“Razmišljao sam puno puta koliko je pričanje priča i dar pričanja priča nešto što određuje čitave narode, a neke potpuno isključuje, naprosto, nismo isti“, rekao je.


Govoreći o svojim čitateljskim navikama i knjižničarskim uspomenama, prisjetio se Dječje knjižnice Marin Držić u kojoj “pamti svaki red” te prve knjige koje je posudio, “Doktor Jojboli”.


Prisjetio se i vremena provedenog u čitaonici koju je opisao kao kreativni multimedijalni centar te dodao da još pamti knjigu “Junaci Pavlove ulice” na kojoj se, kaže, vjerojatno još vide njegovi otisci.


“Lijepo vrijeme. Lopta i stripovi su naravno bili važniji, ali od tog ‘Doktora Jojbolija’ ipak sam naučio nekakav jezik života, nekakav tajni jezik i tajne kodove, u kojima sam se kasnije gradio kroz čitanje“, rekao je Milanović.


Milanović je istaknuo da je prema piscima uvijek zadržavao distancu i nikada se nije dao očarati ili zavesti jednom temom ili autorom.


Osobito se osvrnuo na klasike, rekavši da im se i danas vraća.


“Vraćam se njima, ali, recimo, ‘Zločin i kazna’ danas me više razočarava nego oduševljava. To se smatra velikim romanom, ali danas ga ne mogu staviti u kontekst vremena u kojem živimo”, ocijenio je.


“Priču vam neću pričati. Ako vas zanima prava priča, pogledajte film Roba Reinera Stand by Me”, kazao je te napomenuo da u filmu jedan dječak pripovijeda potresnu priču o skupini prijatelja koji kreću u potragu za tijelom nestalog vršnjaka, a u središtu svega je dječak koji kasnije postaje pisac.


“Ja taj talent nemam, ali volim i cijenim one koji ga imaju“, dodao je Milanović.


Samo da je priča, priča nikad dosta


O svom doživljaju knjižnica i knjižničara pričali su i nagrađivani književnik Ivica Prtenjača te ravnatelj Instituta za društvena istraživanja Boris Jokić.


Prtenjača je govorio o svom putu do pisanja koje je počelo upisom u literarnu grupu u 3. razredu osnovne koja je, kaže, donijela turbulentne i šaljive događaje.


Jokić je govorio o svom putu kroz knjižnice, od one na Jarunu, gdje je prvi put otkrio ljubav prema knjigama, preko knjižnice u Zapadnoj Virginiji, koja ga je uvela u svijet američke književnosti, do knjižnica u Cambridgeu i Oslu.


“U trenutku kada u ovoj zemlji umire svijetlo, knjižnice su mjesto na kojima to svijetlo treba zasjati”, kazao je Jokić.


Zanimljive crtice iz knjižnica i knjižničarskog svijeta također su ispričali i oni koje ga najbolje poznaju – knjižničarke.


Voditeljica Hrvatskog centra za dječju knjigu Isabella Mauro pričala je o putovanju na stručni skup gdje je govorila u ime knjižnica u Zagrebu, a knjižničarka u Ogranku Trsat Gradske knjižnice Rijeka Verena Tibljaš pričala je tri kratke priče o knjižničarima u kojima je glavni lik muškarac.


Ravnateljica Narodne knjižnice Virje Ivanka Ferenčić Martinčić govorila je o zaljubljenosti u svoj posao te o izazovu s kojim se našla zbog današnje digitalizacije – djecu zaljubiti u čitanje i u vlastitu maštu.


“Samo da je priča, priča nikada nije dosta”, zaključila je.