Milovan Đilas (rođen 1911. u selu Podbišće u Crnoj Gori; umro 1995. u Beogradu) spada u plejadu iznimnih revolucionara i uopće ličnosti 20. stoljeća. Zapad ga je smatrao jednim od najznačajnijih istočnoeuropskih disidenata i kritičara komunističkog svijeta, dok je u Jugoslaviji, ali i na cijelom Istoku pod kontrolom sovjetske komunističke nomenklature (od 50-ih godina minulog stoljeća) tretiran kao heretik koji se odmetnuo i na koncu izdao revoluciju i proletersku ideologiju priklanjajući se idejama liberalizma i zapadnjačke demokracije, odnosno suprotstavljao se okoštaloj neostaljinističkoj političkoj strukturi i prevlasti jednopartijskog sustava. Godinama su ga disidenti (u širokom rasponu od Solženjicina i Saharova do Havela i Michnika) smatrali svojim uzorom, nestorom građanskog otpora koji svojim primjerom inspirira plemenite i humanističke vizije novog, drukčijeg i pravednijeg svijeta.

Nesporno, Đilas je bio karizmatična ličnost, intelektualac posebnog kova, a ujedno i jedan od najcitiranijih autora s područja političkih i uopće društveno-humanističkih znanosti o kojem su diljem svijeta ispisani tomovi knjiga, studija i obranjene brojne doktorske disertacije na najprestižnijim američkim i zapadnoeuropskim sveučilištima. Njegova knjiga »Nova klasa«, u kojoj je analizirao komunistički poredak i ideologiju (prvi puta objavljena u SAD-u 1957.), prevedena je na više desetaka jezika u ukupnoj nakladi od preko tri milijuna primjeraka, a Forum Oxford je tu knjigu 1995. uvrstio u 100 najuplivnijih knjiga druge polovice 20. stoljeća.

Anatomija jednog morala

Već kao student jugoslavenske književnosti na beogradskom sveučilištu, Đilas se aktivno uključio u studentski revolucionarni pokret, a 1931. organizirao je zajedničke demonstracije studenata i radnika da bi ga policija ubrzo nakon toga uhitila i zatvorila. Istina, tada nije proveo dugo vremena u beogradskom kazamatu, ali to je bio početak jedne burne karijere; do izbijanja Drugog svjetskog rata više je robijao negoli što je bio na slobodi. Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ (Zagreb, 1940.) Đilas je potvrđen za člana Politbiroa, najužeg partijskog vodstva, a nakon što je Njemačka napala i okupirala Jugoslaviju, po direktivi Tita otišao je u Crnu Goru kako bi organizirao ustanak protiv okupatora. Nakon toga, pridružio se Vrhovnom štabu narodnooslobodilačke vojske gdje je kao jedan od najbližih Titovih suradnika aktivno sudjelovao u kreiranju prijelomnih odluka važnih za daljnji tijek antifašističke borbe i socijalističke revolucije.

U ratu je sudjelovala cijela njegova obitelj; poginuli su mu otac, sestra i dva brata (Aleksa je proglašen narodnim herojem, uostalom kao i sam Milovan), a po svršetku rata u činu general-pukovnika Tito ga je iz armijskih struktura »prebacio« na vodeće političke funkcije u državi, a slovio je i za neformalnog partijskog ideologa. Za vrijeme sukoba Tita s Informbiroom (1948.), Đilas se kao jedan od sekretara KPJ-a istakao kao najžešći kritičar Staljina, koji je od Tita ultimativno tražio da ga smijeni sa svih funkcija. Naravno, Tito se na to nije obazirao i Đilas je 1953. izabran za predsjednika Savezne narodne skupštine. U to je vrijeme Đido (kako su od milja zvali Đilasa) intenzivno objavljivao svoje programatske, ali i teorijske tekstove i sve se više i sve vidljivije udaljavao od ortodoksne komunističke ideologije. Ono što su Tito i njegovi suradnici smatrali vrhuncima demokratizacije partije i društva, za Đilasa je bio tek početak. Sve učestalije i jasnije iznosio je »heretičke« teze o političkom pluralizmu, da bi početkom 1953. organizirao antidogmatski (i od KPJ-a neovisan) mjesečnik Nova misao koji je ubrzo i zabranjen, nakon što je Đilas objavio danas antologijski tekst »Anatomija jednog morala«, u kojem je opisao »zatvorenost i snobizam partijskog visokog društva«. Članovi redakcije: Miroslav Krleža, Oskar Davičo, Dobrica Ćosić, Skender Kulenović, Mihajlo Lalić imali su određene prigovore na objavljeni tekst, ali smatrali su kako to nije razlog za zabranu časopisa. A, kada je serijom članaka (objavljeni u Borbi od listopada 1953. do siječnja 1954.) kritizirao partijski monopol u društvu i okoštalu birokraciju te elaborirao nužnost široke demokratizacije, a u čemu su ga počeli sve više podržavati intelektualni krugovi i dobar dio javnosti, Tito je to shvatio kao izravan napad na »tekovine revolucije« (i njega osobno) i optužio je Đilasa za revizionizam, posebno upirući prstom u tezu kako je borba za demokraciju glavni cilj socijalizma. Đilas je nakon toga ubrzo uhićen i u montiranom političkom procesu osuđen na kaznu zatvora od godinu i pol dana, a već iduće 1956. kazna mu je produžena na tri godine zatvora zbog izjave da su jugoslavenski komunisti izvršili izdaju jer nisu podržali mađarsku antisovjetsku pobunu.

Bunt nesalomljivog duha

Ali, ni to nije bilo dovoljno, dok je robijao u Sremskoj Mitrovici (u zatvoru koji je dobro poznavao još iz vremena Kraljevine Jugoslavije), u SAD-u mu je bila objavljena knjiga »Nova klasa« i sud ga je osudio na još dodatnih pet godina, ukupno na kaznu zatvora od devet godina. Tijekom 1961. uvjetno je pušten na slobodu, ali nakon što je sljedeće (1962.) objavio knjigu »Razgovori sa Staljinom« iznova je uhićen i osuđen na pet godina robije. Za čitavo vrijeme dok se nalazio u zatvoru, a i ono malo na slobodi, bio je izložen fizičkoj i psihičkoj torturi, zatvarali su ga u samicu (u kojoj je proveo gotovo dvije godine), nisu mu dozvoljavali da piše (kradomice je pisao na toalet papiru), maltretirali su njegovu obitelj, a on je na sve to odgovarao buntom nesalomljivog duha i štrajkom glađu.

Za Tita, Đido je bio »državni neprijatelj broj jedan«, ali pod pritiskom Zapada, partijski vrh ga je pustio na slobodu uz petogodišnju zabranu javnog istupanja i objavljivanja tekstova. Bila su mu oduzeta sva odličja, a policija ga je danonoćno pratila i prisluškivala. U vrijeme sovjetske vojne invazije na Čehoslovačku (1968.), koju je Đilas oštro osudio javno podržavajući ideje Praškog proljeća, Tito je tražio način da ojača veze sa Zapadom i pod pritiskom SAD-a dozvolio izdavanje putovnice Đilasu kako bi mogao u Velikoj Britaniji i Americi održati predavanja na tamošnjim najuglednijim sveučilištima. Međutim, već 1970. vlasti u Beogradu su mu ponovo oduzele putovnicu (za stalno ju je dobio tek 1987.), a Tito je osobno tražio da se u SFRJ strogo zakonski sankcionira i zabrani unošenje i distribucija Đilasove nove knjige »Nesavršeno društvo«.

Usprkos svemu, tijekom 1974., zajedno sa Solženjicinom, Saharovim, Ionescom i Brodskim pokrenuo je glasoviti egzilno-disidentski časopis Kontinent, a također je bio prvi jugoslavenski komunistički disident koji je počeo surađivati s mjesečnikom srpske demokratske emigracije Naša reč, koji je izlazio u Londonu pod uredništvom neumornog Desimira Tošića.

Zatvorski dnevnici

Uz već spomenuta djela Đilas je objavio niz politoloških studija, memoare (»Druženje s Titom« i »Vlast i pobuna«), eseje »Tamnica ideja«, romane (spomenut ćemo samo »Crnu Goru«, veliku studiju o Njegošu), a 2016. njegov sin Aleksa je uredio i objavio »Pisma iz zatvora«, kao i knjigu dnevničkih zapisa »Raspad i rat, Dnevnik, 1989. – 1995.« o kojoj ću kasnije nešto više reći. Dnevnike je vodio sedam godina, ali kako sam kaže, nije bio siguran treba li ih uopće tiskati; na koncu, ostavio je sinu da o tome odluči. Aleksa je godinama čuvao bilježnice svoga oca, povremeno ih listao, dok na koncu nije odlučio (proljeće 2021.) prirediti ih za objavljivanje. Inače, Đilasov sin Aleksa (rođen 1953.) od 1980. do 1990. boravio je kao emigrant u Londonu i SAD-u, i za njega se uobičajilo reći da je »možda posljednji veliki jugoslavenski disident«.
U Londonu je surađivao s Našom reči, ali i Novom Hrvatskom Jakše Kušana; bio je istaknuti član Demokratske alternative, grupe intelektualaca okupljene oko Vaneta Ivanovića koji su promišljali o novom ustroju Jugoslavije i uopće Srednje i Istočne Europe nakon pada komunizma, o čemu je Aleksa objavio i nekoliko knjiga. Važno je napomenuti da su brojni rukopisi Milovana Đilasa tijekom robijanja, brojnih premetačina stana, bili zaplijenjeni, a mnogi su i nestali, neki namjerno uništeni i spaljeni, a dio ih je i sam autor uništio ne želeći da ih se tajna služba dokopa. Srećom, njegovi »zatvorski dnevnici« (više od tisuću stranica) nisu uništeni i još uvijek čekaju na objavljivanje.

Pismo Titu

Aleksa Đilas je dnevničke zapise »Raspad i rat« (na više od 600 stranica) objavio u cijelosti, podijelio ih je na sedam poglavlja (prema godinama), a dopisao je kronologiju života svoga oca, uz neophodne fusnote kako bi se mlađi čitateljski naraštaji lakše mogli snaći u toj šumi imena i pojmova i suvislo pratiti o čemu je sve to pisao ovaj nesumnjivo izuzetan čovjek. Kako piše Aleksa: »U Dnevniku, 1989. – 1995., Đido iskreno i istinito, velikodušno i dobronamerno piše o raspadu Jugoslavije i nekoliko krvavih građanskih ratova koji su neminovno usledili. Voleo je tu zemlju i njene narode i zbog njihove propasti patio, čak možda još i više što su oni za svoja stradanja bili umnogome sami krivi. Ali, Dnevnik je i priča o Milovanu Đilasu, još jedan tom njegovih memoara i ne manji autobiografski zato što je Đido sada po prvi puta posmatrač i komentator, a ne učesnik i predvodnik«.

Kada je 1. siječnja 1989. počeo voditi Dnevnik, Đido je imao 78 godina, a posljednje bilješke zapisao je 10. travnja 1995., samo desetak dana prije no što će umrijeti. Ovi su dnevnici prije svega pregledna kronika, uz niz sjajnih i lucidnih komentara o raspadu Jugoslavije, a samim time i vrijedan povijesni dokument, ali kako je već uočeno, »i mnogo više od toga«. Đido bilježi svoja razmišljanja, ponajviše strahove o tome kamo raspad Jugoslavije vodi; ne dvoji da će »poteći potoci krvi«, ali ujedno je svjestan da su ti procesi toliko odmakli da ih je više nemoguće obuzdati. Pisao je o eksploziji međunacionalne mržnje, očaju i beznađu velikog broja dezorijentiranih građana koji hrle u rat i tragediju tražeći izlaz iz krize na pogrešan način. Razočaran je političkim liderima od Slovenije do Makedonije, a najviše, dakako, Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom; ne izostavlja ni Aliju Izetbegovića smatrajući da (s)nose najveću odgovornost za događaje koji će ubrzo eskalirati u ratni, krvavi pir s mnoštvom ubijenih civila, stotinama tisuća protjeranih iz svojih domova samo stoga što su Hrvati, Srbi i Bošnjaci.

Pišući o bezumnom međusobnom istrebljivanju nije se služio patetikom, već jasnim i preciznim rečenicama (i jednostavnim stilom) ne ostavljajući nas u dvojbi što je mislio reći onim što je (na)pisao. Pokušava razumjeti »Miloševićevo vlastoljublje« kao i »Tuđmanove zlokobne koncepcije«, ali ne i opravdati ih; postavlja se kao objektivan promatrač kojem je stalo do svih naroda u Jugoslaviji; uostalom, zar nije upravo Đido još u ožujku 1967. napisao dugačko pismo Josipu Brozu Titu (obraćajući mu se kao predsjedniku SFRJ i SKJ), u kome je ukazivao na opasnosti pretvaranja zemlje u umjetnu tvorevinu, o uplitanju ideologije u privredu i upozoravao je na nužnost demokratskih reformi i poštivanje ljudskih sloboda. Naravno, odgovor nikada nije dobio, ali za nešto manje od 30 godina, svi su se njegovi strahovi obistinili i na najstrašniji mogući način realizirali.

Dnevnički zapisi

U dnevničkim zapisima često varira misao, zapravo iznosi svojevrsno proročanstvo: Srbi će biti najveći gubitnici rata i krivci za raspad Jugoslavije, te kako će se rat iz Slovenije i Hrvatske »preseliti« u BiH gdje će međunacionalni i međukonfesionalni obračuni biti najbrutalniji i najdramatičniji. Odmah je shvatio kako u raspletu tih događaja Srbija može zaboraviti na Kosovo, jer će joj se osvetiti pogrešna politika koju su komunističke (i one prijašnje) vlasti godinama vodile. Albanci će jednostavno biti natjerani tražiti izlaznu strategiju, pa čak i ratom ako treba. Zapad je u početku podržavao jedinstvo Jugoslavije, ali Đilasu je bilo jasno da će promjenom globalnih političkih okolnosti ubrzo promijeniti mišljenje i poticati raspad zemlje za čije jedinstvo više nemaju interesa. Lakše će »uređivati« složene i zategnute odnose unutar nekada »bratskih južnoslavenskih naroda«. Iako je bio svjestan što slijedi i prijeti, Đilas je nastojao pronaći elemente za optimizam, ali istodobno, priznavao je kako za to nema suviše pokrića i elemenata. Dobro je znao da se čuda rijetko dešavaju, a još i više, kako ćemo posljedice krvave drame na ovim prostorima, svi mi zajedno još dugo i bolno osjećati i sanirati.

U svojim dnevnicima Đilas prenosi razgovore s brojnim istaknutim ličnostima, ali ipak su mu najčešće društvo Dobrica Ćosić i Matija Bećković koji je konstatirao kako je Đido »pišući dnevnik zapravo napisao roman«, neku vrstu društvenog seizmografa kao reakciju na dnevne događaje tih burnih i u mnogo čemu prijelomnih godina. Čitajući dnevnike vidimo kako se Đido češće slaže s Dobricom, a od Matije bio je ideološki nepremostivo udaljen, ali pokušava razumjeti, iako ne i miriti suprotstavljene pozicije. Istina, i u Đilasovim se tekstovima mogu uočiti određene proturječnosti, ali one su prije svega rezultat političkih i medijskih dezinformacija koje u danom trenutku nije mogao provjeravati. Đilas interpretira razgovore s cijelom plejadom istaknutih intelektualaca, dakako najviše srpskih, ali i iz područja cijele Jugoslavije; nabrojit ćemo samo neke: Dragoljub Mićunović, Slobodan Inić, Filip David, Vidosav Stevanović, Mirko Kovač, Zaga Golubović, Latinka Perović, Miladin Životić, Srđa Popović, Nikola Barović, Adil Zulfikarpašić, Muhamed Filipović, Ljuba Tadić, Stojan Cerović, Desa Trevisan, Borislav Mihajlović-Mihiz, Slavko Goldstein…, a izrazito negativno mišljenje ima o Vuku Draškoviću i Vojislavu Šešelju.

S veleposlanicima Velike Britanije, Francuske i SAD-a (Đido je dobro govorio ruski i engleski, a pristojno se služio i francuskim) razgovara o prijetećoj stihiji koja se valja Jugoslavijom i vodi raspadu države, a često govori i o Kosovu za koje je svjestan kako ga Srbija nepovratno gubi. Zgrožen svjedoči o sve većoj eksploziji nacionalizma i eskalaciji šovinizma, uočava restauraciju retrogradnih ideologija i postaje mu sve jasnija pogubna, zločinačka politika Slobodana Miloševića za koju je uvjeren kako mora završiti krvavim raspletom u kojem će svi narodi koji žive na ovim prostorima platiti visoku cijenu, a najveći će gubitnici biti upravo Srbi. Također su interesantni i opisi susreta sa starim partizanskim drugovima (Svetozar Vukmanović – Tempo i Koča Popović), stare su nesuglasice potisnute u stranu, ali nisu zaboravljene. U jednom trenutku, razgovarajući sa Ćosićem i Bećkovićem, razmatrajući ratnu situaciju u zemlji, Đilas ironično zaključuje: »Slušajući akademika Kostu Mihailovića, jednog od tvoraca Memoranduma SANU i Branu Crnčevića, obojica su za mir, nije mi preostalo drugo do da zaključim: kada je i Brana za mir, Srbi očigledno nemaju izgleda za pobedu, ako već i nisu izgubili rat.«

Proglašenje Republike Srpske (1. siječnja 1992.) Đilas komentira: »Karadžićevo proglašenje srpske Bosne, bezizglednost ili još širi pokolj?« Kritizira Srpsku pravoslavnu crkvu, dinastijske iluzije Srba-monarhista (i Bećkovića kao njihova portparola), antimiloševićevsku oporbu, u početku podržava Ćosića kao predsjednika nove Jugoslavije, ali svega nekoliko dana potom postaje mu jasno kako nova SR Jugoslavija (proglašena sporazumom Srbije i Crne Gore) zapravo ne postoji, kako je to čista fikcija, jer »bez Hrvata i Bošnjaka nema nikakve Jugoslavije.«

Krah komunizma i Jugoslavije

Pišući o dnevnicima svoga oca Aleksa Đilas ih je okarakterizirao: »To je zanimljivo, vedro, vitalno i borbeno štivo pisano od čovjeka čiji se život bliži kraju i koji je duboko nesrećan zbog svega što se dešava njegovom narodu, odnosno narodima.. Komunisti su prigrlili nacionalizam, liberalni i lijevo orijentirani intelektualci su se »presvukli« u konzervativce, tako da Đilas već 1989. predviđa kako će se Jugoslavija raspasti, da je Kosovo »omča oko vrata Srbije«, a Slobodan Milošević vodi zemlju u propast. U pojedinim povijesnim razdobljima kada kolektivno ludilo obuzme narode, tada su oni koji sačuvaju zdrav razum neka vrsta genija, a Đilas je upravo zahvaljujući svom revolucionarnom i disidentskom iskustvu ostao čvrsto vezan za tlo realnosti. Stoga je u »bezumnim« vremenima vidio dalje, više i bolje od drugih. Međutim, nije bilo nikoga da ga posluša.

Razdoblje o kojem vodi dnevnik, krah komunizma i Jugoslavije, dvije su iluzije koje su bitno obilježile njegovu političku i intelektualnu biografiju, a pred njegovim su se očima (s)rušile. To ga je duboko potreslo i shvatio je kako mu je vrijeme »definitivno raskrstiti sa svim iluzijama«; istina, jedno se vrijeme uzdao u demokratske snage unutar Jugoslavije, s optimizmom je gledao na Slovence i Antu Markovića, ali Slobodan Milošević, balvan revolucija, Franjo Tuđman i Kosovo jasno su mu signalizirali kako pretjeranom optimizmu nema mjesta. Dapače. To ga je i navelo da gorko zaključi: »Kod nas jedino obilato prolivena krv dovodi pameti.«

Na koncu, treba napomenuti kako »Raspad i rat« nisu samo svjedočanstvo o jednom tegobnom vremenu, već je to i duboko ljudska, intimna priča o velikoj ljubavi, i još više obostranom poštovanju između Milovana Đilasa i njegove (druge) supruge Štefice Barić, Zagrepčanke, nositeljice Partizanske spomenice s kojom se vjenčao 1952. i s kojom je dobio sina Aleksu. Kada je Štefica oboljela, Đido ju je s puno nježnosti njegovao, a nakon što je umrla (1993.), sav očajan u dnevnik je zapisao: »Štefka moja, odavno, ovde u ovoj svesci ne razgovaram s tobom niti plačem za tobom. Ali te intenzivnije nego ikada i umom i telom osećam. Pišem o tebi, vidim te u Trnju, u Zagrebu, kao ilegalku…Pisanje mi ide sporo – ne znam ni da li što vredi, neka ostane, voleo bih da živim dok to završim«.