Dok se o majčinstvu u javnom prostoru i dalje najčešće govori kroz idealizirane slike ispunjene isključivom srećom, sve je više autorica koje nastoje otvoriti prostor za složenije, stvarnije iskustvo roditeljstva. Među njima je i Ivana Štulić, čija knjiga »100 lica majčinstva« bez uljepšavanja progovara o iscrpljenosti, gubitku identiteta i mentalnom zdravlju majki. Njezin motiv bio je, kako kaže, vrlo osoban, ali i duboko univerzalan.

Sve je počelo nakon što je i sama postala majka. Kako kaže, iznenadilo ju je koliko je malo znala o stvarnosti ranog majčinstva i koliko je to razdoblje zahtjevno.

– Tek kad bih ja iskreno izrekla kako se osjećam, da mi je toliko teško da bih ponekad svisnula od iscrpljenosti, onda bi se druga mama stidljivo otvorila i priznala da je i njoj tako. Tada sam shvatila da se majke uglavnom srame svojih emocija jer postoji taj imperativ isključive sreće u majčinstvu, za ništa drugo nema prostora, kazala je Štulić, dodajući kako ju je to potaknulo da napiše iskrenu knjigu, bez filtera i uljepšavanja o tome što brojne majke prolaze kako bi znale da nisu same.

GUBITAK IDENTITETA

Jedna od tema koju posebno naglašava jest osjećaj gubitka identiteta nakon rođenja djeteta. Štulić objašnjava da se paralelno s djetetom »rađa i majka«, ali se o tom procesu rijetko govori kao o dugotrajnoj prilagodbi. Poziva se na istraživanja prema kojima matresencija, odnosno proces postajanja majkom, može trajati i do sedam godina. U tom razdoblju, kaže, prirodno je da se žene traže i da osjećaju žalovanje za dijelovima života koji se nepovratno mijenjaju. Problem nastaje kada za te emocije nema prostora ni razumijevanja, pa mnoge majke pogrešno zaključe da s njima nešto nije u redu.

Knjiga se snažno oslanja na autoričino osobno iskustvo, ali ga nadopunjuje stručnom psihološkom perspektivom i svjedočanstvima drugih roditelja. Još u ranoj fazi počela je, kaže, zapisivati teme koje su joj se činile ključnima, od iscrpljenosti i tjelesnih promjena do momshaminga, partnerskih napetosti i mentalnog zdravlja.

– Jednom kad sam počela pisati tekst, pročitala sam niz drugih knjiga, članaka, istraživanja i svjedočanstava kako bih stvorila kompletniju sliku što je univerzalno iskustvo, a što nije, i bolje razumjela kroz što sam sve ja prolazila. Tekst se vrti oko mog iskustva i stručne psihološke perspektive s rezultatima istraživanja kako bih objasnila sve te pojave, a uključila sam svjedočanstva drugih žena, i nekih očeva, koji su bili voljni anonimno ih podijeliti da se vidi da je to dijeljeno iskustvo, objašnjava Štulić.

Posebno osjetljivo poglavlje posvećeno je porođajnim traumama i postporođajnim smetnjama. Prema podacima koje navodi Štulić, čak svaka treća rodilja u Hrvatskoj doživi traumatično iskustvo poroda, što smatra zabrinjavajuće visokim udjelom. I sama je prošla zahtjevno razdoblje; iako je imala planirani carski rez koji medicinski nije bio traumatičan, suočila se s teškom neizvjesnošću kada su joj liječnici rekli da ne znaju hoće li dijete preživjeti. U knjizi otvoreno govori i o vlastitim simptomima postporođajne anksioznosti te naglašava koliko je važno na vrijeme potražiti pomoć.

Štulić upozorava da između 13 i 20 posto majki prolazi kroz postporođajnu depresiju, ali da pomoć potraži tek manji dio njih. Upravo zato, smatra, mentalno zdravlje majki mora prestati biti tabu.

– Ja sam se, nakon što mi je već bilo bolje uz pomoć psihoterapije, priključila i programu Postnatal za majke u Psihijatrijskoj klinici Vrapče kako bih dobila dodatnu podršku. Tamo sam upoznala divne žene s kojima se razvilo prekrasno prijateljstvo. Treba nam više takvih programa i prilika, iskreno govori Štulić.

PRIJATELJI I PARTNERI

U knjizi navodi čak 75 izazova ranog majčinstva, broj koji je i nju samu iznenadio. Među najpodcjenjenijima izdvaja promjene u prijateljskim odnosima, ali ponajviše partnerskom odnosu. Iako se često očekuje da će dijete dodatno zbližiti partnere, realnost je, kaže, složenija. Iscrpljenost, manjak vremena, različiti odgojni pristupi i neravnomjerna podjela obaveza često stavljaju vezu na ozbiljnu kušnju. Nije slučajno, dodaje, što istraživanja pokazuju pad bračnog zadovoljstva nakon rođenja prvog djeteta u velikoj većini parova.

Unatoč teškim temama, knjiga ne ostaje samo na dijagnostici problema. Važan dio posvećen je alatima iz pozitivne psihologije. Prvi korak koji preporučuje preopterećenim majkama vrlo je jednostavan – zastati i udahnuti.

– Ponekad smo kao hrčci koji trče po kući i pokušavaju sve potrebe pokriti, što jako umara. Istina je da kad si sama s malom bebom »ništa ne stigneš« koliko je to intenzivno, ali napraviti par udaha i izdaha je izvedivo i daje bar mali potrebni predah. Drugi savjet je da majke traže vrijeme za sebe. Da svaki dan uzmu bar pola sata, sat vremena da se odmaknu i stvarno predahnu.

U pisanju je Štulić svjesno spajala znanstvena istraživanja, osobnu ispovijest i duhovnu perspektivu. Duhovnost i filozofiju uključila je zato što je, kako kaže, i njoj samoj pomogla da se lakše nosi s teškim iskustvima.

Iako se o majčinstvu sve otvorenije govori, mnoge žene i dalje najteže emocije zadržavaju za sebe, često čak i unutar vlastitog doma. Upravo tu tišinu Štulić nastoji razbiti u knjizi, ali i kroz brojne susrete s čitateljicama koji, kako kaže, potvrđuju koliko je prostor za iskrenost i dalje potreban.

– Nedavno mi je jedna čitateljica poslala poklon-paket – s plišancem za dijete, heklanom bubamarom za mene, jer je pročitala da ih volim, čokoladom i pismom na tri stranice u kojem je u detalje podijelila svoje zahtjevno iskustvo majčinstva. Posebno me se dojmilo kad je napisala da je to sve jedino sa mnom podijelila jer sam ja bila tako iskrena u knjizi pa je osjećala da smije, prisjetila se Štulić.

Vjeruje da je to dokaz koliko otvoren govor može potaknuti druge žene da skinu teret šutnje. Nada se da će knjiga povećati empatiju i u obiteljima, osobito ako je pročitaju i partneri i bližnji. Uskoro izlazi i audioizdanje koje sama čita, kako bi, kaže, osobna dimenzija poruke bila još snažnija.

NESTANAK »SELA«

Važno mjesto u njezinu promišljanju ima i nestanak tzv. »sela«, odnosno šire mreže podrške koja je nekad pratila majke. Današnji model nuklearne obitelji, upozorava, stavlja prevelik pritisak na par, a posebno na majku koja najčešće ostaje primarni skrbnik.

– Majke danas trebaju stvarati svoja »sela«. Meni je pomoglo što sam se povezala s mamama u kvartu preko patronažne sestre, one su mi bile i društvo, i utjeha, i splav za spašavanje sa savjetima u raznim situacijama. Treba nam to, ističe Štulić.

Posebno zahtjevno razdoblje roditeljstva nastupa kada dijete ima zdravstvene poteškoće, ističe Štulić, jer se tada pritisak na roditelje višestruko povećava. I sama je prošla kroz veliku neizvjesnost; dijagnoza u trudnoći, neizvjestan porod i prvi mjesec života djeteta u bolnici potpuno su promijenili njihovu svakodnevicu. Štulić upozorava da se parovi tada lako mogu udaljiti ili početi međusobno optuživati, zbog čega preporučuje pravodobnu psihološku podršku. Njoj i partneru pomoglo je to što su sve medicinske korake prolazili zajedno.

Roditeljstvo je snažno utjecalo i na njezin profesionalni put. Kao trenerica i konzultantica pozitivne psihologije značajno je smanjila opseg posla u prvim godinama majčinstva.

– Otkad mi je kći krenula u vrtić prošlo ljeto, imam više vremena pa sam osim rada s firmama, ponovo pokrenula radionice za građanstvo. S izlaskom knjige sve više roditeljske i ženske teme upadaju u prvi plan i profesionalno, kazala je Štulić, dodajući kako će i na Women’s Weekendu, osim promocije knjige, održati i radionicu »Majčinstvo i karijera: Nevidljivi rad, vidljive posljedice«. Otvorenu Konferenciju pozitivne psihologije pak organizira 17. ožujka u Zagrebu.

Na njezin pogled na majčinstvo snažno je utjecalo i iskustvo hodočašća Camino de Santiago. Kada je saznala da je trudna, prisjeća se, pomislila je: »E, ovo će biti moj životni Camino.« Upravo joj je to iskustvo, kaže, učvrstilo osjećaj povezanosti s nečim većim i pomoglo da kroz roditeljske teškoće zadrži vjeru da su i najteža razdoblja prolazna.

U svakodnevici se, međutim, najviše oslanja na vrlo konkretne navike. Kao ključnu za očuvanje mentalnog zdravlja izdvaja – kretanje. Fizička aktivnost, naglašava, ima snažan učinak na smanjenje anksioznosti i depresivnosti, što potvrđuju i istraživanja.

Nakon uspjeha knjige, Štulić ne planira stati. Sljedeća tema koja je privlači vezana je uz primjenu pozitivne psihologije u radnim okruženjima i utjecaj brige za dobrobit zaposlenika na poslovne rezultate. No, osobnije teme, priznaje, sigurno će se ponovo vratiti. Pisanje joj je, kaže, postalo duboko ispunjavajući proces, osobito zbog reakcija čitatelja.

– Nedavno mi se javila jedna žena na Facebooku da je u bolnici i da čita moju prvu knjigu »Kako voljeti život«, a kuriozitet je što i njena cimerica u bolnici isto čita moju knjigu i tamo su se upoznale i shvatile tu podudarnost. Kad vidite da vaše riječi tako postanu suputnici i inspiracija ljudima u svakakvim životnim situacijama, motivacije ne nedostaje za nastaviti pisati.

VOLJELA BIH DA KNJIGU PROČITAJU I OČEVI

Posebno bih voljela da knjigu pročitaju i očevi. Nada mi je da će nakon što pročitaju knjigu imati puno više razumijevanja za svoje supruge i kroz što sve one prolaze. Čak sam i napisala poglavlje isključivo za tate s uputama kako da mami budu prava podrška (jer nas ni to nigdje ne nauče), objašnjava Štulić, dodajući kako očevi često budu vrlo pažljivi tijekom trudnoće, ali se nakon poroda fokus pomakne. Upravo tada, naglašava, ženama je potrebna pojačana empatija, najmanje prvih šest mjeseci, a po nekim pokazateljima i do dvije godine nakon rođenja djeteta.