Sjećanja i traume su ostale i u najbitnijoj mjeri baš o njima govori autorica u ovoj knjizi čiji naslov jasno pokazuje kako sebe smatra i dalje svojevrsnom izgnanicom
Zagrebačka Fraktura napravila je vrlo dobar potez objavljivanjem opsežne (319 stranica) knjige izabranih pjesama Ivančice Đerić, bosanske, hrvatske, ali i srpske književnice koja se poezijom javila još 1991. godine zbirkom »Otvorenost« te potom potvrdila svoju pjesničku vrijednost zbirkom »S moga prozora odličan je moj život« objavljenom 2009. godine. Ivančica Đerić danas živi i radi u Kanadi, ali je njezin životni put, pa tako i književni, u velikoj mjeri određen mračnim i mučnim balkanskim ratnim zbivanjima devedesetih godina prošlog stoljeća. Pobjegavši iz Bosne i tadašnje Jugoslavije, Đerić je u Kanadi uspjela osigurati život, ali sjećanja i traume su ostale i u najbitnijoj mjeri baš o njima govori u ovoj knjizi čiji nam već naslov jasno pokazuje kako autorica sebe smatra i dalje svojevrsnom izgnanicom, osobom bez države i domovine iz koje je morala silom bježati ne bi li spasila život.
Posttranzicijski putopis
Upravo stoga najveći je broj pjesama ove zbirke vezan uz prisjećanja na prošlost i rat te suprotstavljanje tih sjećanja svemu vezanom uz život u Kanadi. Pritom povratak u prošlost ne donosi žal za nekadašnjim političkim sustavom, već za tadašnjim načinom života i državom koju je autorica iskreno smatrala svojom domovinom vjerujući u bratstvo i jedinstvo, jednakost i poštenje. Upravo to, ta izgubljena ljepota, tjera je da Kanadu nikad ne prihvati kao svoju domovinu jer je tu »zapala greškom i živi malo po malo«. Svjesna je da i mnogi drugi tako osjećaju pa u sjajnom, kako ga naziva, »posttranzicijskom putopisu«, kroz tri oveće pjesme donosi priču o sudbini troje izbjeglica i prognanika koji mira ne mogu naći nigdje, baš zato što su ta sjećanja na prošlost jaka i dominatna.
Nelogičnost svega što se dogodilo, svih mržnji i nesreća, Đerić potencira kroz izvrsnu »Prevedi mi na jezike« u kojoj sjajno progovara o međusobnom nerazumijevanju ljudi koji govore iznimno sličnim jezicima, ali nisu u stanju naći zajednički jezik. Možda i stoga što su, kaže u jedoj pjesmi, »Balkanci – duša meka, ali narav vuka!« Iz prošlosti Đerić se rado vrati u sadašnjost pri čemu je prema novostvorenim državama, njihovim vođama i općenito njihovim međusobnim odnosima vrlo oštra pa kroz nekoliko pjesama na satiričan i agresivan način govori o Hrkiji, Srkiji i Brkiji iz čijih je naziva lako prepoznati današnje tri države koje koriste sličan jezik, ali se uglavnom uopće ne razumiju.
Tema položaja žena
Dotiče se u svojoj poeziji Ivančica Đerić i drugih tema pa je, primjerice, tema nezavidnog položaja žena itekako uočljiva u nizu pjesama pri čemu se uz nedavnu prošlost i u ovoj temi autorica dotiče suvremene stvarnosti uspješno kritiziwi njihov odnos prema ženama. Tim i takvim stihovima Đerić se jasno svrstava uz one koji se opravdano bore za veća prava žena, a kroz niz drugih pjesama (sjajna »Netflix ništa«) udara po općim negativnostima suvremenog društva, zatupljivanju putem društvenih mreža, mržnji po nacionalnim, rasnim ili vjerskim osnovama, nespremnosti na suprostavljanje zlu…
Ivančica Đerić najčešće piše na za današnji pristup poeziji neobično arhaičan način. Velik broj njezinih pjesama ima rimu, zna se okrenuti i stilskom pristupu i načinu kakav su njegovale epske narodne pjesme, a likova i zbivanja u njezinim je pjesmama toliko da ih slobodno možemo nazvati pjesmama/pričama. Taj element poetske narativnosti u drugom je dijelu zbirke manje zastupljen i baš kroz te pjesme Đerić pokazuje kako zna i može i drukčije. Autorica piše »bosanskim« jezikom u kojem je puno više hrvatskih riječi, ali ima i srpskih. I baš je ta raspodjela, odnosno taj jezik, u funkciji prenošenja poruke jer je njezina poezija čista lirika bola, patnje, poraza, razočaranja i tuge nepripadanja, tim veća što je nekada bilo potpuno drukčije.
O autorici
Ivančica Đerić, spisateljica i pjesnikinja, rođena je u Sisku 1969. te odrasla u Prijedoru. U Zagrebu je diplomirala na Fakultetu političkih znanosti, a magistrirala je na Sveučilištu Carleton u Ottawi. Živi u Torontu i radi u informatičkoj industriji. Napisala je romane »Zemlja u zrnu kafe« (2003.), »Bosanci trče počasni krug« (2006.), »Priručnik za zločin« (2008.), »Nesreća i stvarne potrebe« (2012.) i »Sva je priroda divlja i surova« (2013.) te zbirke pjesama »Otvorenost« (1991.) i »S moga prozora odličan je moj život« (2009.). Roman »Nesreća i stvarne potrebe« ušao je u uži izbor za Nagradu »Meša Selimović« i NIN-ovu nagradu. Dobitnica je nagrade »Biljana Jovanović«.
Emigrantski život
»’Milost za apatride’ Ivančice Đerić knjiga je izabranih pjesama koja secira emigrantski život i neizvjesno postojanje na mnogostrukim granicama: između Amerike i Europe, između Bosne i raskrižja Kennedy & Lawrence, između ukopanosti i iskorijenjenosti, između intimnog i političkog, između pobune i rezignacije. Emigracija ovdje nije samo kulisa, nego je i otvorena rana i prisvojena metodologija pisanja i preživljavanja: svaka je rečenica kontrolni punkt identiteta. U poeziji Ivančice Đerić progovaraju žene srednjih godina, beskućnice bez dokumenata, očevi koji igraju šah s tišinom. Đerić s lakoćom spaja svakodnevno i ono razorno; njezina je rima melodična i namjerna, ritam brz, ulični, preokreti u izrazu raskošni i duhoviti, ali ono što pjesnikinja piše naizgled tako lako uvijek je otpor, pa najednom uz smijeh osjetimo i kako nam se grlo steže. U ovoj knjizi ima i Voltairea i Netflix-ništavila, prolazi njome i »zombi-kombi« koji jezdi regijom i pronosi glas raseljenih, prognanih, zaboravljenih. Pisana više od tri desetljeća s kraja svijeta i vremena, na našem četveroimenom jeziku i njegovim lomovima, ovo je poezija koja je istodobno intimna ispovijest i kolektivno iskustvo – page-turner koji grli i grize u isto vrijeme. Knjiga je ovo za aerodrome, za čekaonice. Pjesnička putovnica za sve one između država i jezika«, kažu iz Frakture.
