Ovih dana The Guardian donosi tekst Fione Sampson pod naslovom »Što možemo naučiti iz godina koje je Elizabeth Barrett Browning provela u lockdownu«. Pišući biografiju ove engleske pjesnikinje, Sampson se suočila sa sličnom situacijom koju je prouzročila pandemija koronavirusa.

Barrett Browning, naime, nakon što joj je dijagnosticirana teška bolest respiratornog sustava, bila je prisiljena živjeti u izolaciji. Ali pritom nije bila sama – »balon« je dijelila s nekim članovima obitelji. Živjela je s kroničnom bolešću, u samoizolaciji, većinu svog života.

Zbog toga se ova književnica nametnula kao kulturalni model za razumijevanje kako virtualno postojanje nudi bijeg od svakodnevnog života. Elizabeth Barrett Browning je pobjegla pomoću papira, ne ekrana u to vrijeme, ali njezino nastojanje da stvori neku vrstu »drugog života« podsjeća na prijateljstva koja smo iznenada oblikovali putem Zooma.

Virtualna prisutnost

Fiona Sampson piše da je Elizabeth Barrett Browning na neki način preteča današnje digitalne komunikacije. U tom kreiranju virtualne prisutnosti ona je otišla i dalje od izgradnje osobne slobode. Godine 1844. objavila je »Pjesme« te označila kraj romantizma i početak viktorijanskog načina pisanja za novu, masovnu publiku. Promijenivši smjer povijesti književnosti i postajući

međunarodno prepoznatljiva, mogla je izvršiti utjecaj na pisce kao što su Emily Dickinson, John Ruskin, Oscar Wilde, Rudyard Kipling i Virginia Woolf. Sampson smatra da životna priča Elizabeth Barrett Browning nije samo koristan vodič za rad u izolaciji, već je i put prema okončanju lockdowna.

Njene »Pjesme« navele su pjesnika Roberta Browninga da uspostavi kontakt s njom. Ona i Browning dopisivali su se, razmjenjivali misli o pjesništvu, politici i ljubavi, potajno se vjenčali i pobjegli u Italiju te ondje ostali do njene smrti.

Elizabeth Barrett Browning rođena je 1806. u Durhamu, a preminula je 1861. u Firenci (ove godine je 160. godišnjica njene smrti). Naobrazbu je stekla u roditeljskom domu: zanimala se za klasične jezike, a poslije je objavljivala prijevode starogrčke poezije.

Bila je gorljiva zagovornica ujedinjenja Italije, pa je stoga dio njezina pjesništva neuobičajeno ispolitiziran (»Prozori kuće Guidi« i »Pjesme pred kongresom«). Zapažena postaje već zbirkom »Serafin i druge pjesme« (1838.), a potom spomenutom zbirkom »Pjesme«.

Ciklusom »Soneti s portugalskoga« (1850.) izrazila je razvoj svoje ljubavi prema mužu pjesniku, ostvarujući jedno od najboljih djela engleske ljubavne poezije. U romanu spjevu (od 11.000 stihova) »Aurora Leigh« (1857.) opisuje sazrijevanje glavne junakinje, književnice, u političkim i društvenim okolnostima viktorijanske Engleske. Posmrtno su joj objavljene »Posljednje pjesme«.

Njezin opus, kojim je znatno utjecala na svoj naraštaj, karakteriziraju dubina osjećaja, ljubav prema Italiji, autobiografičnost, tankoćutnost, humanost, religioznost te osjećaj za slabe i ugnjetene.

Introspektivna izolacija

Još jedan primjer života i književnog stvaranja u izolaciji je najpoznatija američka pjesnikinja Emily Dickinson (Amherst, Massachusetts, 1830. – Amherst, 1886.), koja zadnja dva desetljeća svog života uopće nije napuštala obiteljski posjed.

Vodila je miran i povučen život, ispunjen introspektivnim promišljanjima i promatranjima prirode koja ju je okruživala.

Njezina izolacija otišla je tako daleko da nije voljela osobno vidjeti nikoga, čak ni svoje prijatelje, već je preferirala komunicirati s njima i sa svojom obitelji preko pisama, a s posjetiteljima je razgovarala kroz vrata, izbjegavajući bliske interakcije. Razlozi njene samonametnute izolacije nisu nikad do kraja razjašnjeni.

U izolaciji se posvetila čitanju i pisanju, iako održavajući živu prepisku tijekom cijelog života. Takav introvertan način života otvorio ju je prema istančanim nutarnjim opažanjima i promišljanjima na kojima je izgradila svoj poetski svijet.

Nakon njezine smrti otkriveno je oko 1.800 pjesama i velik broj pisama prepunih referencija i citata iz djela Williama Shakespearea kojega je iznimno cijenila i koji joj je nesumnjivo bio velika inspiracija. Njezina poezija velike snage nadilazi uobičajene obrasce tog vremena i pjeva o prirodi, ljubavi, smrti, besmrtnosti…

Književnica Aife Murray kaže da bi Emily Dickinson svoje pjesme često počela pisati u kuhinji, gdje bi provela većinu dana. Pjesme bi skicirala ne poleđini recepata, popisa hrane za nabavu, omota čokolade, ljekarničkih letaka i na poštanskim omotnicama.

U knjizi »Maid as Muse: How Servants Changed Emily Dickinson’s Life and Language« Aife Murray proučava odnos između Dickinson i njene posluge: »Emily Dickinson izolirala se od svojih kolega, kao i od utjecajnih imućnih obitelji u gradu kako je starila, no siromašni iz te zajednice uvijek bi dolazili i odlazili.

Djeca sluga obavljala bi za nju kupovinu ili raznosila njenu poštu po mjestu. Ona bi ih nagradila kolačima. Svijet je tako dolazio k njoj.«

Kuhale i pisale pjesme

Dickinson je uposlila etnički vrlo različitu skupinu pomagača: crnce kao vrtlare, bjelkinje kao krojačice, američke Indijance kao nadničare, Engleze kao konjušare, a služavke su bile iz Irske.

Posljednjih 17 godina života Dickinson je kuhinju dijelila s Margaret Maher, useljenicom iz Irske. Dok bi zajedno kuhale, Emily je pisala pjesme. Pohranila bi ih u Margaretin kovčeg, vjerujući da će ih ona čuvati.

Ta svakodnevna interakcija, tvrdi Aife Murray, promijenila je odnos Emily Dickinson prema siromašnim ljudima, osobito onima koji su dolazili iz Irske: »Kad je bila puno mlađa, znala bi s prezirom komentirati irske imigrante koji su u velikom broju hrlili u zemlju bježeći od gladi u domovini.

Ipak, pred kraj života, u unaprijed na papiru pripremljenoj ceremoniji njenog pogreba, kao nositelje svog lijesa odabrala je šestoricu obiteljskih radnika, nadničara, vrtlara i konjušara. To je šokiralo njenu obitelj i susjede.«

Aife Murray smatra da je prisutnost kućne posluge pridonijela književnoj kreativnosti Emily Dickinson i uobličila njen književni glas. Zanimljivo je, kaže, kako je taj jezik uspjela obuhvatiti pjesničkom formom.

Kao ilustraciju za to navodi jednu pjesmu čija gramatička struktura savršeno odražava način na koji ljudi u Irskoj govore engleski. U drugim pjesmama Dickinson koristi jezične konstrukcije tipične za američke crnce koji su kod nje radili kao sluge.

Murray dodaje da je pisanje ove knjige za nju bio način da oda počast neopjevanim muškarcima i ženama čiji su jezik i kultura obogatili djelo jedne od najomiljenijih američkih pjesnikinja.