Životna priča začudnog rasporeda Julijane Matanović, priznatu autoricu i bivšu sveučilišnu profesoricu, odvela je u ispisavanje još jedne knjige. Novi naslov »Stoji ti put« u izdanju naklade Ljevak, zaintrigirao je najprije izdavača, a onda i publiku. Naime, izdavač je od autorice zatražio putopis, a njoj se tinta na papiru razlila u ispisivanje emotivnog putovanja samom sobom. Na putovanje sobom, kako autorica otkriva, odvele su je dosad neizrečene emocije koje je jednostavno morala ispisati. Zbog toga je ovaj uradak, a nakon već dosadašnjih tridesetak naslova, najosobniji. Riječ je o ženskoj trpeljivosti prepričanoj u slikama tri generacije. O romanu, njezinom privatnom životu, rođenju kćeri Magdalene, braku s akademikom Pavlom Pavličićem, kao i njezinoj karijeri, nepravdama i drugim neizrečenostima razgovarali smo s autoricom u čijem su se životu podjednako snažno ispreplitali svi usudi ženske sudbine, od majke, supruge do uspješne književnice i sveučilišne profesorice.

U SEDAM DANA

Izdali ste novi roman »Stoji ti put« o kojem su se raspisali svi mediji. Roman koji je nastao ne/slučajem, jer drznuli ste se i odbludili od zadanog putopisa do važnog putovanja. Slažem se kako su putovanja sobom najdragocjenija, ali i najhrabrija… Kako vam je nadošla ta hrabrost?

– Recepcija ovog romana mene je, reći ću to otvoreno, jako iznenadila. Ne toliko način na koji su knjigu primile moje vjerne čitateljice, nego me – priznajem – začudila ocjena književne kritike. O knjizi su, izrazito pozitivno, pisali – prema mom sudu – izvrsni poznavatelji suvremene hrvatske prozne produkcije. Novi roman je na tragu, da ne kažem na putu, dosadašnjih mojih naslova. Nikada se svojim pismom nisam željela ubaciti na dominantnu tematsku traku nacionalne literature, nisam se trudila pisati »ono što se nosi« i što bi bilo jako korektno, i poželjno, i u skladu s očekivanjima onih koji se samoproglašavaju vjerovnicima književnosti. Žene, obitelj, ostavljena djeca, trudnoće, sve je to odavno na mom proznom jelovniku. I pretpostavljala sam kako su kritičari već umorni od tih tema, pogotovo od priča u kojima se prepleću ženske sudbine triju različitih generacija. No, tu sam knjigu morala ispisati. Nosila sam ja, i još uvijek nosim puno mučnih slika svoje biografije, tih slika o kojima nisam ni pisala, ali ni govorila. I tako su se u jednom trenutku stvari poklopile. Za sedam dana napisan je roman tjeran potrebom i nekim mojim prekosavskim inatom. I činjenicom da možda nekim ljudima nisam po volji samo zbog toga što sam uvijek jasno i bez srama govorila o svom porijeklu. I kad se sjetiš svog puta, od bosanskog sela do metropole, puta koji je imao toliko postaja, novih očekivanja, onda doista ne možeš više ništa izgubiti. Što bi rekla moja baba: Nek ti slobodno uzmu ono što su ti do sada dali.

Skupljanje emocija dovodi nas i u slijepe ulice u kojima valja pronaći snagu za taj skok preko zida, što vas je naguralo da ga preskočite?

– Svoje emocije, događaje i ljude koji su ih »proizveli« ne zaboravljam. Neću reći ni da se trudim zaboraviti ih. Ponekad sam, istina je, umorna od sjećanja, od tih silnih povezanih priča koje mi je život darovao. Gotove, sa svim dodacima, indicijama, svim narativnim tjesnacima. Čak ih ne mogu ni zapisati poštujući razinu zbiljske vjerodostojnosti jer bi se čitateljima učinile nevjerojatnima. Vlastiti život moram u tekstu jako puno pojednostavljivati. No, ne želim, i neću raditi na zaboravu. On jest najbolja zaštita od života. Jasno je to meni. No, moj je problem oduvijek bila prošlost koja mi je, nakon odlaska svjedoka, i dalje ostala nepoznata. Moji bližnji su je krojili tjerani vlastitim ljubavima i mržnjama, ne misleći o glavnoj junakinji svojih svjedočenja, o modelu koji tu odjeću mora nositi. A ja sam onda odlučila svoju prošlost izgraditi rečenicama. I to samo zbog toga kako bih mogla koračati kroz život i kako bih na pristojnim temeljima nastavila graditi dalje. Da sam se predala kurcšlusu nastalom sukobljavanjima različitih varijanti na temu mog rođenja i djetinjstva, mene odavno ne bi bilo. U to sam sigurna.

ŽIVOT POPUT BAJKE

Vaš život zvuči poput bajke, trogodišnjakinja koju »preotme« teta iz majčinih skuta. Vaša traganja i vaša konačna odluka da život ispišete iz svojeg »kantuna«, ali što je sve stajalo između tih zareza, trotočaka i zavjesa…

– Još uvijek ne znam jesam li, kako vi kažete, »oteta«. Pamtim slike u koje vjerujem. Pamtim i rečenice da sam odvedena u bolji život. I jesam. U uredniji, odgovorniji. Moja je teta bila primjer mnogima. Imala je najljepši cvjetnjak, pekla je najbolje kolače, plela i krojila, divno izgledala, vozila auto, nije se uključivala u kvartovske tračeve. Željela je da i ja postanem kao ona. Odlučna, pedantna, najbolja. I trudila sam se. Sve sam kućne poslove savladala vrlo rano, znala sam plesti i vesti, pomagala sam krovopokrivačima i zidarima prilikom obnove kuće, odlazila sam u nadnicu da bih si zaradila za mali džeparac. Ali nikada nisam postala sigurna i odrješita kao ona. Naslijedila sam plašljivost svoje biološke majke. I vjerujte mi, rado bih ja stavila točku na sve to, namjeravala sam to učiniti objavljivanjem knjige »Zašto sam vam lagala«. No, ti odnosi su se kapilarno širili među brojnim članovima obitelji, odnosi su se prenijeli i na mlađu generaciju. I sad kad su i tata, i tetak, i mama, i teta, na svojim počivalištima, priča i dalje traje, metastazira. Sve je to jako, jako čudno i pomalo mučno. Ipak, za priču je zahvalno. I brojnim je gledateljima »sa strane« puno toga neshvatljivo.

Iako u svom romanu govorite o tri žene i iznosite tu vjekovnu, gotovo genetski urođenu žensku osobinu trpljivosti, proživljavate odnos podvojenih emocija. Ipak, vi ste došli do svog »trona«, ali to je ipak svojstveno izabranima. Obznanili ste kako ste trpeljivi, ali i nesalomljivi.
– Lijepo ste rekli, genetsku žensku osobinu trpljivosti. Danas, u mojim godinama, ne želim iznositi priče u kojima bih opisivala svoje nadređene, svoje kolege. Svaka mlada cura imala bi pravo savjetovati mi da sad šutim kad nisam govorila onda kad se to događalo. A ja bih se onda morala opravdavati pozicijom samohrane majke, dijagnozama, životom u kojem si pobunu nisam mogla priuštiti. Što bih sada imala od toga da spominjem da su i dva dana godišnjeg odmora – koja sam prema zakonu imala pravo koristiti više od ostalih profesora na faksu – bila vrijedna rasprave na sjednicama, i to mjesec dana nakon što je preminuo otac moje kćeri, a malenoj su bile svega tri godine… Iskreno, meni je odavno postalo jasno da ljudska bića isijavaju neku energiju koja drugima daje do znanja smiju li nagariti na tu osobu, ili ne smiju. Očito, ja sam – ne znajući i ne htijući – davala dopusnicu za mnoge poteze zbog kojih bi danas ti povlačitelji bili prozivani. Ili točnije, ne bi im palo na pamet nešto tako izgovarati.

ULOGA MAJKE

Unatoč svemu izgradili ste svoj život prema vlastitim napucima, što je bilo vaše najveće ohrabrenje?

– Kroz život me je vodila osjećajnost. Nisam uspijevala čak napisati ni sms poruku u kojoj bih Božić čestitala osobi koja me je povrijedila, i o kojoj mi je čak ovisilo profesionalno napredovanje. Jednostavno, nemudro i blesavo. Nisam nikada prihvatila savjet pametnijih žena od mene: Papir sve podnosi. Puno sam odluka donijela ishitreno, nisam se udruživala u interesne književne grupe koje bi me predložile svojim prevoditeljima, ili pozvale na svoje festivale. Iza mene su bili moji čitatelji kao to, kako ste rekli, ohrabrenje. I brojevi tiskanih primjeraka. I moje dijete koje na ovom svijetu ima samo mene.

Osim vrlo uspješne karijere sveučilišne profesorice i tridesetak izdanih književnih naslova, ostvarili ste se i kao majka i kao žena. Smatrate li, osjećate li da ste ostvarili svoj osobni univerzum?

– Već sam rekla da ja nikada nisam imala neki program, neki cilj. Kad ti od ranog djetinjstva ponavljaju da ćeš biti vraćena u Bosnu ako ne budeš imala sve petice, ako ne budeš najbolja, onda ti se to neplaniranje upiše u stanice tijela i programira te. U svibnju ne znaš gdje ćeš biti u rujnu. I kakve ćeš onda planove crtati u svojoj glavi. Srećom, ispunjavala sam uvijek sve što se od mene tražilo i očekivalo pa sam i ostajala u istom krevetu i za istim stolom. A onda su krenule druge selidbe, promjene adresa, rat, dolazak u Zagreb, mučne godine ženske biografije, rođenje Magdice kao čuda, u trenutku kad sam navršila četrdeset tri godine i kad su brojni oko mene širili priče o mojoj umišljenoj trudnoći, smrt njezina oca, povratak u Osijek, šutnja prijatelja, umiranje svjedoka…

Kad biste razložili te svoje uloge: književnice i sveučilišne profesorice, majke i žene, bez koje se uloge ne biste mogli zamisliti?

– Može li četiri u jedan. S tim da je glavni sastojak uloga majke. No, sve je tu nekako povezano. Često sam znala samu sebe uhvatiti kako se prema studentima ponašam kao da sam im mama, neprimjereno sveučilišnoj praksi. U isto vrijeme, i predavaona, i moje dijete, i odnosi nekih muških likova prema meni postajali su sastavni elementi moje proze.

TEŠKO DEFINIRATI LJUBAV

Poznato je kako ste supruga, također akademika i književnika, Pavla Pavličića kojeg ste takoreći poznavali cijeli život, ali ipak uzajamno prepoznavanje je nadošlo tek kasnije. Iz tog svog iskustva, kako biste opisali ljubav?

– Teško je meni definirati ljubav. Imenica je to koja pokriva različite lijepe i dobre osjećaje, međusobno čak podosta i nespojive. Mene, primjerice, često pitaju kako sam toliko voljela tetu, a bila je stroga prema meni, kako sam voljela majku koja je eto ipak mene dala drugima na odgoj, i ne samo to, koja je poslije otišla u Njemačku i ostavila troje djece, svih troje mlađe od mene na skrb njihovu, i mom, ocu. Zgodnom muškarcu koji je volio nogomet, lijepe žene, gradačačku šljivu i duhan, sevdalinke i raju. U svima sam njima nalazila nešto što je bilo vrijedno moje ljubavi, ili poštovanja, možda čak i sažaljenja koje sam ja opisivala kao ljubav. Voljeti nekog muškarca u mladosti nije isto što je i voljeti ga u srednjim godinama, ili u starosti. Sad i o tome mogu svjedočiti. I usuđujem se tvrditi da je veće umijeće htjeti s nekim završiti život nego ga započeti. Pavlu sam se divila kao klinka, čitala sam njegove prve knjige već u svojim gimnazijskim danima, teta mi je puno pričala o Šapudlu, ulici u kojoj je živjela kao mlada, u susjedstvu dječaka koji će poslije o toj ulici napisati knjigu (Pavao). Poslije sam ga počela poštovati. Za magisterij sam odabrala hrvatske barokne plačeve, literatura koja mi je bila potrebna bila je uglavnom potpisana njegovim imenom i prezimenom. I nekako se to samo slagalo. Najvažnije je ipak, u našim godinama i u našem odnosu, da ne zaboravimo i na temelje od kojih smo krenuli. Razgovaramo o tržnici, bojenju zidova, pranju automobila, ali začinjavamo to i komentarima o pročitanim knjigama naših kolega, sjećamo se dragih prijatelja i poznanika.

Vaš je život prepun kontroverza, a jedna od njih je i odluka da se iz Zagreba preselite u Osijek, dakle manji grad… Što vas je odvelo prema toj odluci, i to ne samo vas, već vas je podržala i obitelj?

Dubravka Petric/PIXSELL

– Najljepše godine svog života provela sam u Osijeku. Tamo sam studirala, i nakon toga ostala raditi na faksu, kao asistent na Katedri za stariju hrvatsku književnost. Imala sam divnog profesora, Stanislava Marijanovića, čovjeka koji je nekoliko dana prije obrane mog diplomskog rada doživio najveću moguću tragediju. Poginuo mu je sin jedinac, mlađi od mene samo pet dana. Profesor i njegova supruga bili su vezani uz mene i ja uz njih. Voljela sam jako taj grad, njegovu rijeku, njegove parkove. Taj grad je, uostalom, bio moj izbor. Do tada su me preseljavali drugi, uvijek za neko moje dobro. A onda je počeo rat. Život u podrumima, stan koji smo moj bivši suprug i ja kupili u lipnju, pogođen je 17. rujna 1991. tenkovskim granatama. Uništena je biblioteka, sve prostorije osim kuhinje. U ljeto 1993. doselila sam u Zagreb, na deset godina. Život se poslije zakomplicirao. Nisam imala snage vratiti se sama. I onda 2017., uz podršku Pavla, na nagovor Magdaleninih liječnika i u vjeri da ću ponovo osjetiti onu sigurnost u svojim koracima, odlučila sam se vratiti. U Osijeku smo odmah ušli u kupovinu stana, u Zagrebačkoj ulici, ja sam imala rješenje o preuzimanju kolegija na tamošnjem faksu. Nisam držala figu u džepu, vratila sam se otvorena srca. Bila sam presretna jer se vraćam sebi. No, netko je stao na taj put. Taj netko ima svoje ime i prezime. No, čovjeka uvijek bole više oni koji sve vide, znaju da si ti u pravu, ali u trenutku kad im pokažeš rješenje sa studija Kulturologije kažu: E, to nismo znali. Nakon godinu dana, raskinuli smo predugovor za stan, naručili kamion specijaliziran za selidbe i vratili se na Trešnjevku. Jedno si, ipak, ne mogu oprostiti. Magdalenu sam preselila u osjetljivim godinama prvog sazrijevanja. Iskreno, obje se još od toga nismo oporavile. U Osijek odlazimo rijetko.

FIKCIJA I FAKCIJA

Niste nomadski tip, ali slijedite svoj unutarnji glas. Kad ste toga postali svjesni?

– Vrlo rano. Sama sam tragala za objašnjenjima tih nemira. To me uhvati ponajviše u svibnju. Onda tragam za kućom. Kad rano prekoračite roditeljski prag, većinu života protratite tražeći pragove preko kojih ćete ukoračiti u sigurnost. Još uvijek, u polusumrak, stanem pred neku kuću koja mi se svidi, u bilo kojem se mjestu nađem, i useljavam se u nju. Unosim svoje knjige, svoje stvari. Ne trudim se tome stati na kraj. Gubitak tog interesa navještavao bi moj fizički kraj.

Kazali ste i kako ste sva svoja djela napisali iz vlastitih iskustava, ali poznato je kako brojni umjetnici, pisci, izmaštaju svoj svijet. Zbog toga vas pitam što je za vas fikcija, a što fakcija?

– Svi mi krenemo iz nekog vlastitog iskustva. Ne mislim na same događaje, nego na one okuse koje su ti događaji ostavili u nama. Emocija je startna pozicija. A onda krene priča po nekoj svojoj logici, sve izmišljeno predstavlja se kao vjerodostojno. Koliko su samo puta meni prišle čitateljice i rekle mi kako su se prepoznale u nekom mom tekstu. Potom bi dodale kako su naši životi gotovo identični. Ja tada samo šutim, ne znam reagirati jer im ne želim priznati da je baš ta priča potpuna fikcija. Moja fikcija, a njihova fakcija. Prepisujemo živote drugih, a da i ne znamo. Često čak ispišemo i ono što će nas stvarno »sustići« za koju godinu.

ŠUTNJA ADMINISTRACIJE

U svojoj unutarnjoj savjesti pronalazite motiv koji vas ujedno proziva na katarzu, ipak stvarni život nikog ne mimoilazi. Neugodno ste se suočili s nebuloznim odlukama HAZU-a, čini se da je to bila vaša granica trpeljivosti?

– Evo, ovih dana će biti jedanaest godina kako sam postala članica suradnica HAZU-a, a godina dana kako sam izbačena iz HAZU-a. Vidite, mnogi znaju da ja na život gledam kao na priču. Trebala sam taj pogled uključiti i u trenutku kad su me primali u tu najugledniju hrvatsku instituciju. Jer, tog 15. svibnja 2014. na svečanoj skupštini Akademije, u minutama dok je tajnik Razreda za književnost isticao moje zasluge i nabrajao postignuća, i dok su svi članovi to pažljivo slušali, moja fotografija projicirana na zidu (ja u crvenoj haljini s kariranim rukavima, u odjeći nimalo primjerenoj uglednoj Palači) zaledila se. I prolazile su minute, program predstavljanja sljedećih članova je stao. Matanovićka se nikako nije dala skinuti sa zida. I sad, da je to priča i da započinje tim motivom, čitatelj bi odmah naslutio da će se ta novoprimljena članica jednog dana naći u nekom ozbiljnom problemu s tim HAZU-om. Ne želim više govoriti o postupcima Predsjedništva, samo čekam njihov odgovor na moj upit upućen im još 17. rujna 2024., upit u kojem molim da mi navedu zakon, pravilnik, točku statuta u kojoj su našli zakonsko opravdanje za svoju odluku. Nisu mi odgovorili ni tada, a ni poslije šest mjeseci kad sam ih podsjetila na svoj dopis. Zanemaruju ono što pokriva sintagma »šutnja administracije«. Vjerojatno im je ispod časti komunicirati sa mnom. No, Uprava ima sreće sa mnom. Nisam posegnula za svim onim alatima na koje su me brojni ljudi od prava nagovarali. Nisam posegnula jer poštujem hrvatske institucije i svjesna sam da bi netko iskoristio »moj slučaj«, samo da se obračunava s njima i doveo ih do rasprave u Saboru. A tamo bi se svašta moglo izgovoriti i dogoditi. Uostalom, sad me šira javnost i bolje prepoznaje. Malo-malo mi ili taksist, ili žena na placu, ili neko tko me zaustavi na ulici kaže: »Oprostite, jeste li vi ona pjesnikinja koja je izbačena iz Akademije?« E, to se sad može primiti na dvojak način: osoba kojoj se obraćaju može osjetiti duševnu bol, ali može se i samo nasmijati. Pogotovo kad pristane slušati što ti ljudi imaju dalje reći.

Kako je Vaš suprug Pavao Pavličić reagirao na sve to?

– Njemu nije bilo lako. Da se usprotivio, rekli bi mu da forsira ženu… Doveli su ga u stvarno neugodnu situaciju. On je, iskreno, do kraja vjerovao da me ne mogu izbaciti. Napredovati mi nisu dali jer sam se udala, premda u Razredu za književnost postoji bračni par, ali da će mi ukinuti i stečena prava (suradništva, prije udaje) i to s obrazloženjem da nisam napredovala u tih deset godina, to nismo uopće mogli ni zamisliti. Kadija te tuži, kadija ti sudi. Ne dopušta ti napredovati, a onda te kazni što nisi napredovao. A u tom međuvremenu objavila sam osam knjiga, dobila osam nagrada, čak i nagradu za životno djelo. Ponavljam, ne tvrdim da trebam, da moram, da sam tako jako zaslužila postati redovitom članicom HAZU-a, ali da mi se oduzima pravo na biranje to je protuustavan čin. Ima toliko dobrih hrvatskih pisaca koji se nikada ne nađu među predloženima za članove suradnike i redovite članove. Stalna hrvatska praksa. Okruži se slabijima da bi bio velik. Zaboravljaju pri tome da je velik samo onaj tko je svjestan da se mora okružiti darovitijima od sebe. Članica sam IANUBiH-a. Njihovo Predsjedništvo mi je poslalo pismo podrške. Čovjek treba biti s onim ljudima kojima je stalo do njega, a ne cviliti za društvom onih koji ga odbacuju i šutaju. No, ako su sretni zbog toga što im je operacija uspjela, i što je jedna njihova članica na svojoj koži osjetila nemoć pred zakonima, u zemlji u kojoj se sve besprijekorno pošteno odrađuje, onda im se posevapilo.

PRED TISKOM

Postoji li još neko nenapisano poglavlje koje biste željeli ispisati i onasloviti?

– Postoji, itekako. Nakon što sam se osnažila, nije kasno nastaviti u smjeru knjige »Stoji ti put«. Možda u novom naslovu bude autoput. Junaci koji voze moćnije automobile.

Radite li konkretno na nečem novom, kakvi su vaši ciljevi u ovom trenutku?

– Upravo šaljem u tisak knjigu naslovljenu »Od glave do pete«, 18 priča hrvatskih spisateljica o odijevanju. Knjigu je ilustrirao Igor Dobranić. Riječ je o trećem naslovu mog projekta Žena ženama, projektu koji otkriva što to ja podrazumijevam pod sintagmom »ženska podrška«. A završavam i knjigu eseja »Ni od koga nagovorena«. Po tonu je bliska romanu »Stoji ti put«.

U svojoj ljuljačci života koju uspomenu najradije držite u skutima dok žmirite zaljuljani?

– Trenutak buđenja nakon poroda. Moja liječnica stavlja mi Magdicu u naručje. Imam četrdeset tri godine i devet dana.

PET BRZIH

1. Najfilm – »Rayanova kći« (David Lean)

2. Najknjiževni junak/junakinja: fra Petar, »Prokleta avlija«, zbog toga što zna slušati

3. Najdraže srednjoškolsko štivo/autor: »Zlatarovo zlato« Augusta Šenoe, godina 1. čitanja je 1978.

4. Prirodno najokruženje: more, otok Prvić

5. Životni najtrenutak: rođenje Magdalene

ŽENOM JE BITI LIJEPO I TEŠKO

Je li lijepo biti ženom? Jeste li ikad požalili?

– Lijepo je, ponekad teško, pogotovo kad ti vila suđenica daruje život vrijedan vrlo kompliciranih priča.

SVE ZA MAGDALENINU SREĆU

Vaša kći Magdalena svojevrsni je brend vašeg uspjeha, kako biste opisali majčinstvo?

– Moje dijete pripada nekom poštenijem i čišćem vremenu. I to u današnjem svijetu nije dar nego kazna. Željela sam je sačuvati dalje od nepravdi, bolesti, umiranja bližnjih, ali nisam uspjela. Pristala bih danas trampiti sve svoje knjige za njezinu sreću.