U Mićanovićevoj knjizi kombiniraju se prozni i pjesnički tekstovi, na što je i sam Mićanović uputio kao na njeno, uvjetno rečeno, slabo mjesto. On kao urednik, naime, nikad ne bi sugerirao supostojanje tih dviju vrsta u istoj knjizi, no u konkretnom slučaju ova knjiga baš od toga živi.
– Priče ovdje završavaju u lirskom, onom što bi pripadalo prvenstveno poeziji, dok poezija, koju obično doživljavamo lirskom, završava narativno, u onome, dakle, što pripisujemo prozi. Ovdje je to neko isprepletanje – rekao jeMićanović, dodavši da se tematski kompleks knjige okuplja oko ljubavi, prolaznosti, obitelji, žudnje…
U govoru o Čegecovoj knjizi opet je Mićanović imao ulogu uvodničara, istaknuvši da je Čegecova poezija, svojedobno, njihovoj generaciji bila poveznica prema Malešu i Severu, primjerice, a ono što je Čegec dobro činio bilo je upućivanje na neke važne teme, poput melankolije, praznine… Iskustvo jezika, odnosno semantički konkretizam, u Čegeca je u posljednjoj knjizi donekle varirano, prema Mićanoviću, te on čak misli da bi suvremeni čitatelj teško uspio prodrijeti u njenu srž bez predznanja prošlih knjiga.
Čegec je u tom kontekstu naglasio da je danas nemoguće pisati na način kako se pisalo 90-ih, kao što tada nije bilo moguće pisati onako kako se pisalo 80-ih, kada su se ispitivale krajnje mogućnosti jezika. Zanimljivo je da su oba autora u jednom trenutku svojih govora istaknuli da im ne treba više od pet angažiranih čitatelja, odnosno da njihov stvaralački eros ne dolazi iz pozicije pretjeranog promišljanja profila čitatelja. Čegec je pritom rekao da i ne vjeruje u literaturu koja pokušava zavesti svoga čitatelja. Onaj koji će se oko literature pomučiti, to je onaj koji mu treba, bez obzira na to koliko takvih uopće ima.
