"Devet ogleda o Danteu"

Jorge Luis Borges: Čuvar nestale aleksandrijske i utemeljitelj imaginarne babilonske biblioteke

Jaroslav Pecnik

Jorge Luis Borges 1951. godine / Foto GRETE STERN/WIKIPEDIA

Jorge Luis Borges 1951. godine / Foto GRETE STERN/WIKIPEDIA

otovo je svaka Borgesova priča, pjesma, crtica, »redukcija« (nikada se nije upustio u avanturu pisanja romana) svojevrsno remek-djelo, a to u svekolikoj povijesti svjetske književnosti nikome do sada, izuzev naravno »velikom Argentincu«, nije uspjelo



 


 


Jorge Luis Borges (1899. – 1986.) duhovni je otac latinoameričkog magičnog realizma, književnosti u kojoj se na začudan način isprepliću fantastično i stvarno, da bi se na koncu gotovo neprimjetno prekoračila granica između ova dva, samo naizgled odvojena i zasebna svijeta i tako se stvorila nova, unikatna slika prostora i vremena u kojem su te razlike izbrisane i(li) stopljene u jednu drukčiju, do tada nepostojeću (i)realnost, koja nije postojala ni prije, niti poslije, nigdje i nikada, već samo i jedino u danom djelu, u trenutku kada ga »osvajamo«/percipiramo čitanjem, da bi se odmah potom čarobnim silama imaginacije iznova preobrazilo u nešto novo i nedokučivo.




A kako je to moguće? Za Borgesa (tu) nema tajne; sve nemoguće ujedno je i moguće i jednostavno (čak logički jasno i razgovjetno), jer između života i čitanja nema razlike, to su, za »novodobnog Homera« (često su ga uspoređivali s antičkim mudracem budući da su oba bila slijepa: Borges je bolovao od posebne vrste sljepila; vid mu se postupno pogoršavao od 30. godine života, da bi posvema oslijepio nakon 58. rođendana) bila dva pola iste stvarnosti. Utoliko »čuda« jednog svijeta uvijek imaju odraz u drugom i ova igra ogledala zapravo je i suština umjetnosti, ali i credo/arhe, odnosno tehne/poesis, dakle bit Borgesova stvaralaštva.


Jedinstveni genij


Gotovo je svaka Borgesova priča, pjesma, crtica, »redukcija« (nikada se nije upustio u avanturu pisanja romana) svojevrsno remek-djelo, a to u svekolikoj povijesti svjetske književnosti nikome do sada, izuzev naravno »velikom Argentincu«, nije uspjelo; utoliko je on više od klasika, književnog kanona, on je »jedinstveni genij«. Znam da se služim »izlizanim« oksimoronom, ali jednostavno ne znam drukčije iskazati tu »barokno« bogatu i raznorodnu sposobnost da se jednostavnim, kratkim riječima i rečenicma ispiše tajna čovjekova ovostrana i onostrana bića/bivanja i da se tako suvereno uđe u prostore »alkemije« svijeta, prirode, filozofije, religije, mistike, znanosti i umjetnosti po kojoj postojimo i po kojoj živimo. Ali, jednako tako, Borges nas


je upoznao i sa svim silama mraka i zla, psihopatologijom/anatomijom naše destruktivnosti koja paralelno (p)ostoji u nama, dapače, u pravilu nas nadvladava, tako da se cijeli naš životu svodi na titansku borbu kako bi se tim silama beščašća suprotstavili, a drugog oružja do snage i ljepote naše duše i(li) dobrote srca nemamo. To je malo, ali i moćno oružje koje nas svaki dan propituje koliko smo uistinu spremni dati u toj borbi sebe, koliko smo stvarno snažni, ili smo na tom putu posustali; ali kako kaže Novalis (1772. – 1801.): gdje je opasnost, tu se krije i mogućnost spasa. Istina, igri Mefista i Fausta nikada kraja, ali u knjigama su skrivene »magična formula« i(li) tajna »kamena mudrosti«; one postoje, samo su napisane jezikom čiji »alfabet« još nismo dešifrirali i upravo su stoga filozofi nalik kabalistima koji posvećeno nastoje pronaći nekakve, još nepoznate »kumranske« svitke ispisane ortografijom u čije labirinte tek treba pronaći ulaz i istodobno naći izlaz iz pećine u kojoj živimo i o kojoj je tako inspirativno pisao još Platon, kako bi osmislili ono što je Werner Heisenberg (1901. – 1976.) nazivao »matematičkom formulom svijeta«; dakle slikom boljeg i pravednijeg svijeta, duboko uvjeren da (ona) postoji.


Samo treba u beskrajnim policama Babilonske biblioteke pronaći, odabrati, izmaštati »enciklopediju« pomoću koje se može osmisliti riječ/knjiga u kojoj je skrivena ta čarobna formula svijeta koja je sigurno nekada negdje i postojala, ali kataklizmom, uništenjem čuvene Aleksandrijske biblioteke, u kojoj je navodno bila pohranjena sva mudrost ovoga, ali i onoga svijeta, takva je knjiga (zauvijek?) nestala i cijela naša poznata civilizacija i nije drugo do potraga za tom potonulom aleksandrijskom »Atlandidom znanja«, u kojoj trebamo slijediti trag Borgesove literature, jer je on u svojoj proročkoj sljepoći vidio više, dalje i bolje nego svi mi videći zajedno. Zar se onda uopće treba čuditi zašto su se tirani, despoti, diktatori, svi uzurpatori i inkvizicije ovoga svijeta, kroz čitavu našu povijest tako opsesivno bojali knjige, zašto su ih masovno uništavali, spaljivali, zašto im je »civilizacija knjige« bila (i još uvijek jest) tako opasna i sumnjiva, zašto su tako strasno progonili Židove kao »narod knjige«, sve samo kako ne bi (raz)otkrili tajnu »Novog Jeruzalema«; te, ne samo biblijske vizije čovjeka i svijeta, te šifrirane apoteoze svijeta koja se penje u visine, uzdiže prema nebu i prepuna mistike i sumnje Emanuela Swedenborga (1688. – 1772.) dolazi do predvorja Raja, pred Božja vrata, a potom se »blagoslovljena« vraća na Zemlju.


Tajna Borgesova jezika


Borges ispisuje »stari« poredak misli i osjećaja na novi, fantazmagoričan način, zaodijeva ga u spiritualno ruho, ali manje kao vjernik, daleko više kao umjetnik, kojem je do istine i ljepote stalo, pa i po cijenu spasenja i milosrđa. Jer, »Novi Jeruzalem« o kojem mašta Borges, sam je po sebi veličanstven, monumentalan i savršen i ne treba nikakvo uljepšavanje, a pomoću umjetnosti/filozofije/znanosti, spirale mudrosti i znanja se umnožavaju, da bi se (možda) negdje u beskonačnosti i spojile u (ne)vidljivi krug. Pa zar Gottfried W. Leibniz (1646. – 1716.) nije pisao da su »geometrijski oblici brojčani ključevi stvaranja«, a Kabala realitet koji slutimo, ali ga ne vidimo. Suština brojeva određuje strukturu »fantastike«, pa zar uostalom kršćansko-judaistička primjena brojeva ne nosi jasnu simboliku, ali i mistiku brojeva? Broj sedam ima središnje značenje: Bog je stvorio svijet u sedam dana, a snovi imaju tajni jezik na kojem počiva logos, koji između ostalog ima i


značenje broja. Svaki je oblik jednak i svi zajedno grade savršenu cjelinu/strukturu, velebnu sintezu u kojoj bez arheologije nema ni arhitekture znanja. Možda je »matematička formula svijeta« o kojoj je govorio Heisenberg upravo skrivena u tajni Borgesova jezika; dakle treba otkriti »formulu« razotkrivanja njegova jezika, da bi se moglo razumjeti njegovo djelo, ali svatko tko se upustu u »dvoboj« s Borgesovom »lingvistikom«/etimologijom punoj zamki, neuhvatljivih paradoksa i skokova, zagonetnih oneobičavanja, ubrzo će shvatiti da njegov jezik izmiče našem svakodnevnom, banalnom razumijevanju ili tumačenju; to je jezik koji bježi od nas, ali i od samog sebe. I utoliko onda i jedna od Borgesovih brojnih dicta et sententiae o snu/snoviđenjima kao drugom polu naše realnosti postaje jasnija; jer uistinu »što je naša prošlost do samo niz snova«.


Borgesova literatura je zasebni arhipelag sav sastavljen od knjiga i čitanja, uostalom sam je isticao da mu je čitanje važnije od pisanja, piše o onome što je pročitao, samo na drugi način, ili piše o onome što je tražio u drugim knjigama, a nije našao. Kako navodi Alberto Manguel: »Čitanje je za Borgesa način da bude svi oni ljudi za koje je znao da nikada neće biti: ljudi od akcije, veliki ljubavnici, veliki ratnici. Za njega je čitanje vid panteizma, te antičke filozofske škole koja je zainteresirala čak i nevjerojatnog Barucha de Spinozu (1632. – 1677.). Spominjem njegovu priču »Besmrtnik«, u kojoj Homer živi kroz stoljeća, pod različitim imenima i ne može umrijeti. Borges tvrdi da su panteisti zamišljali kako je svijet naseljen samo jednom osobom, Bogom, a Bog sanja sva zemaljska bića, uključujući i nas. U ovoj priči mi smo Božji snovi, a da toga nismo ni svjesni.«


Te njegove stvarne i izmišljene knjige čuvari su sjećanja na izgubljenu Aleksandrijsku i temelj su imaginarne Babilonske biblioteke i po tome se Borges izdvaja od Dantea, Shakespearea, Cervantesa ili Goethea, koji se jedini u svijetu književnosti i po veličini i značaju mogu mjeriti s njim. Njihovo je djelo besmrtno, ali Borgesova besmrtnost je, da tako kažem, drukčije


naravi: njegov opus, materija od koje je njegov univerzum/kozmos sačinjen, od drugog su svijeta i stoga ne traži, niti žudi za vječnim postojanjem, jer ono jest samo po sebi »vječno postojanje«. Jednom je zgodom Borges govoreći Albertu Manguelu (1948.) o uništenju Aleksandrijske biblioteke konstatirao: »Broj tema, riječi, tekstova je ograničen, stoga nikada ništa nije zauvijek izgubljeno. Ako se neka knjiga izgubi, kad-tad će je netko drugi ponovo napisati.«


Graditelj novih svjetova


Borges je graditelj novih svjetova, njega prvenstveno zanima (iz)gradnja, a još i više nadilaženje samog (raz)uma; on je čovjek-sfinga, zagonetka, »stvorenje iz beskraja koje se igra svjetovima kao nekakav božanski mađioničar«. Ili kako kaže Branko Kukić, urednik kultnog časopisa Gradac: »On je napredni konzervativac i antimoderni naprednjak, prorok koji se penje na vrh modernog kao neki sjaj iz prošlosti, kao pjesma kroz stoljeća koja nas podsjeća da bez iskonskog početka nema kretanja naprijed.« Naravno, Borges je svjestan da je čovjek sastavljen od dobra i zla, da su u njemu ukršteni Bog i Đavol koji se prožimaju, čak i bratime, ne mogu jedno bez drugog, jer predstavljaju neraskidivo graditeljsko jedinstvo. Upravo je stoga čovjek proturječan, nestabilan i stalno ruši ono što je (iz)gradio; pun je božanskih (za)misli i ideja, koje radi vlastite ludosti, lakomislenosti, pohlepe, požude… brzinom svjetlosti i (u)ništi. Ali Borgesa su stalno tješile riječi velikog portugalskog pjesnika Fernanda Pessoae (1888. – 1935.): »Uvijek ću biti onaj koji je čekao da mu se otvore vrata, pred zidom bez vrata«. Ljudi više nisu sinovi bogova, nekada je čovjek bio tajanstveno jedinstvo, u stvaranju ljudskog svijeta (su)djelovale su i Božje, nadnaravne sile, a danas tome više nije tako, ali ako želimo opstati, poručuje Borges, tome moramo stati na put, jer ako nestane čovjek kao božansko biće, s njim će nestati/propasti i sve one osobine koje su ga proslavile i (u)činile jedinstvenim bićem svekolike, univerzalne fenomenologije u povijesti naše kulture i civilizacije. I stoga, kako je pjevao Georg Trakl (1887. – 1914.): »Duša ne smije biti samo stranac na ovoj zemlji«, a što neprestano u svom rukopisu tvrdi i Borges. Kozmos/Logos zahtijeva vječnost, naglašavao je Borges u svojoj »Povijesti vječnosti«, ali se i (u)pitao: što je s ljudima i ujedno (po)nudio i odgovor: svi, pa i oni koji nisu vjernici radije govore o vječnosti kao atributu beskonačnog Božjeg uma, no o smrti i konačnosti. Ali može li se bez trpljenja dosegnuti individualna vječnost? Borges je duboko bio skeptičan prema trpljenju, ali tvrdio je da postoje povlašteni trenuci kada se vječnost može »barem za trenutak dotaknuti«.


Nama, običnim ljudima, teško je pojmiti vječnost, ali nas ta milost može »dodirnuti« ne božanskom rukom, već u punoj mjeri samo na planu osjećajnosti, na krilima sna, ali već se sljedećeg momenta suočavamo s vlastitom konačnošću, prozom života pred kojom padaju sve naše priče o vječnosti. Srećom i taj jedan, jedini trenutak plemenite uzvišenosti dovoljan je da nam osvijetli i osmisli život, do kraja života. Naravno, on je o vječnosti pisao i kronološki i historijski i često se pozivao na »fusnote« iz života onih koji su pred ovim najbolnijim i nerješivim problemom i pitanjem imperativno pokušavali naći izlaz.


Johann W. Goethe (1749. – 1832.), slično kao i Friedrich Nietzsche (1844. – 1900.) smatrali su da je osobna besmrtnost »dužnost«, budući da im priroda mora omogućiti, odnosno podariti neki drugi, novi oblik postojanja kako bi mogli nastaviti svoje veliko, tek započeto djelo. O vječnosti i slavi, »veliki Argentinac« usprkos svemu, nije imao iluzija, ali bez obzira na skepsu koju je gajio prema tome, ipak nije ostavio čovjeka bez ikakvih izgleda za vječnost: a to je »vječnost proročanskog sna« koji se (p)ostvaruje u stvaralaštvu, ingenioznom kreativnom činu, o kakvom je pisao u svom glasovitom eseju o Samuelu Tayloru Coleridgeu (1772. – 1834.) U tom se snu povezuju tatarski car iz 13. stoljeća i engleski pjesnik iz 18. stoljeća koji, ne samo da su sanjali sličan san, već su ga i pretvorili u javu. Borges se zapitao: je li se tu radi(lo) o nekom »vječnom pojmu/predmetu«, koji postupno, vođen nepoznatim silama prodire u naš svijet, ili je u pitanju arhetip, još uvijek nepoznat ljudima?


»Božanstvena komedija«


Pitanja je kao i uvijek previše, a pravih odgovora tako malo, ali stoga imamo Borgesove knjige da i o tome saznamo nešto više. I upravo s djelom »Devet ogleda o Danteu« Jorgea Luisa Borgesa, u izdanju zagrebačkog Disputa (2023.) i u prijevodu s španjolskog Ines Trohe, mogli bi se upustiti u avanturu traženja odgovora, uostalom kao što je to učinio i sam autor, svjestan da mu je u tom kontekstu možda najzahvalniji pisac Dante Alighieri (1265. – 1321.) budući da je cijela njegova »Božanstvena komedija« usmjerena traženju utjehe, ali i ljubavi koja nas nadahnjuje, čini boljim no što jesmo i otvara nam čudesne svjetove ljepote i time i tako oplemenjuje našu dušu. Kako ističe pisac intrigantnog pogovora dr. Stanko Andrić (i urednik sjajne Disputove edicije Speculum), Borges je tih devet eseja o Danteu pisao više desetljeća, da bi ih konačno objedinjene u knjizi objavio 1982. Ujedno, ova je knjiga i dokaz njegove svojevrsne opsjednutosti velikanom renesanse i upornog traženja odgovora na vječne teme i pitanja smrti, zagrobnog života, ali i smisla života. Za Borgesa je pisac »Božanstvene komedije« bio jedan od najvažnijih pisaca naše civilizacije, a njegovo djelo katalog ljudskih sudbina. Pakao, Čistilište i Raj novi su naš dom koji nas, bez obzira na naša htijenja i idejne preferencije postojano čeka i u tom smislu svojevrstan su nastavak zemaljskog usuda svih nas. Primjerice, »Enciklopedija mrtvih« Danila Kiša nije ništa drugo do samo u nizu, više ili manje uspjelih refleksija na Dantea, odnosno replika na Borgesa i njegove »Maštarije«. I kao književno djelo i kao stvaralački postupak. Također, nije nevažno upozoriti kako broj devet u naslovu Borgesove knjige nije slučajan, usklađen je s brojem krugova, sfera, prstenova u t(r)im zagrobnim svjetovima koji su kod Dantea poprište vječne kazne, pročišćenja/katarze i nagrade. Dakako, Danteov Pakao najviše je fascinirao i samoga Borgesa i u svojim esejima propitivao je argumente pro et contra o (ne)postojanju vječnosti, da bi na koncu došao do naizgled paradoksalnog zaključka (Borges je obožavao paradokse): »Nema kazne bez nepravde«.


Dantea je kroz Pakao i Čistilište (s)provodio Vergilije, da bi ga na vrhu Čistilišta preuzela Beatrice i dalje ga vodila kroz »rajske sfere«. U stvarnom je životu Beatrice bila njegova sugrađanka i mladalačka ljubav koju nikada nije zaboravio i toj je ljubavi Dante ispjevao ciklus »La vita nuova« (1294.), da bi je »Božanstvenom komedijom« učinio besmrtnom. Danteova idealizacija ima, bez ikakve sumnje i alegorijsku ulogu, ili kako to piše dr. Andrić: »Temeljna i prikrivena misao, osjećaj i nakana Komedije je ljubav prema nedostižnoj i potom umrloj Beatrice, odnosno želja da je se oživi u pjesničkoj mašti i proslavi na do tada neviđen način«. Renesansna, modernizirana varijanta priče o Orfeju i Euridiki u interpretaciji Dantea toliko je snažno utjecala na Borgesa da je »Božanstvenu komediju« proglasio »najboljom knjigom koju književnost poznaje«. Pozivajuć se na Ernsta Roberta Curtiusa (1886. – 1956.) i njegovu slavnu studiju »Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje« (1948.), Andrić je upozorio na Beatrice i njezinu ulogu u »objektivnom procesu spasa«; to jest njezina funkcija nije zamišljena samo u korist Dantea, već »i za sve koji vjeruju«. Ona je, kako kaže Curtius, nešto puno apstraktnije od jedne konkretne osobe; Beatrice nije (samo) ponovo pronađena mladalačka ljubav, ona je najviše spasenje u liku žene, naprosto »emanacija Božja«.


Adolfo Bioy Casares (1914. – 1999.) u svojoj obimnoj knjizi o Borgesu (na preko 1.600 stranica) između ostalog pokušao je rasvijetliti tajnu njegove (pre)okupacije Danteom, povlačeći paralele sa Shakespeareom kojem je »veliki Argentinac« također bio iznimno odan, ali je na koncu jasnu prednost dao piscu »Božanstvene komedije«, jer je precizno struktuirano djelo:


»Svakim danom sve se manje divim Shakespeareu; ponovo iščitavam svoje članke o Danteu i otkrio sam da pravim grešku koja me toliko smeta kod Thomasa Stearnsa Eliota (1888. – 1965.): umjesto da iznosim svoje mišljenje, kažem kakvo je mišljenje drugih i tek onda ubacim svoju hipotezu. Možda sam postupao tako iz stidljivosti, možda sam navodio druge autoritete da me prihvate kao eksperta za Dantea, možda mi se dopadao zato što sam u potpunosti uronio u njegovo čitanje, pa mi je bilo zadovoljstvo sjetiti se toga, ali ishod je hibridan, neprijatan… Sada sam slijep, a nemam ni volje išta ispravljati, objavit ću eseje takve kakvi su; možda bih stvari mogao objasniti jednim predgovorom, ali loša strana pregovora je u tome što se sva kasnija kritika zasniva na njima. Ako u predgovoru napišeš da si hladan, mada duž čitavog djela plačeš, kritičari će reći da si hladan. Najbolje bi bilo dodati jedan postskriptum.«


Na koncu, Borges je objavio »Devet eseja o Danteu« bez ikakvih intervencija i čini se da je ne čineći ništa, uradio ono najbolje. Na pitanje nobelovca (laureat 2010.) Marije Vargasa Llose (1936.) kojih bi pet knjiga ponio sa sobom na pusti otok kada bi ostatak života morao tamo provesti, Borges, koji nije bio, iako je to zaslužio prije svih drugih, ovjenčan slavom nobelovskog laureata, naveo je skraćenu, dvotomnu »Povijest propasti i pada Rimskog carstva« Edwarda Gibbona (1737. – 1794.), Bibliju, neku od velikih svjetskih enciklopedija (Britannica, Brockhaus, Larousse, Meyers…), sve izdanja oko 1910., »dok su još enciklopedije bile pisane za čitanje«, te neku od knjiga koje u cijelosti ne razumije kako bi je mogao vazda iščitavati, recimo »Uvod u filozofiju matematike« Bertranda Russella (1872. – 1970.)), ali je izostavio Dantea. Zašto? Jednom drugom prigodom i to je objasnio: »U mom pamćenju ima toliko stihova da mi se čini da mi takve knjige više nisu ni potrebne. Ja sam neka vrsta antologije mnogih književnosti; ja koji loše pamtim događaje iz vlastitog života, mogu vam unedogled dosađivati recitiranjem stihova na latinskom, grčkom, španjolskom, engleskom, staroengleskom, francuskom, talijanskom, portugalskom, pa ja cijelog Dantea znam napamet do zadnjeg zareza.«


Svijet matematike


Ali kada je Borges govorio da se baš i ne razumije u matematičku logiku, on se po običaju pravio nevješt, uživao je u toj ulozi skrivača, da bi potom sve svoje čitatelje/slušatelje iznenadio takvom količinom znanja i informacija da bi osta(ja)li zabezeknuti. Naravno, to je činio tako da je namjerno mistificirao svoje priče/tekstove, kako bi bilo teško, zapravo nemoguće razlučiti koje knjige na koje se poziva postoje stvarno, a koji su mu to »imaginarni« izvori; uostalom on je uporno tvrdio kako između njih nema nikakvih razlika: i one još nenapisane negdje postoje, samo ih treba otkriti. Svoj je svijet magijskog


realizma, ali odmah da pojasnim, to je samo jedna od odrednica pod koje se najčešće podvodi Borgesova književnost, upravo i (iz)gradio na temeljima filozofije matematike. Dakle, osim pojmova kao što su: ogledalo, labirint, mistika, alkemija, Kabala, logos, identitet, pješčani satovi, zemljovidi, topografija, gradski vodiči/bedekeri, mitologije, apokrifi, vječnost, kozmos/univerzum, besmrtnost, san i brojni drugi simboli, on je bio opsesivno opsjednut i brojevima. Zapravo, beskrajni Borgesov (anti)svijet se rodio u svijetu matematike, geometrije i logike i otuda ta njegova maestralna sposobnost redukcije i najsloženijih fenomena, a da sadržajno u svom biću ništa bitno ne gube. Mogao bih se našaliti, kada mu već nisu dodijelili Nobela za književnost, možda su mogli za fiziku, jer je literarnim sredstvima, na svoj »genijalno iščašen« način otkrivao tajne univerzuma.


U priči o Ahilu i kornjači, Borges je »priznao« kako će mu biti potrebno još pet do sedam godina naukovanja o metafizici, teologiji i matematici kako bi mogao s poznavanjem i vjerodostojno pisati o beskonačnosti, čime je i mislio zaokružiti svoj književni opus. Siguran sam da bi i sam Albert Einstein bio počašćen naći se s njim u društvu i zamišljam kako zajedno uz glazbu (oba su bila veliki ljubitelji i znalci klasike), uz svoj specifično intoniran humor, začinjen finom ironijom i suptilnim sarkazmom, »ogovaraju« zablude i propuste naše »umišljene« civilizacije, koja u konačnici nije odgovorila niti na jedno suštinsko pitanje naše egzistencije i(li) našeg svijeta. Suština stvari za Borgesa se nalazila u knjigama: pisanju knjiga, čitanju i razgovorima o knjigama; knjiga je naličje života, zapravo isto što i život sam. A rješenje koje nam je ponudio Borges nismo znali, a niti željeli razumjeti; uostalom, Borges je često ponavljao: »Jedan pojam kvari i utječe na sve ostale; ne govorim o zlu, čije se ograničene sfere odnose na etiku, već govorim o beskonačnosti«.


»Alef«


Svaki Borgesov simbol je i priča i predstavlja kritiku (starogrčki: krinein=prosuđivanje) logičko-matematičkih ideja/traktata u kontekstu genijalnog Ludwiga Wittgensteina (1889. – 1951.); teorije skupova, kaosa, beskonačni nizovi samo su dio njegovih preokupacija. Jedna od njegovih najpoznatijih zbirki priča »Alef«, istovjetna je hebrejskom slovu, koje je Georg Cantor (1845. – 1918.) koristio kako bi označio »kardinalnost beskonačnih skupova«. A Borgesov »Alef« obiluje nizom aluzija na pitanja beskonačnosti prostora i vremena. Možda ne bi bilo pretjerano kada bismo rekli da se cijela njegova literatura svodi na prikaz ovih dvaju svjetova, dviju kultura, one stvarnosne i one izmaštane, koje se negdje u beskonačnosti povezuju i vraćaju, a da mi toga uopće nismo ni svjesni. One se upotpunjuju, kako je to sjajno apostrofirao Manguel kao »ključ i brava«. U priči/eseju »Alef« Borges je jasno aludirao na tri paradoksa »matematičkih lekcija«: Cantorov paradoks prebrojavanja (do 1870. vjerovalo se da postoji samo jedna, jedinstvena beskonačnost, ali kada je Cantor počeo raditi na teoriji skupova, spoznao je,


preciznije: otkrio je više vrsta beskonačnosti koje je označio simbolom alef); Pascalovu sferu (čiji centar može biti bilo gdje, ali nema opseg budući da se širi u beskonačnost) i Russellov paradoks uvećavanja (u logici samoreferencije) u kojem se tvrdi kako nije moguće postulirati postojanje »skupa svih skupova«, što je Borges aplicirao u priči o Babilonskoj biblioteci, kada je pokušao ustanoviti postoji li katalog svih kataloga? U tom smislu i Borgesov »Alef« jedna je vrsta paradoksa; to je mala sfera koja sadrži sve slike univerzuma i »predstavlja rekurzivni objekt«. Kao što u beskonačnosti dio može biti jednak cjelini, jednako tako možemo zamisliti dio univerzuma koji u sebi »skladišti« cjelinu kozmosa, a Borges se volio poigravati takvim različitim »rekurzivnim objektima«, na koncu i »Alef« spada u tu kategoriju, jer je istodobno riječ o zbirci priča, ali i priči unutar same zbirke. Borgesa je užasno intrigirala spoznaja da matematička beskonačnost u totalitetu nije nužno veća od nekog svog dijela i upravo na tome je gradio svoje priče. To je ujedno i okvir za prepoznavanje onostranog svijeta o kakvom je pisao Dante u svojoj »Božanstvenoj komediji«.


Novodobni Homer


U »Babilonskoj biblioteci« Borges je zamislio »potpunu knjižnicu« koja sadrži sve zamislive knjige; osnovno pravilo ove imaginarne Aleksandride p(r)opisuje kako je dovoljno da knjiga bude moguća, pa da se nađe među njezinim »policama«. Borges je uzeo u obzir sve zamislive jezike i njihovo pismo kako bi prikazao kakve se sve knjige u toj biblioteci mogu naći, ali je previdio činjenicu (Cantorov argument) da se i u beskonačnoj biblioteci knjige mogu prebrojati. Kada je to shvatio, pokušao je u svojoj »Knjizi od pijeska«, a priča se tako zove jer i knjige i pijesak nemaju ni početak niti kraj, razriješiti taj misterij beskonačnosti, ali usprkos činjenici da u tome nije uspio (priznao je da se i nije previše trudio znajući koliko je to zaludan posao), jer je to »tajna svih tajni«, on se ipak, čak i »futuristički«, potvrdio na dva kolosijeka i tako samo dodatno »ojačao« status novodobnog proroka: u »Golemu« se dotakao umjetne inteligencije (iako rabin nije uspio Golema naučiti ljudskom ponašanju), dok se u »Alefu« posvema približio suvremenoj fizici; cinici bi rekli suprotno, ona je slijedila Borgesov trag. Ali, pustimo sad to: važno je uočiti ovu literarno-fizikalnu analogiju o nastanku svijeta: svijet/univerzum/kozmos je nastao tako što se jedna beskonačno mala sfera (s)koncentrirane mase nekontroliranom, velikom eksplozijom proširila u svim pravcima, a kod Borgesa upravo je Alef ta mala sfera u koju se zapravo može smjestiti totalitet svijeta/kozmosa.


Suptilnost i reduktivnost s kojom Borges priča svoje priče o tim stvarima zadivljujuće je maštovita, zapravo nadilazi čak i samu maštu. Pisao je jednostavno i sažeto, svoj rukopis, ali i naša (sa)znanja obogatio je neočekivanim, maestralnim paralelama, a imao je i tu rijetku sposobnost i moć da i najsloženije filozofsko-logičke paradokse rješava u svega par riječi/kratkih rečenica. I stoga je gotovo samorazumljivo da sve ono što je Borges »prisvojio« iz svjetske književne lektire, prihvatimo i kao njegovo vlastito literarno djelo, sve što su drugi (na)pisali naprosto se moralo naći i u njegovoj prozi. Borges je čak smislio i vlastito pravilo: »Sve prethodne priče napisane su zbog Moje priče«. Ili, kako je to briljantno zapazio Milan Simić u (1959.) svom eseju »Svetlosti i visine Borhesovih priča«: »Vavilonski krug Velikih učitelja i vavilonski krug dostojnih Učenika. Zajedničko im je to da imaju svoje citirane izmišljene autore i citirane stvarne autore. Izmišljene biblioteke i stvarne biblioteke, izmišljene enciklopedije i arhiv i stvarne enciklopedije i dostupan arhiv. Štampane i neodštampane, peščane knjige…Nije li čitanje takvih knjiga podjednako teško koliko i samo pisanje takvih knjiga?«


Borges se drsko odvažio (iz)graditi posvema novi univerzum na podlozi postojećih mitova i u toj je veličanstvenoj igri, po vlastitom priznanju uživao, igrajući se skrivača sa svojim čitateljima, a još i više kritičarima. I tu se pridržavao pravila koje je sam smislio: »Život je isuviše kratak da ne bi bio besmrtan.« Borgesova vizija/opsesija bila je svijet bez stvarnosti, svijet u kojem je jedina stvarnost Babilonska biblioteka kao imaginarna/izmaštana replika davno nestale Aleksandrijske i utoliko su nam sve one silne izmišljene enciklopedije, zemljovidi, citati iz nenapisanih knjiga, lutanja kroz vrtove i labirinte znanja djelovali stvarno, stvarnije i od same stvarnosti. Kako je primijetio Ernesto Sabato (1911. – 2011.) novodobni nam je Homer ostavio ključeve svoje biblioteke i prepustio da se sami u njoj snalazimo. A ako se u njoj i izgubimo, što onda? Ništa, odgovara Sabato, pa zar ne živimo u svijetu bez stvarnosti? Podsjećam, Sabato je po struci bio vrhunski fizičar, valjda je znao što priča?