Stjepan Čuić / Foto Damir Spehar / Pixsell
Po riječima Slobodana Prosperova Novaka, Čuić je klasik u svojoj nacionalnoj književnosti a to znači da je stvorio djela koja puninu svojih značenja, i svoju mnogostrukost neće gubiti niti su je gubila u svim vremenima u kojima su do sada živjela i u kojima će od sada živjeti
povezane vijesti
Mnoštvo Zagrepčana, među kojima su bili kulturni i znanstveni djelatnici, prijatelji, suradnici i poznanici ispratili su na zagrebačkom Krematoriju u utorak na vječni počinak hrvatskoga književnika Stjepana Čuića, koji je u srijedu preminuo u Zagrebu.
Od Čuića su se oprostila u ime Društva hrvatskih književnika (DHK) voditeljica tribine DHK Lada Žigo te književni povjesničar Slobodan Prosperov Novak.
Po riječima Slobodana Prosperova Novaka, Čuić je klasik u svojoj nacionalnoj književnosti a to znači da je stvorio djela koja puninu svojih značenja, i svoju mnogostrukost neće gubiti niti su je gubila u svim vremenima u kojima su do sada živjela i u kojima će od sada živjeti.
“Biti klasik znači biti cjelovit i odgovarati na baš sva pitanja svijeta”, rekao je i dodao kako to što pokojnik kao nepobitni klasik hrvatske književnosti nije bio članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti trebaju čuti oni koji su počinili tu nepravdu koju nikada više nitko neće moći ispraviti.
“Slavi Stjepana Čuića, književnoj slavi njegovoj, ništa ne nedostaje, ali gospodo akademici vašoj on jest nedostajao i nedostajat će”, poručio je Prosperov Novak.
Podsjetio je na svoj razgovor s Čuićem na sprovodu znamenitog hrvatskog pjesnika Petra Gudelja na kojem se okupilo pedesetak ljudi.
“Vrlo brzo smo i Stjepan i ja primijetili kako smo u tom skupu nas dvojica jedini književnici”, napomenuo je i dodao kako je Čuić tada rekao: “Pa logično je to i onako su svi hrvatski pisci mrtvi puno prije nego umru, umrtve ih okolnosti i književno mrtvilo”.
Zato nikoga i nema jer kad netko umre, on ne umre jer je već prije umro, nego umre već prethodno mrtav, podsjetio je Prosperov Novak na Čuićeve riječi.
“Mili prijatelju, od tebe sam naučio da je vizija Hrvatske sve što imamo i da ona postoji i kad u nju posumnjamo”, rekao je Prosperov Novak i dodao kako je Čuić svima dijelio svoje tri velike teme – europska Hrvatska, zatim Hrvatska Hrvata i konačno sudbina pojedinca i njegove slobode.
Ocijenio je kako je to bilo puno za jedan život ali dovoljno za jednu od hrvatskih smrti u kojoj naša domovina ne gubi nego dobiva. Jer što je naša domovina nego kolona njezinih časnih mrtvih, istaknuo je Prosperov Novak.
Stjepan Čuić rođen je u Bukovici kraj Tomislavgrada 1945. Nakon srednje škole u Osijeku, završio je studij jugoslavistike i ruskoga jezika te književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Bio je lektor “Vjesnikovih” izdanja, lektor za hrvatski jezik na Sveučilištu u Bambergu te glavni urednik Trećeg programa Hrvatskoga radija. Tijekom Hrvatskoga proljeća uređivao je časopis “Tlo”.
Objavio je više zbirki priča. U njima je zaokupljen analizom mehanizama vlasti u totalitarnom režimu. U matricu realističkog pripovijedanja Čuić unosi elemente fantastike i groteske, pa se nerijetko čini kako zbiljom vladaju iracionalne snage.
Čuićev roman Orden kanonski je roman hrvatske književnosti i moderna društvena satira u kojoj se dojam ironijskoga pojačava dokidanjem konvencija klasičnog realističkog pripovijedanja. Istoimena kazališna predstava zabranjena je 1983., a izvedena je tek 1990. u Zagrebu.
