Dnevnički ton i fon

Na Vrisku predstavljen novi roman Dunje Matić Benčić: Autofikcijsko ljubavno pismo obitelji

Davor Mandić

Dunja Matić Benčić i Enver Krivac / Foto Marko Gracin

Dunja Matić Benčić i Enver Krivac / Foto Marko Gracin

U romanu dominiraju razgovori s majkom i bakom pripovjedačice, a autorica je posvjedočila da joj je bilo i lako i teško pisati o obiteljskim stvarima



Enver Krivac imao je samo riječi hvale za roman Dunje Matić Benčić “Mirovanje”, objavljen u izdanju VBZ-a i predstavljen na ovogodišnjem VBZ-ovu sajmu knjiga i festivalu autora Vrisku.


Predstavljanje romana upriličeno je u standardnom ovogodišnjem sajamskom prostoru MMSU-ova prizemlja ispred solidno popunjenog gledališta, što je ovogodišnja konstanta Vriska.





U razgovoru dvoje autora publika je mogla doznati da je “Mirovanje” autofikcija, te ni Krivac ni Benčić nisu skrivali tko stoji iza “ja” u romanu.


Luka kao najživlji lik


S time da je pripovjedač romana ponekad i u trećem licu, no to je Benčić objasnila kao potrebu za određenom distancom od mikrotema ili kompleksa koji su joj bili prezahtjevni za prvo lice.


Krivac je istaknuo dnevnički ton i fon knjige, a Matić Benčić je rekla da je roman pisala pet godina i da je i inače u tim stvarima sklona redu, pa bi preko tjedna radila bilješke, a vikendom pisala.



– Taj rad i urednost jedino je mjesto gdje mogu uvesti red i ostvariti privid normalnosti – rekla je autorica, istaknuvši da je pisanje o stvarima koje je preokupiraju nužno i pisanje o ljudima koji je okružuju, no oni to nisu izabrali, tako da se reakcije okoline koja se našla u romanu zapravo još tek očekuju, iako je iz njene perspektive riječ o, kako je rekla, malom ljubavnom pismu familiji.


Za Krivca jedan od najživljih likova suvremene hrvatske književnosti je Luka, utemeljen na autoričinu suprugu, koji je, prema svjedočenju autorice, a i našem naknadnom upitu, iznimno zadovoljan romanom. Svakako, jedan manje u autoričinoj okolini oko čije se recepcije mora brinuti.


Razgovori s majkom i bakom


U romanu dominiraju razgovori s majkom i bakom pripovjedačice, a autorica je posvjedočila da joj je bilo i lako i teško pisati o obiteljskim stvarima.



– Ali bilo je neizbježno. Kad sam odlazila iz Splita za Rijeku s 18 godina mislila sam da je to izraz emancipacije, iako, kakva je to emancipacija kad ti tata plaća račune, ali danas mi se čini da je taj moj odlazak bio izraz sebičnosti, jer što kad se bude trebalo brinuti o roditeljima ili što s tim da ih neću vidjeti. Pa sam se s tim nosila kako znam, tako da pišem o njima – rekla je autorica.


Bilo je riječi i o bolestima i načinima na koje se piše o tragedijama. Pa je tako Matić Benčić rekla da iako ima sjajnih pisaca na Balkanu, ona je zasićena trendovima koji postavljaju Balkan kao mjesto tragedije.


Velika tema EPK


Ona se tome othrvala tako da je o tragedijama, odnosno bolestima, govorila (auto)ironično, humorno, gotovo rugajući se samoj sebi.



Velika tema je i EPK, no autorica je rekla da je o tome napisala tek mali dio onoga što je mogla, iako ne smatra da ima na to puno pravo, s obzirom na to da nije tamo bila srcem i dušom kao neki koji su EPK-u dali pet godina života, i još puno više sebe.


Odlomci koje su čitali autorica i Krivac naišli su na iznimno topao odaziv publike, što bi moglo upućivati i na dobru riječku jesensku berbu primjeraka knjige.