Ponekad imam osjećaj da kroz prozu učim o filmu, a kroz kazalište o prozi, i obrnuto – Jasna Jasna Žmak / Foto M. JAMBROVIĆ
Na žalost živimo u društvu u kojem ne možemo i ne smijemo zaobići činjenicu da je u knjizi tematizirana ljubav dviju žena. Živimo u društvu u kojem neka takva knjiga, osim potencijalne literarne vrijednosti, nosi i aktivističku. Kakve su dosadašnje reakcije i što još očekujete?
– Da, tematizirana je ljubav dviju žena, i još k tome žena koje o sebi ponekad misle i govore u muškom rodu… spominjem to jer mi je taj queer moment intimno dosta bitan, a mislim da ga je dosada bilo premalo u domaćoj književnosti. A isto vrijedi i za taj aktivistički moment koji spominjete. U tom smislu, kad me pitate što očekujem, ja pomislim: hajde da budem realna i tražim nemoguće… očekujem da moja knjiga na sljedeći Prajd dovede barem dvjesto ljudi koji na njemu nikad prije nisu bili.
Trenutno sam, recimo, prilično jasna, maloprije sam se okupala na južnom Jadranu, iako je već kraj decembra… a more je nešto što me uvijek dosta razjasni.
Vrijeme u fikciji
Ovo je vaša prva knjiga, i već eto klasifikacijskih problema: kako će je tete u knjižnicama opisivati – kao roman, zbirku kratkih priča, autobiografsku prozu…? Nije vaš posao da im olakšate, ali probajte, često nas te tete (pa i kad nisu tete) usrećuju.– Dobro da ste se ispravili u drugom dijelu rečenice jer je moja prva reakcija bila: zašto samo tete, zašto ne i stričeki i tete, i gospoda i gospođe, i dečki i cure? (smijeh). Da, »problem« s mojom knjigom je što bi mogla stajati na raznim policama u knjižnici, barem da se mene pita. Mogli bi je držati i na sekciji strane i na sekciji domaće knjige, i na dječjem odjelu, i pod esejistikom, i pod fikcijom. Malo sad pretjerujem, ali da ja radim u knjižnici i da me netko pita kakva je to knjiga, moj bi odgovor bio vrlo jednostavan: to je knjiga o predivnoj lakoći ljubavi.
Kako je god klasificirali, ipak se ovom knjigom upisujete u suvremeni trend pisanja (pseudo)autobiografske proze, takve koja prkosi suvremenim književnoteorijskim navadama potpunog odvajanja autora od pripovjedača u pripovjednom tekstu. Pratite li suvremenu »ispovjednu« prozu i možete li nešto reći o vašim razlozima za takvo pisanje?
– Pratim prozu, i ispovjednu i neispovjednu, ali to mi nije ni kriterij, niti ključ za čitanje. A ta moja pseudo-a-možda-i-ne autobiografičnost, mislim da to ima veze s činjenicom da zapravo puno vremena provodim u fikciji. I prije nego što mi je to postala profesija, knjige, filmovi i predstave bili su mjesta na kojima sam se osjećala kao »doma«, pa mi je onda valjda nekako prirodno došlo da i to svoje »doma« učinim dijelom fikcionalnim, da tako malo »zaprljam« granice između stvarnosti i mašte.
Mislim da se, na neku foru, svi neprestano izmišljamo, kao osobe svi smo zapravo malo izmišljeni, i to mjesto na kojem se sudaraju naše priče i naše realnosti meni je nevjerojatno uzbudljivo.Ako bismo morali tražiti tematske dominante, one su osim u svakodnevlju jednog suživota također i u čestom problematiziranju jezika i smisla pisanja. Možete li zamisliti svijet u kojem nema riječi ili u kojem ste doista napisali posljednju priču?
– Mislim da je svijet bez riječi zbilja moja najgora noćna mora, to sam i napisala u jednoj priči. Ipak, istovremeno maštam i o svijetu u kojemu ipak ima malo manje riječi, a više tišine, mislim da nam toga svima treba u ovom vremenu hiperprodukcije svega. A ako ikad i napišem posljednju priču, sigurno ću nastaviti pisati nešto drugo, makar samo i mejlove prijateljima…
Nastavak na tumblr profilu
Ne možete mi ne odgovoriti na pitanje o dvostrukoj negaciji i kako vam nije palo na pamet da o tome ne napišete priču?
– Ne znam kako da ne odgovorim na to pitanje, a da se i sama ponovo ne zamotam u to nerazmrsivo jezično klupko u kojemu nikomu više nije ništa nejasno. Hahaha, ne znam kako sam uspjela složiti takvu rečenicu. A sad ozbiljno… priča s dvostrukim negacijama jedna je od onih koje su stoposto temeljene na stvarnim događajima iz mojeg života u kojem se ja sama stvarno, i dalje, ne snalazim s tim gramatičkim oblikom. Izgleda da taj dan nisam bila u školi, i jako sam sretna zbog toga.
Drame i dramaturgije
Jasna Jasna Žmak rođena je 1984. u Puli. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, gdje je od 2012. zaposlena kao znanstvena novakinja. Autorica je tekstova »Samice« (2011) i »Istovremeno drugi« (2012), premijerno izvedenih u režiji i koreografiji Matije Ferlina u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Kao dramaturginja surađivala je na predstavama »Timbuktu« (2008), »I fuck on the first date«, »T-faktor« (2009) i »55+« (2012) izvedbene skupine Montažstroj; »Buđenje proljeća« (2010) i »Leksikon YU mitologije« (2011) Olivera Frljića, a kao asistentica režije na projektu »The Lastmaker« izvedbene skupine Goat Island (2007.).
Dobitnica je nagrade Routledge za najbolju studentsku prezentaciju na 15. svjetskoj konferenciji PSi. Od 2009. članica je upravnog odbora Centra za dramsku umjetnost u Zagrebu i članica uredništva časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija te umjetnička urednica festivala Filmske mutacije.
Uz scenarije i dramske tekstove objavljuje i kratke priče i kritičke tekstove. »Moja ti« njena je prva knjiga.
Cijela vaša knjiga odiše nekonvencionalnošću: priče od po jedne rečenice, razni dodaci osnovnom tekstu, bilješka o piscu koja to nije, ali i priče objavljene na vašem Tumblr profilu, a koje nisu uvrštene u zbirku. Pročitavi ih, čini mi se da su »ispale« priče koje malo hrabrije balansiraju na liniji pathosa. Koji je bio kriterij (ne)uvrštavanja?
– Hahaha, mislite da sam na internetu otkrila svoju mekšu stranu? Kao što sam rekla i na promociji, ja taj tumblr vidim kao organski nastavak knjige. U vremenu u kojem svi strašno puno svoje svakodnevice provodimo online bilo mi je logično da i moja knjiga nastavi svoj život tamo. A kriterij po kojem sam birala koje priče idu gdje, bio je također organski – jednom kad sam odlučila da pišem i roman, a ne samo zbirku, neke su priče jednostavno bile »viška«. Ne bih rekla da sam namjerno izbacila one koje naginju patetici.
Jedan frend je moju knjigu usporedio s onim snimkama slatkih egzotičnih životinjica na internetu, tako da mislim da je ima sasvim dovoljno i između korica, hahaha.
Jedna od onih koja je ispala objašnjava tinitus. Objasnite ga našim čitateljima i recite kako vam ta pojava utječe na život.– Tinitus je moj vjerni pratitelj već zadnje četiri godine i jedini odnos u mojem životu kojeg bih istog trena prekinula, kad bih samo mogla. To je medicinsko stanje koje karakterizira neprekidno zujanje u uhu, a osim njega, imam i hiperakuziju, odnosno osjetljivost na buku zbog koje bih trebala izbjegavati glasna mjesta. Jedan »blesavi« pucanj iz kazališnog pištolja koji sam opalila prije četiri godine uzrokovao je akustičnu traumu zbog koje se moj život iz temelja promijenio na načine koje ponekad podnosim lakše, a ponekad teže.
Najgora je zapravo ta njegova upornost, jer on je konstantno tu, i dok plivam, i dok pišem, i dok sad razgovaram s vama… ali osim što znam biti jasna, znam biti i dosta tvrdoglava i nastojim mu ne dati da me tako lako iznervira ili deprimira.
Poštovanje prema jeziku
Ovo vam je prva knjiga, ali priče objavljujete već neko vrijeme. Kako se vaše pisanje priča nadopunjuje s dramaturgijom, što vam je i profesija?– Za mene je to sve dio iste priče, a još jedan njen komadić je i scenaristika kojom se također bavim. Kao što sam već rekla, sve te stvari imaju veze i s fikcijom i s pisanjem, tako da imam osjećaj da kroz prozu učim i o filmu, a kroz kazalište o prozi, i obrnuto. Iako i tematski i stilski moj rad zna dosta varirati u svakom od tih polja, rekla bih da je ono što ih veže interes za jezik, interes, poštovanje i odgovornost prema njemu.
U »Mojoj ti« pripovjedačica konstantno strahuje od prekida. Veza dviju protagonistica, bez obzira na uspone i padove koje svaka veza nužno ima, djeluje vrlo postojano i jako utemeljeno na ljubavi i poštivanju. Je li toliki strah od kraja opravdan?
– U priči po kojoj čitava knjiga nosi ime postoji ta rečenica koja kaže da »zauvijek zapravo ne postoji, da ništa ne postoji zauvijek«. Kad sam je prvi put napisala, ta me je ideja dosta bedirala, pa čak i paralizirala… Zato mi je i trebalo deset godina da napišem prvu knjigu, haha. Danas se krajeva više ne bojim – krajevi su neizbježni, ali toj sam neizbježnosti promijenila predznak iz negativnog u pozitivni. Kako bi rekao meni dragi bend »U pol’ 9 kod Sabe«: Veseli svaki me kraj, tu počinje nova priča. Ili, kako bih rekla ja: Svaku je točku moguće pretvoriti u tri točkice…
