Prikaz

Knjiga “Schmarrn” Laure Marchig. Kad mirisi kuhinje imaju nešto od književnosti

Kim Cuculić

Laura Marchig / Foto: S. DRECHSLER

Laura Marchig / Foto: S. DRECHSLER

Hibridni tekst »Schmarrn« Laure Marchig jedinstvena je knjiga, u kojoj recepti čuvani iz naraštaja u naraštaj jedne obitelji postaju čuvari individualne i kolektivne memorije



Nova knjiga Laure Marchig pod znakovitim naslovom »Schmarrn« nedavno je predstavljena u riječkom kvartu Kozala, nimalo slučajno. Kako smo doznali na promociji, Kozala je dio Rijeke u kojemu živi mnogo Fijumana, svojevrsna akropola, dok je ovdje i nekropola – kozalsko groblje, posljednje počivalište mnogih Riječana. Ovu neobičnu »obiteljsku kuharicu« otvara »Trilogija o Kozali«, a zatvara je poglavlje naslovljeno »O tempora« u kojemu tri pisca kreću u potragu za grobom književnice Daše Drndić na groblju Kozala, a autorica pronalazi grobnicu svoje bake. Između tih dvaju poglavlja Laura Marchig evocira članove svoje obitelji, slažući uz pomoć umetnutih crno-bijelih fotografija svojevrsni obiteljski album. Pritom kuhinjski recepti sačuvani u plastičnog vrećici postaju poput Proustovih madeleina, pomoću kojih Laura Marchig kreće u osobnu potragu za izgubljenim vremenom i svojim precima, rekonstruirajući tako na originalan način individualnu, ali i kolektivnu, zajedničku prošlost i kulturu srednjoeuropskih prostora.


Kruh mrtvih


Odatle i naslov knjige »Schmarrn« (šmarn, kajzeršmarn ili carski drobljenac, od njemačkog Kaiserschmarrn, bečki i austrijski specijalitet, koji se pravi od pokidanog tijesta za palačinke). Ili kako u uvodu knjizi objašnjava Laura Marchig:


»Ovo što slijedi obiteljska je knjiga recepata i neka vrsta zagrobnog putovanja u potrazi za obiteljskim stablom koje govori, za glasovima roda čije se porijeklo gubi u složenoj etničkoj, jezičnoj, kulturnoj sredini, općepoznatoj pod imenom Mitteleuropa. Za glasovima dinastije miješane krvi, tako tipično hibridne da predstavlja više-manje vjeran portret ljudi koji su obitavali, a djelomice i dalje nastanjuju ovu krišku Europe, a pod nogama im pogranična magma u stalnoj mijeni koja bijaše kolijevka mnogih kultura u kontaktu. Korijeni o kojima govorim prepliću se, zamršeni, kvrgavi i uvijeni, precizno definirani, maglovito naslućeni, znanstveno istraženi, donekle usvojeni: talijanski, hrvatski, istarski, lošinjski, furlanski, tršćanski. U obiteljskom grbu prisutni su tragovi rudarske prašine, u otvorenoj brazdi otvrdnule zemlje krije se mukotrpan seoski život i maštovitost legendi i vjerovanja središnje Istre, dok zanesenost kulturom predstavlja glavno sredstvo kojim se novi horizonti mogu otkriti i spoznati.«




U uvodu autorica spominje pojam hibridan, a takva je i njezina knjiga, žanrovski teško odrediva, u kojoj se kraći ili dulji prozni zapisi izmjenjuju s pjesmama. Knjiga je napisana na talijanskom standardnom jeziku, fijumanskom dijalektu s pripadajućim prijevodom teksta na talijanski standard te prevedena na hrvatski (prevoditeljica je Lorena Monica Kmet), a prati je i autorski film Laure Marchig »Glazba spaja/Moj svijet na tanjuru«. Ovaj začudan tekst možda je u pogovoru knjizi najbolje opisao književnik Milan Rakovac, naslovivši ga »A ča su kuhali naši mrtvi?«:


»Posrijedi je čudnovat rukopis, iznimno lucidan vrisak autorice, prvorazredne pjesnikinje i prozaistice, jer kruh naših mrtvih, ta to je majstorski naum prisjećanja na vrijeme od jučer, kada se u Rijeci-Fiume govorilo četiri jezika, hrvatski, talijanski, njemački i mađarski te još barem dva dijalekta, kao i jidiš, naravno, i po riječ-dvije arapskog, albanskog, grčkog, rumunjskog, ruskog, engleskoga… Babilonija riječka…


Zavičajni studij


Laura Marchig, dakako, ne piše doslovno kuharicu, knjigu recepata, ali tu je taj kruh mrtvih, kruh naš svagdanji, kao sucus, kao ona Krležina ljepota – jedina (?) svemirska pojava. Laura Marchig piše reducirane artefakte, versificiranu prozu i prozaiziranu poeziju – rijedak rukopis u samome već svojemu nastanku…«


Knjigu Laure Marchig otvara pjesma »Kruh mrtvih«, nakon koje slijedi spomenuta »Trilogija o Kozali«. Sljedeći su »Recepti moga oca«, pa citirajmo dio jednog od njih – Kruh s uljem:


»Recept je lako prenijeti: uzeti tanjur, u njega uliti tanki trag maslinova ulja, dalmatinskog – ulja istih maslina koje su vodile duge razgovore s Odisejem, bdjele nad njegovim snom, hrabrile ga – dodati malo soli i malo octa i u to se umače kruh, tako, na isti način kako bi to bio napravio Homer, upravo onako kako bi se bilo svidjelo Napolitancu Marottiju, upravo tako ne bi ga bio prezreo ni onaj prokleti Toskanac poznat kao Curzio Malaparte«.


Obiteljska kuharica zatim donosi i »Recepte moje majke«, »Recepte tete Marije«, a tu je i sjećanje na »omotačem tišine« obavijenog člana obitelji Luciana s njegovim bolničkim menijem i pomazanjem. Slijedi evociranje 1934. godine kad se autoričina obitelj iz malog istarskog mjesta Koromačna preselila u Rijeku, a ovaj obiteljski dio knjige zaključuje tekst »Moja se baka uzdigla do mita«. Iduće poglavlje Laura Marchig posvetila je prerano preminulim prijateljicama. Druga tematska cjelina nosi naslov »Zavičajni studij«, a kako u svojoj recenziji primjećuje Corinna Gerbaz-Giuliano, »sam po sebi, zavičaj predstavlja savršeno mjesto istraživanja porijekla pojedinca. Lauri Marchig zavičaj je pogranično mjesto u kome kohabitiraju različiti jezici i kulture. Kulture u kontaktu za autoricu predstavljaju životnu limfu – shvatiti bit tih kultura u kontaktu znači provesti prikladno promišljanje o smislu pripadnosti.«


Vezano za to, citiramo Marchig:


»Pogranični život, pogranične priče. Miješanja, purgativi, ponovna miješanja, genetski unosi. Odrasla u multikulturnom loncu pograničnog grada, s vremenom sam uvidjela, a da učiniti nisam mogla ništa, da genetski unosi postaju genetske mutacije. Život se, znamo, sastoji od izbora. Tko pripada pograničnoj stvarnosti primoran je donositi odluke koje potiču na opredjeljivanje, radije se prikloniti jednoj kulturi nego drugoj, prihvatiti jedan jezik umjesto drugoga, prigrliti jednu vjeru, a ne drugu, pridružiti se jednom političkom uvjerenju radije nego drugome.«


U sklopu »Zavičajnog studija« autorica donosi i recepte akademika Branka Fučića i Radmile Matejčić, a slijedi blok stihova simbolično naslovljen »Eden, izgubljeni raj u lubenici začinjenoj votkom«. Završno je poglavlje »O tempora«, s Epilogom – sjećanjem na književnika Marka Sosiča.



Jezična dimenzija


Važno je naglasiti i jezičnu dimenziju »Schmarrna«, odnosno važnost jezika koju spominje i Marchig:


»Jezik bi trebalo pratiti jednako kao što se prati dijete: njegovati ga, nunati, skrbiti za njega, pričati mu pričice od kojih raste, promatrati njegove promjene, preobrazbe, praviti mu društvo, brinuti se za njega, kad, i prvenstveno, riskira da će se putem izgubiti, zapustiti. Tko živi odvojen od svoga jezika, isto je kao da živi odvojeno od svoga djeteta i istodobno od one koja ga je rodila. Patimo jer je isto kao da živimo daleko od svoga djeteta, osjećamo da smo siročad jer smo daleko od majke.«


»Schmarrn« Laure Marchig jedinstvena je knjiga, u kojoj recepti čuvani iz naraštaja u naraštaj jedne obitelji postaju čuvari individualne i kolektivne memorije. Nisu to obični recepti ili kako je napisala Marchig: »Mirisi kuhinje imaju nešto od književnosti.«


Kako doznajemo, knjiga će uskoro biti distribuirana i u Italiji, a najavljena je i njezina promocija u Trstu, u prestižnoj knjižari Ubik.