Pod naslovom »Three Deaths« ova se zbirka pripovijedaka američko-hrvatskog književnika Josipa Novakovića pojavila na engleskom originalu još 2010. godine, a dobro je što je, iako punih deset godina kasnije, koprivnički izdavač Artikulacije ipak odlučio uz prijevod Saše Dracha objaviti ovu knjigu.

To je dobro iz dvaju razloga: prvi je taj što smo se upoznali s još jednim dijelom književnog stvaralaštva i u američkim krugovima relevantnog autora, a drugi taj što je riječ o fikciji suštinski utemeljenoj na autobiografskim činjenicama života samog pisca pa se čitanjem ovih priča dobiva itekako kvalitetan uvid u životopis Josipa Novakovića.

Teme vezane za Hrvatsku

Novaković je s dvadeset godina – a to je bilo tamo negdje na samom početku šezdesetih – iz Hrvatske s obitelji emigrirao u SAD gdje je znatan dio njegove obitelji već živio.

Tamo se dodatno školovao te počeo pisati na engleskom jeziku stvorivši tijekom proteklih desetljeća ugled kvalitetnog književnika (objavio je 12 knjiga) i profesora književnosti zbog čega je, između ostalog, predavao književnost i kreativno pisanje na Penn Stateu, Sveučilištu u Cincinnatiju, Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu te Sveučilištu Concordia u Montrealu. Od niza objavljenih knjiga najviše je zbirki pripovijedaka, tu su i zbirke eseja, jedan roman te dva vrlo kvalitetna priručnika za umijeće pisanja.

Novaković se zna oglasiti i na hrvatskom jeziku, ali mahom najčešće piše na engleskom ne gubeći gotovo nikad vezu s Hrvatskom. Naime, teme njegovih pripovijedaka vrlo su često vezane za Hrvatsku, a to je slučaj i sa zbirkom »Tri smrti i devet života«.

Priče koje povezuje smrt

Tri priče iz ove zbirke ustvari su literarni opis pojedinih dijelova njegova života pri čemu ih u zajedničku cjelinu, što se naslućuje i iz naslova, veže pojam smrti. Tako u prvoj priči »Pacijent« saznajemo pojedinosti vezane za 1952. godinu kada umire njegova (on još tada nije rođen) četverogodišnja sestra Ljerka i to od posljedica cijepljenja.

Slijedi potom priča »Jabuka« u kojoj je detaljno opisao smrt svog oca kojoj je svjedočio s nepunih 11 godina, a završna priča nazvana »Ruthina smrt« opisuje smrt njegove majke. Naravno, smrt je prilika da se govori i o životu pa Novaković to upravo čini zahvaljujući čemu saznajemo niz pojedinosti o životu njegove obitelji u Hrvatskoj i to u rasponu od ranih pedesetih pa do početka novog tisućljeća kad mu umire majka.

Bilo da govori kao objektivni pripovijedač (»Pacijent«) ili se prenosi u svijest jedanaestogodišnjeg dječaka (»Jabuka«), odnosno iznimnog intelektualca i vrsnog književnika (»Ruthina smrt«), Novaković je uvijek uvjerljiv, umjetnički dojmljiv te idejno i emocionalno zanimljiv, a prikaz života njegove obitelji kreće se u rasponu od siromaštva i neukosti pedesetih (djevojčica umire jer su svi vjerovali u nepogrešivost vlasti), preko religiozne izdvojenosti i otuđenosti koju je obitelj osjećala zbog pripadnosti baptistima, pa do opisa oživljavanja scena vezanih za ratno i poratno razdoblje suvremene Hrvatske.

Stilska raznovrsnost

»Poslije nas ostaju samo priče«, kaže u bolnici u Petrinji za vrijeme Domovinskog rata Ruth Novaković, Josipova majka. Ta rečenica kao da određuje i put njezina sina, koji je pretočio u literaturu mnogo od toga što je proživio i doživio.

Pritom je nastojao kroz analizu i razmišljanje doći i do određenih zaključaka pa, primjerice, činjenicu da njegov odnos s majkom (kao ni odnos njegova brata) nije bio dobar tumači time što je nakon Ljerkine smrti ona povjerovala kako je to što je bila presretna (i, po njoj, ohola) zbog tako lijepe kćeri, skrivilo tragediju njezine smrti te je odlučila prema djeci biti što više rezervirana i distancirana.

Novaković iskazuje stilsku raznovrsnost i znanje koristeći u svakoj od pripovijedaka drugačiji stil, pa je tako uvodna »Pacijent« utemeljena ponajpije na dijaloškoj formi, »Jabuka« su slika razmišljanja i reakcija na okolinu jedanaestogodišnjaka, a »Ruthina smrt« nudi sve ono što bi jedan književnik i intelektualac mogao – dobru priču, opise, iznošenje emocija i stavova, poglede na svijet…

U taj gotovo pa savršeni i dobro osmišljeni pristup nikako se ne uklapa završna priča, štorija »Životopis jednog prerijskog mačka« u kojoj na više od trideset stranica svjedočimo realizaciji naslova, dakle priči o nekom mačku koji Novakoviću puno znači i čiji život i smrt opisuje.

Naravno, dalo bi se sad tu teoretizirati o sjajnoj literarnoj paraleli i paraboli između smrti koja zahvaća sve, o obezvređivanju smrti i života, o montipajtonovskoj otkačenosti… Ipak, ta priča nekako ne ide uz sve ono ranije izneseno.

O piscu

Josip Novaković s dvadeset je godina iz Hrvatske emigrirao u SAD. Književnost i kreativno pisanje predavao je na Penn Stateu, Sveučilištu Cincinnati i na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, a trenutačno predaje na Sveučilištu Concordia u Montrealu.

Piše uglavnom na engleskom, a radovi su mu prevedeni na 20 jezika. Objavio je 12 knjiga. Prije nekoliko godina bio je finalist za nagradu Man Booker International. Najnoviji roman »Rubble of Rubles« očekuje se ove godine.