Hvala Ivani Olujić na prijevodu s rumunjskog jezika, a zagrebačkom izdavaču V. B. Z. i glavnom uredniku Dragi Glamuzini na hrabrosti i volji da objave ovaj divni mali veliki roman koji dolazi iz većini nepoznate i male književnosti – moldavske. Male književnosti, a i naša je takva, teško se probijaju na veliko europsko i svjetsko tržište, a kad se to (prerijetko) i dogodi, onda je to zahvaljujući i trudu prevoditelja, ali i vrhunskoj vrijednosti napisanog. Sve to važi za ovu knjigu poetskog naslova i isto takvog sadržaja, knjigu koja će teško koga ostaviti ravnodušnim svojom, kako je to čuveni francuski Le Monde napisao, »britkom snagom nezadržive ljepote«.

Obiteljska drama

Početak nije takav. Prve će vas tri rečenice šokirati i pobuditi osjećaj neugode, ljutnje, tuge i stida što netko tako uopće može razmišljati. Autorica roman počinje ovako: »Tog jutra, kad sam je mrzio više nego ikad, mama je napunila trideset i devet godina. Bila je niska i debela, glupa i ružna. Bila je najbeskorisnija od svih majki koje su ikada postojale.« Ovaj mučni početak, stravičniji od čuvenih prvih rečenica Camusovog remek-djela »Stranac« (»Danas mi je umrla majka. Ili jučer, ne znam…«) u potpunoj je suprotnosti sa završnom rečenicom ovog kratkog (145 stranica) romana koja glasi: »Ljeto kad je mama imala zelene oči nije nikad završilo« i kroz koju je pripovjedač iznio pronađenu veliku ljubav prema majci, ženi koju je kao adolescent do jednog trenutka strašno mrzio.

Između spomenutih rečenica na malom se broju stranica razvija i odvija iznimna i vrlo složena obiteljska drama utemeljena na tragediji koja je potpuno razorila ionako neskladnu obitelj izloživši majku i sina neizrecivoj patnji i bolu. Ne bi bilo pošteno pričati sadržaj jer je baš otkrivanje motiva sinove mržnje, kao i kasnije njegove potpune preobrazbe, itekako bitno za roman, što se vidi i iz činjenice da nam ni autorica odmah ne govori sve, već polako iz epizode u epizodu otkrivamo svu tugu, bol, patnju i bijes zbog tragedije s kojom se majka i sin nisu znali nositi. No, svakako treba reći da nam priču kao čovjek u svojim kasnim tridesetima pripovijeda Aleksy, u tom trenutku svjetski znan i iznimno bogat slikar koji pišući ove retke ispunjava želju svog psihijatra koji drži da bi analiza najbitnije godine dotadašnjeg života slikaru mogla pomoći u savladavanju brojnih emocionalnih poteškoća. Ta najbitnija godina je, ustvari, ljeto kad je imao četrnaest godina i kad je na nagovor majke krenuo iz Engleske u jedno malo pitoreksno selo u Francuskoj gdje će njih dvoje provesti cijelo ljeto. Mržnja koju gaji prema njoj i dalje je tu, a sve se mijenja jednog ljetnog dana kad njih dvoje udaljeni od svih, u polju punom sunocokreta, krenu u razgovor koji će promijeniti baš sve.

Moćni lirski pasaži

Glavni su likovi sjajno oživljeni. Aleksy se zbog neuzvraćene ljubavi pretvara u destruktivnog i agresivnog dječaka, potom i opasnog tinejdžera koji mrzi i sebe i sve oko sebe zbog čega mora sedam godina provesti u posebnoj školi koja ima odlike psihijatrijske ustanove. Njegova nesretna majka, dijete poljskih emigranata u Engleskoj, u promašenom se braku »umorila od neljubavi« pojačavši svojim psihičkim slomom ionako tešku obiteljsku situaciju koju barem donekle može zaliječiti i spasiti – ljubav.

Aleksy nam u početku pripovijeda s puno jetkog, čak i bezobraznog i bezobzirnog cinizma s natruhama povremene crnohumorne duhovitosti da bi se vremenom taj cinični mrzilački i podcjenjivački stil počeo mijenjati i pretvarati u moćne lirske pasaže koje lagano najavljuju kratke »cjeline« sastavljene od jedne jedine rečenice vezane uz oči njegove majke da bi se sve te rečenice u pretposljednjoj, 76. cjelini, pretvorile u dojmljivu lirsku pjesmu sastavljenu od jedanaest moćnih i emocija punih rečenica o majčinim zelenim nikad zaboravljenim očima tog ljeta.

Polje suncokreta

Također, od sredine knjige, točnije od tog krucijalnog razgovora majke i sina u mirisnom polju suncokreta, kreće analitičniji pristup pa Aleksyja dječaka sve više u izrazu zamjenjuje Aleksy slikar, čovjek koji je bol i patnju transformirao u umjetnost, odnosno zrela osoba koja s distance duže od dvadesetak godina od tog ljeta može smirenije, razložnije i umnije analizirati tugu, bol i patnju koju su proživljavali on i njegova majka.

»Ljeto kad je mama imala zelene oči« roman je ne samo poetskog naziva, već i knjiga o ljubavi i smrti, boli i patnji, promašenom životu i, prije svega, oprostu. Jednom riječju, sjajan roman pun lirike koji teško čitatelja može ostaviti ravnodušnim.

O autorici

Tatiana Tibuleac rođena je 1978. u Kišinjevu i ima moldavsko-rumunjsko državljanstvo. Studirala je novinarstvo i komunikologiju na Moldavskom državnom sveučilištu. Pozornost javnosti privukla je 1995. zbirkom kolumni »Istinite priče« (»Povesti adevarate«) u dnevnim novinama Flux. Godine 1999. počela je raditi za moldavsku televizijsku postaju PRO TV Chisinau kao izvjestiteljica, urednica i voditeljica vijesti, a također je radila u Moldaviji za UNICEF. Od 2008. živi u Parizu.

Objavila je zbirku kratkih priča o migracijama »Fabule Moderne« (»Moderne basne«, 2014.), roman »Vara in care mama a avut ochii verzi« (»Ljeto kad je moja majka imala zelene oči«, 2017.), za koji je primila nagradu Saveza književnika Moldavije, nagradu književnog časopisa Observator Cultural u Bukureštu i nagradu Observator Lyceum na festivalu FILIT u Iasiju, te »Vrt od stakla« (Gradina de sticla, 2018.), koji je dobio Nagradu Europske unije za književnost.

O prevoditeljici

Ivana Olujić (1976.) prevela je s rumunjskoga, samostalno ili u suradnji sa suprugom Lucom-Ioanom Franom, desetak knjiga, uglavnom romana, suvremenih i klasičnih autora: Liviu Rebreanu, »Šuma obješenih« (»Padurea spanzuratilor«, 2020.); Mihail Sebastian, »Već dvije tisuće godina…«, »Kako sam postao huligan« (»De doua mii de ani…«, »Cum am devenit huligan«, 2018.); Ioana Parvulescu, »Život počinje u petak« (»Viata incepe vineri«, 2015.); Mircea Eliade, »Bengalaska noć« (»Maitreyi«, 2015.); Razvan Radulescu, »Život i djelo Ilije Cazanea« (»Viata si faptele lui Ilie Cazane«, 2014.); Dan Lungu, »Ja sam baba komunistica!« (»Sint o baba comunista!«, 2014.); Florin Lazarescu, »Naš posebni izvjestitelj« (»Trimisul nostru special«, 2012.); Norman Manea, »Crna omotnica« (»Plicul negru«, 2011.) te niz kraćih tekstova objavljenih u časopisima. Zajedno s Marinom Gessner i Lucom-Ioanom Franom prevela je zbirku proze Mircee Cartarescua, »Nostalgija« (»Nostalgia«, 2013.) te sastavila i prevela antologiju rumunjske postrevolucionarne proze, naslovljenu »Nabokov u Brašovu«. Zaposlena je na Katedri za rumunjski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Izdavač o knjizi

»Ljeto kad je mama imala zelene oči« Tatiane Tibuleac izniman je roman, britak i fascinantan, melankoličan i upečatljiv te zasluženi dobitnik više književnih nagrada. Živ, poetičan, sjetan i ironičan, ovaj je roman u prvoj godini doživio sedam izdanja na rumunjskom, potom je preveden na brojne jezike, a prema njemu je nastala i kazališna predstava. Španjolskii časopis Que Leer nazvao je ovaj roman najupečatljivijim prvijencem suvremene europske književnosti.