Jedan od klasika novodobne poljske literature Jerzy Andrzejewski svojim je djelom ispisao kolektivni portret Poljske (posebice prvih 70 godina minulog stoljeća) sa svim tragičnim mijenama kroz koje je njegova zemlja prolazila, a Jaroslaw Iwaszkiewicz, također pripadnik tog uskog kruga velikana poljske književnosti svojim »Putovanjima u Poljsku« maestralno nam je prikazao i opisao prirodne i duhovne ljepote, kulturno bogatstvo svoje domovine, kao malo tko u suvremenoj svjetskoj literaturi. Budući da je književno stvaralaštvo J. Iwaszkiewicza nalik Chopinovim etidama, polonezama, preludijima, baladama ili nocturnima; naime tekstualna muzikalnost (uostalom kao i pikturalnost), njegova djela podsjeća na veliku glazbenu kompoziciju, tako da se čini kako on više sklada negoli što piše.

Njegova su djela puna harmonije, u kojima se uvijek nenadano nekakvom izvanjskom likovnom, verbalnom ili misaonom intervencijom ili konstrukcijom kontrapunktira »noseći« opis kroz sadržaj djela, što ujedno i njegovom autorskom pismu daje posebnu, nesumnjivo hvalevrijednu dimenziju, prije svega u oblikovanju rečenica čime se svojim umijećem svrstao među neponovljive bardove poljske, ali i čitave (srednjo)europske književnosti. Alkemija riječi, o kojoj je tako nadahnuto pisao Jan Parandowski, upravo kod Iwaszkiewicza (p)ostaje paradigmatski primjer kako se razvija čitava ta naoko složena arhitektura (a koja se dakako temelji na arheologiji znanja) i dok čitamo ove njegove putopise, kroz njegove riječi nam promiču slike i glazba bogatog povijesnog i duhovnog nasljeđa »njegove Poljske«, prema kojoj, kao i velik dio vodećih poljskih pisaca, ima dvojaki odnos. S jedne strane to je neizmjerna ljubav prema izgubljenim i ponovo otkrivenim prostorima sreće, gordo isticanje »poljskosti«, poniznost pred neopisivom tragedijom kroz koju je poljski narod prolazio tijekom gotovo čitave svoje burne povijesti, a s druge je strane stalno prisutan kritički odnos prema toj i takvoj »herojskoj, ali i gordoj poljskosti« za koju su se mnogi žrtvovali ne pitajući za cijenu, a što je samo pojačavalo mesijansku ambiciju, posebice poljskog plemstva (odigralo je nezamjenjivu ulogu u očuvanju patriotske svijesti) kojom su se Poljaci dokazivali pred svijetom, često i u korist vlastite štete.

Književni prvosvećenik

Pišući »Putovanja u Poljsku« (izdavač Srednja Europa, Zagreb, 2021., prijevod s poljskog Dalibor Blažina), vidi se koliko je Iwaszkiewicz bio opčinjen svojom domovinom; naprosto je voli dječačkim zanosom, a budući da je ne samo vrstan prozaik, već i istančan poetski duh, kao malo tko upućen u sve tajne pjesništva, dakle kao pravi »književni prvosvećenik«, on nas instruktivno zavodi i navodi na (s)misao svog putopisa: dobro nije u ljepoti, već obratno. I kao da nam kroz pitanje koje upućuje samom sebi: »Što to meni Poljska znači?«, želi javnosti (o)poručiti: »Pomaže mi biti čovjekom«. Tu već dolazimo do prvog, velikog spora, odnosno kontroverze koja se tiče više njegova života, a manje njegova djela. U svom dugom i bogatom životu on je vršio brojne značajne funkcije: diplomat u Kopenhagenu i Bruxellesu (1932. – 1935.), maršal u nacionalnom Sejmu, urednik niza vodećih časopisa za kulturu, umjetnost i književnost (Wiadomości, Zycie Literatskie, Nowa Kultura, Kurier Polski, Kurier Lwowski, a od 1955. pa do smrti uređivao je jedno od vodećih književnih glasila Tworczość); godinama je predsjedao Savezom poljskih pisaca (u nekoliko mandata od 1945. do 1980.), primio je brojna domaća i inozemna književna i društvena priznanja, nakon Drugog svjetskog rata godinama je bio nestranački zastupnik u Sejmu, primljen je u Akademiju znanosti i umjetnosti, a Varšavsko i Jagiellonsko sveučilište u Krakovu proglasili su ga doktorom honoris causa. U nekoliko se navrata nalazio među nominiranima za Nobelovu nagradu za književnost koju je, nije tajna, otvoreno i pomalo arogantno priželjkivao, omalovažavajući pritom sve druge kandidate iz poljskog književnog kruga, smatrajući ih nedostojnim tako visokog priznanja, izuzev naravno sebe samog. Sve je to nagnalo brojne kolege da ga posprdno počnu nazivati političkim oportunistom (iako nije bio član PURP-a, tj. poljske komunističke stranke, ali nesporno bio im je blizak); optuživali su ga da je spreman na sve kako bi obnašao visoke funkcije i osvajao književne nominacije.

Recimo, 1970. dobio je najveće sovjetsko priznanje, Lenjinovu nagradu za učvršćivanje mira među narodima, iako je ta nagrada među poljskim intelektualcima bila duboko kompromitirana. Optuživali su ga za snobizam, prividnu neangažiranost, hinjenu asocijalnost, a kolale su i priče o njegovim homoseksualnim afinitetima što je u poljskim, katolički orijentiranim kulturnim krugovima, smatrano vrhunaravnim grijehom. Posebice su prema njemu bili oštri poljski pisci u emigraciji (Gustaw Herling-Grudzinski i Czeslaw Milosz), a Zigmunt Mycielski će ironično tu njegovu strast prema počastima opisati riječima: »Jaroslawu je uvijek malo. Htio bi Nobelovu nagradu, htio bi biti ekscelencija, ministar, veleposlanik i dobiti još puno više ordenja. Na koncu, nije samo on takav, poznavao sam puno takvih. Zar mu nije dovoljno što je napisao puno lijepih stihova, što uistinu jest velik pjesnik?«.

Glazba ili literatura

Koliko ima istine u tome što se pisalo i pričalo o njegovom karakteru, teško je procijeniti, ali pritom uvijek treba imati u vidu i njegovu nedvojbeno značajnu ulogu u poljskom pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata, kada je u svom domu (imanje Stawisko) krio veći broj progonjenih Židova i antinacista; ali Mycielski je ipak, barem u jednom u pravu; Iwaszkiewicz je od kada mu se 1919. pojavila zbirka poezije »Oktostihovi«, pa sve do svoje smrti ostvario impresivan poetski ciklus i već u prvom djelu je naznačio osnovne pravce i sadržaje svog rukopisa. Poput glazbenika, svoje je priče i pjesme skladao u ciklusima, što je kasnije prenio i na svoje romane. I ta sklonost prema tzv. ciklizaciji nesumnjivo je rezultat njegove velike zaljubljenosti u glazbu, ali i osobne muzikalnosti; na početku svoje karijere dugo je dvojio: baviti se glazbom ili literaturom. Čak je i apsolvirao na Kijevskom konzervatoriju, a kasnije često znao ponavljati kako se u pisanju ugledao na svoje glazbene uzore Frederica Chopina, Johanna Sebastiana Bacha i Karola Szymanowskog (bliskog rođaka po majci); želio je komponirati svoje književne ode i simfonije, a tu svoju opsesivnu ovisnost o glazbi manifestirao je tako što je Chopinu posvetio melodramatsku komediju »Ljeto u Nohantu« (gdje je opisao odnos slavnog skladatelja prema George Sand), a 1949. objavio je i njegovu esejiziranu biografiju.

U priči »Mendelssohnov kvartet« (iz 50-ih godina minulog stoljeća) i u eksperimentalnoj noveli »Glazbenik priča« (70-e godine) pokušao je osmisliti jednu novu vrstu književno-glazbene poetike čime je zapravo začeo svojevrstan žanr, ali koji nije do kraja uspio razviti. Međutim, čitavog se života zanosio tom idejom koju je inkorporirao u svoju monumentalnu trilogiju »Slava i hvala« u kojoj jednu od nosećih uloga ima skladatelj Edgar Szyller (kao uzor za književni lik poslužio mu je već spomenuti bratić Karol Szymanowski), a glavni motivi se stalno, kroz čitav roman vraćaju i variraju. Za kritičare, to je evidentna potvrda tzv. stvaralačke ciklizacije koju je gradio na ljubavi prema glazbi, ali i prema teorijskim pravilima, stavcima kompozicija, kao i i regulama glazbene umjetnosti općenito.

Život i književnost

U svakom slučaju, Iwaszkiewicz je slijedio tradicionalnu poetiku, ali neprestano ju je obogaćivao novim, modernističkim pristupima i kako to (često) ističe kritika, ona je »diktirana umjetničkom intuicijom« (Roman Ingarden) samoga pisca koji je nedvojbeno stavio znak jednakosti između života i književnosti. Naš veliki polonist prof. dr. Zdravko Malić imao je osobito visoko mišljenje o njegovom djelu; svrstavao ga je uz bok Stanislawa Ignacyja Witkiewicza, Witolda Gombrowicza i Brune Schulza, a ono što ga je (u)činilo osobenom figurom svekolike (srednjo)europske književnosti, njegova je stvaralačka metoda »umnožavanja stvarnosti«, u kojoj idu, ali se i isprepliću tokovi svijesti, sjećanja i suvremenosti. U svojoj je književnosti, pa i u »Putovanjima u Poljsku« stvarni svijet učinio ovisnim o književnom, tako da je svojim rukopisom (s)rušio sve književne konvencije (pa i kanone), izbrisao je granicu između prošlog i sadašnjeg, prepuštao se interferirajućoj igri svjetla i sjene, što je na koncu i rezultiralo »proizvodom« koji je teško definirati, ali bez sumnje specifično je izmaštan.

Dokument i mašta se međusobno prožimaju tako da je teško odgovoriti što od tog »proizvoda« jest sastavni dio njegova bića, a koliko je rezultat umijeća i književnosti. Po njemu, književnost ima više funkcija. Prvo, mora se oslanjati na stvarnost, činjenicu, dokument, ali kako se priča širi, razvija se i taj prostor (i)realnog prema književnom oneobičavanju. I drugo, mora se baviti egzistencijalnom analizom i problemima čovjeka, ali ne smije zanemariti ni metafizičku dimenziju čovjekova bića, društvene i povijesne konflikte koje dakako književnost neće, niti može razriješiti, ali književnost može čovjeka uputiti »povratku na stanje stvari koje je prethodilo pokušajima aktivne promjene stvarnosti« i u tom pogledu, ne samo literatura, već i cijela umjetnost ima(ju) emancipirajuću ulogu i vode postvarenju humanističkog etosa.

Dijete svog podneblja

Svojim književnim djelom i stvaralaštvom Iwaszkiewicz je pokušao (os)misliti život; umjetnost kao takva ima nenadomjestivu funkciju, prije svega treba afirmirati ljepotu kroz dobrotu i bez obzira što je podloga čovjekovog života u biti opterećena, »stiješnjena« prolaznošću, smrću, uzaludnošću, žrtvom, i u konačnici besmislenošću vlastitosti, život vrijedi živjeti, upravo zbog uspona i padova kojima smo izloženi. Svaki život je više korak nazad nego li naprijed, premda je književnost priznanje poraza, ona je ujedno i izraz nemirenja s njim, ali ipak u toj sizifovski oblikovanoj povijesti (po)stoji jedna snaga (umjetnost?) koja nam daje moć da se usprkos svemu borimo i težimo boljem.
Dakako, kao i ogromna većina poljskih umjetnika, i Iwaszkiewicz je dijete svog podneblja, tako da je njegova književnost, a to se vidi kroz cjelinu opusa, opterećena katoličanstvom prema kojem se on kao pisac i čovjek na različite načine referirao. Međutim, budući da mu je priča više i važnije od života, on religioznost prije poima kao odanost i predanost umjetnosti i upravo umjetnost doživljava kao novu religioznost.
Jaroslaw Iwaszkiewicz je rođen 20. veljače 1894. u Kalniku u Ukrajini (područje s kojeg potječu brojni velikane poljske kulture, politike i umjetnosti), a nakon očeve smrti (1902.) s majkom i sestrama seli u Varšavu, ubrzo potom i u Kijev gdje je svršio gimnaziju i upisao studij prava (po majčinoj želji) i glazbe. Ali, sve više ga je privlačila književnost (J. Slowacki i A. Rimbaud) i odlučio se posvetiti literarnom radu. Prve je stihove objavio u kijevskom časopisu Pioro, ali tek kada se preselio u Varšavu (1918.) počela je njegova prava književna karijera. U novoj sredini pridružio se pjesničkoj skupini okupljenoj oko časopisa Skamander gdje se družio s kasnijim veličinama poljske književnosti Julijanom Tuwimom, Antoninom Slonskym, Janom Lehonjom i Kazimierzom Wierzynskim (potonja dvojica su nakon Drugog svjetskog rata ostala živjeti u emigraciji).

Tijekom 1922. Jaroslaw se oženio Annom Lilpopovom, kćeri bogatog industrijalca; u početku su boravili u vili Aida (u Potkowi Lesnoj), a nakon što im je Annin otac izgradio zamak Stawisko (1908.), supružnici su se preselili i u njemu boravili sve do svoje smrti (Jaroslaw je umro 20. ožujka 1980., a supruga godinu dana ranije). Stawisko je postao kultnim mjestom međuratne i poratne poljske kulture, okupljalište intelektualne kreme, a u zamku su se održavale književne i glazbene večeri; zapravo, tu se formirao svojevrstan duh poljske kulture, a u vrijeme njemačke okupacije, pretvorio se u centar ilegalnog pokreta i sklonište za progonjene Židove. Bračni par Iwaszkiewicz posjedovao je i ogromnu biblioteku, i danas je njihov dom pretvoren u muzej, arhivu bogatu brojnim dokumentima i materijalima važnim za povijest poljske književnosti.

Ogroman književni opus

Književni opus Jaroslawa Iwaszkiewicza je ogroman: pisao je poeziju, prozu, drame, eseje, književne, kazališne i glazbene kritike, putopise (posebice su interesantni oni po Italiji, Skandinaviji i Južnoj Americi), filmske scenarije, libreta, a iznimne su njegove uspomene »Knjiga mojih uspomena« koju je pisao tijekom rata, ali je integralno objavio tek 1957., u vrijeme destaljinizacije. Značajni su i njegovi »Razgovori o knjigama« (u dva toma; 1961. – 1968.) iz kojih možemo vidjeti tko su mu bili književni favoriti, a on sam je isticao Puškina, Čehova, Shakespearea, Kierkegaarda, Rimbauda, Gidea i Giraudouxa. Objavio je 17 knjiga poezije, a među njima valja istaknuti zbirke: »Dionizije« (1921.), »Knjiga dana i noći« (1929.), »Ljeto« (1932.) i »Tamne staze« (1957.).

Iako se njegova poezija oslanjala na ekspresionizam i futurizam, ipak je prevladavala tradicionalna nota; on je to tumačio zaziranjem od hermetičnosti i egzotike, ali u prozi je bio više sklon eksperimentiranju. Međutim, uvijek je nastojao održati živi kontakt sa stvarnošću, a posebice u kasnijoj fazi svoga stvaralaštva pisao je na tragu Marie Dabrowske (u nas poznate po opsežnom romanu »Noći i dani«) baveći se specifičnim povijesnim temama, ali i vremenom u kojem je živio i stvarao. Među proznim djelima plijene pozornost: »Bijeg u Bagdad« (1923.), »Sentimentalni pejzaž« (1926.), ali njegovim najoriginalnijim tvorevinama smatraju se pripovijetke »Gospođice iz Wilka« (1933.), »Mlin na Utrati« (1936.), »Nova ljubav i nove priče« (1947.), »Talijanske novele« (1947.) i »Sjenke« (1964.).

Središnje djelo njegova opusa je velik roman u tri toma »Slava i hvala« (1956. – 1962.) u kojem je dao panoramu poljskog narodnog života, kao i prikaz života tadašnje inteligencije, i sve to na pozadini prijelomnih europskih zbivanja između 1914., pa sve do 1947. Kod čitatelja je posebno bio popularan roman »Crveni štit« (1934.) u kojem je evocirao uspomene na Poljsku 12. stoljeća, pokušavajući analogijom iskazati i nemire svog doba i pružiti odgovore na vječna, temeljna pitanja života, odnosno egzistencijalnih normi i vrijednosti. Među dramama uglavnom se ističu »Ljubavnici iz Marone« (1928.), priča o Puškinu naslovljena »Maskarada« (1938.) i »Svadba gospodina Balzaca« (1958.).

Knjiga putopisa

Kako je u predgovoru zapisao prevoditelj Dalibor Blažina: »Putovanja u Poljsku kolaž su tekstova koje je znameniti poljski pisac objavljivao tijekom pola stoljeća – od početka dvadesetih do kasnih sedamdesetih godina 20. stoljeća. Objavljena 1977. godine… Putovanja su okupila tekstove različitih žanrova: od reportaža i putopisa do lirskih »pasaža« i pjesama u prozi. Svima njima zajednički je prividni paradoks – da ih je pisao poljski književnik koji je putovao u Poljsku kako bi upoznao svoju domovinu i kako bi u njoj pronašao svoje mjesto… Zato »Putovanja« imaju snažnu (auto)spoznajnu funkciju: ona nisu samo društvena i kulturna kronika, nego su i svjedočanstvo pjesnikove stalne fascinacije poljskim pejzažom i poljskim savoire vivreom… U tom smislu »Putovanja« svakako ne mogu biti posvema pouzdan vodič, ni geografski, ni povijesno; ali mogu biti sjajno svjedočanstvo egzistencije jednog velikog pisca koji je čitav život tražio središte poljskosti kako bi u njemu pronašao mjesto za sebe.«

A, sam pisac je priznao kako ga je neodoljiva sila vukla da »pejzaž i običaje poljskog jučer i danas« obuhvati jednom kompozicijom kako bi čitateljima »ispripovijedao, a ne objasnio čarobni lik svoje domovine koja krije toliko sadržaja i ljepote«. Pričajući o Varšavi, Krakovu, Lublinu, Poznanju, Zakopanima, Sandomierzu (pitoreskni gradić na obalama Visle)… Iwaszkiewicz je pojašnjavajući motive za svoje putopise priznao: »Unatoč tome što sam u Poljskoj proveo dugi niz godina, ona za mene nikada nije postala nečim običnim i uvijek me je jednako oduševljavala. I to će oduševljenje biti predmet mog opisivanja… Pišući o Poljskoj, mnoge ću stvari ostaviti neizložene, neobjašnjene, nejasne. Katkad stvari od prvorazrednog značenja i vrlo velike težine. Jer, unatoč svemu, moram priznati da tako mnogo stvari ne znam, kao što je i mnogo onih kojih uopće nisam svjestan.«

Knjiga ovih putopisa je svojevrsna impresionistička slika, ali i dokaz vrhunskog autorovog književnog umijeća, posebice u majstorskim opisima prirode i proživljenosti trenutaka njezina spoznavanja. »Putovanja u Poljsku« su i neka vrsta nepretenciozne autobiografije; istina, melankolične i nostalgične, čak i sentimentalne, ali koja putovima Chopina i Sienikiewicza, kao i tolikih drugih poljskih velikana, gradi jedan fascinantan književni opus. Moramo znati, kako je to često ponavljao i Iwaszkiewicz: »Biografija pisca ne objašnjava njegovo djelo, prije će biti obrnuto.«