U utorak, 21. listopada, u Gradskoj knjižnici Rijeka predstavljena je antologija „Jadranskih sirena zov“, koju potpisuju dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, predsjednica Društva hrvatskih književnika i znanstvena savjetnica HAZU, te prof. dr. sc. Gordana Laco, izvanredna profesorica Filozofskog fakulteta u Splitu i predsjednica splitsko-dalmatinskog ogranka DHK.

Razgovor s Mihanović-Salopek vodio je Davor Grgurić, predsjednik riječkog ogranka DHK.

U knjizi je priređen reprezentativan izbor pjesništva hrvatskih književnica s područja Dalmacije od 18. stoljeća do danas, a prema riječima autorice, ovo je prva antologija te vrste u Hrvatskoj.

Kako je istaknula Mihanović-Salopek, premda u 18. stoljeću žene u Europi nisu imale pravo glasa niti je bilo uobičajeno da se javno bave književnošću, tada se na području današnje hrvatske pojavljuju važne autorice.

Spomenula je Anicu Bošković, Mariju Bettera Dimitrović, Lukreciju Bogašinović Budmani i druge koje su, kako kaže, „pisale prekrasnu poeziju, ali su njihovi rukopisi često ostali neobjavljeni“.

– U to doba bilo je uobičajeno da žene pišu ‘ugledno’ i ‘dostojanstveno’, u skladu s vjerom, pa su sve četiri pisale duhovnu poeziju. Na sjeveru je, međutim, situacija bila drukčija – primjerice, grofica Katarina Patačić pisala je ljubavne pjesme na kajkavskom, i nitko joj nije prigovarao – kazala je Mihanović-Salopek.

Govoreći o jednoj od ranih intelektualki 18. stoljeća, Mariji Đurđević Bunić, Mihanović-Salopek je istaknula kako je u pismu svojoj kćeri napisala: ‘Ni bogatstvo, ni plemstvo, ni moć, ni novac, ni ljepota ne vrijede bez znanja’, dodavši kako je to nevjerojatno suvremena misao, aktualna i danas, jer znanje i obrazovanje daju ženi moć i društveni položaj.

Hrvojka Mihanović-Salopek i Davor Grgurić na predstavljanju antologije “Jadranskih sirena zov” u Gradskoj knjižnici Rijeka / Foto Ana Križanec

Za vrijeme 19. stoljeća preporoditelji su, kako ističe autorica antologije, brzo uočili važnost ženskog pisanja.

– Ante Kuzmanić u ‘Zori Dalmatinskoj’ i drugi prepoznali su da žene, kao majke i prve učiteljice, imaju presudnu ulogu u odgoju djece i širenju čitanja na hrvatskom jeziku – pojasnila je, dok se govoreći o početku 20. stoljeća osvrnula na Boženu Begović, književnicu, glumicu i prvu spikericu Radio Zagreba. Među manje poznatim imenima izdvojila je Olgu Ivezić Lozančić.

– Bila je slikarica i književnica iz Omiša, govorila je talijanski i hrvatski, družila se s poznatim književnicima, a njezina je obitelj bila vlasnik prvog kina u Omišu. Nakon rata su im imanje i kino oduzeti, što ju je odvelo u siromaštvo i zaborav, iako su njezini rukopisi pokazivali izniman talent – kazala je.

O Vesni Parun rekla je kako je napravila veliki preokret – prva je otvoreno progovorila o intimnim temama, ženskim osjećajima, ljubavi.

Osim do sada navedenih, knjiga obuhvaća širok raspon autorica, još neke od njih su Jagoda Marinić, Marela Mimica, Mirjana Ganza-Šarec, Sonja Tomić, Ljubica Šego, Senka Paleka-Martinović, Acija Alfirević, Jadranka Čolović-Sviličić, Zorka Jekić, Ružica Martinović-Laković, Maja Tomas, Marina Čapalija, Dunja Kalilić, Enerika Bijač i mnoge druge.

Posebno je istaknula iseljeničke pjesnikinje.

– U antologiju sam uključila brojne autorice iz Društva hrvatskih književnika, ali i iz drugih institucija, poput Matice hrvatske i Hrvatskog društva pisaca. Uključila sam i hrvatske iseljeničke pjesnikinje iz Dalmacije, iz udruga registriranih u New Yorku i Beču, a koje i dalje pišu o Jadranu i Dalmaciji kao dijelu svoga identiteta – zaključila je Mihanović-Salopek.