U sklopu programa Književni mostovi festivala Vrisak predstavljene su nove knjige kultne figure riječkog i hrvatskog rock’n’rolla Vlade Simcicha Vave te fotografa Ozrena Majerića. U romanu »Vjetar i zastave« (V.B.Z.) Vava ispisuje mozaik ljubavi, glazbe i odrastanja u ritmu osamdesetih te donosi priču o Edi i Loli, zamršenim odnosima i neostvarenoj ljubavi, sve praćeno popkulturnim soundtrackom jedne generacije. Ozren Majerić pak u zbirci priča »Traženje ogledala« (Hena Com) donosi galeriju živih likova i fragmenata svakodnevice, govori o muškarcima i ženama u lomovima i krizama te otkriva kako je čovjek čovjeku ogledalo – razlomljeno, ali uvijek vrijedno suočavanja.

Osamdesete godine

U razgovoru koji je moderirao Marko Pogačar autori su se dotakli toga zašto pišu te što svojim romanom, odnosno zbirkom priča, žele poručiti, istražiti i izraziti. Kako je Vava uvodno objasnio, htio je ovim romanom napraviti razglednicu svog rada, ali i prikazati ‘80-e godine koje su za njega po mnogočemu bile posebne, između ostalog, po osjećaju slobode i zamahu koji su dobivali putem raznih medija i tehnoloških inovacija. Objasnio je i koja je priča iza naslova knjige.

– Prije jako puno godina sam posudio tu ploču, »Čokoladu« Idola jednom frendu, bio je nekakav tulum kod njega i ja sam tu ploču zapravo hejtao. Nakon 35 godina sreo sam tog istog čovjeka kojeg nisam viđao u tom periodu i on mi je rekao: »Čuj, ova ploča je još kod mene.« Kazao je da nema više ni gramofon ni ništa i da će mi je vratiti, i nakon toliko vremena stavio sam tu ploču na gramofon i meni je to okrenulo svijet, pogotovo B1 strana i pjesma »Vetar i zastave«. Ne radi se samo o tome da je to nekakva radost i život, već vjetar zaista pomogne zastavi da počne živjeti, a to sam na neki način i pisao u romanu. Osim toga, ta priča je prožeta i nekom budističkom mitologijom, gdje ljudi komuniciraju na takav poseban način, a da im ne trebaju zapravo ni riječi – objasnio je Vava, dodavši kako roman također tematizira društvene konvencije, poput monogamije, otvarajući pitanje je li to naše prirodno ili pak društveno nametnuto stanje.

Traženje ogledala

Ozren Majerić pak je pišući pristupio više kao promatrač, a ne akter određenog povijesnog perioda. Doduše, i on se u zbirci priča bavio prošlošću, ali kroz vlastiti osjećaj sebe kao uljeza, kako kaže, ne jer ga se odbacuje, već jer se sam stavlja u tu poziciju. Kao introvert i fotograf gledajući kroz okular uspijeva savladati emocionalno teške prizore, no istovremeno se otuđuje – stoga se u pisanju okreće upravo prolaženju kroz te emocije.

– Kao promatrača me zanimaju ljudi, prvenstveno ljudske slabosti, a smatram da nas naše mane određuju više nego naše vrline. Ideja tog »traženja ogledala« počiva na tome da ne možemo funkcionirati sami sa sobom već da su nam uvijek potrebni drugi ljudi u kojima se možemo ogledavati. U pričama se često radi o patologijama i stvarima koje možda ne volimo znati o sebi – kazao je Majerić.

Oba autora složila su se kako im pisanje djelomično služi i kao poligon za fikcionalno istraživanje, kako načina za preskočiti neke prepreke, tako i proživljavanja alternativnih stvarnosti. Pogačar je povukao paralelu i između načina života autora te posljedično mjesta radnje u njihovim djelima, odnosno između Vave fokusiranog na Rijeku u kojoj gradi jedan cijeli svemir te Majerića, putnika koji inspiraciju crpi iz različitih naroda i kultura.

– Zaista volim kada jednostavno imam topografiju grada u glavi, pa po njoj mogu slagati ta brda i grad koji se stalno ruši u more, i u kojem kada su poplave, onda su intenzivne, pa su intenzivne i naše emocije i smeta nam kako su raskopane prometnice. Sve nas na neki način nervira, ali i dalje nikada ne bih mijenjao ovaj grad za bilo koji drugi – zaključio je Vava.