istraživanjem uglavnom potvrđene.
Pionirsko istraživanje
Istraživanje je dokazalo da je sveukupno djelovanje recepcije odabranih drama proizvelo emotivističku, ali i kognitivističku katarzu kod sudionika. Većina emotivističko-katarzičnih iskustava sudionika nastala je kao posljedica njihova suosjećanja s različitim nedaćama likova, ali je dio njih doživio katarzu i rasterećenjem zbog mogućnosti da proradi neke osobne doživljaje iz prošlosti tijekom recepcije pojedinačnih drama. Gotovo svi sudionici izvukli su pouku iz promatranja različitih iskustava likova u dramama te su time potvrdili kako su doživjeli kognitivističku katarzu.
Kako na temelju dobivenih rezultata zaključuje Nadira Puškar Mustafić, oni dokazuju postojanje katarze u suvremenim dramama kod suvremenih čitatelja, kao i njezin iscjeljujući i poticajni učinak. Zaključak autorice je da je katarza, usprkos nametnutim antikatarzičnim trendovima koji vladaju u europskoj kazališnoj glavnoj struji, poželjna i u europskom kazalištu jer je potreba publike. Prema istraživanju dosadašnjih znanstvenih istraživanja katarze u drami, ovo je pionirsko istraživanje. Nakon njega možda bi se trebalo upustiti i u istraživanje antikatarzičnog kazališta, kako bi se doznalo kakve ono efekte izaziva u redovima publike.
