Iz pera splitskog novinara i književnika Ivice Ivaniševića stigla nam je nova gurmansko-literarna poslastica, duhoviti krimić pod nazivom »Nešto na žlicu«, priča koja još jednom na humoran način secira suvremenu hrvatsku stvarnost. Pratitelji rada ovog vrsnog satiričara lako su uočili da se u novom romanu pojavljuje već znani nam lik. Naime, nakon pred pet godina objavljenog romana »Sutra je novi ručak«, vratio nam se umirovljeni splitski policajac Mario Nalis.

Kako to da ste mu se odlučili vratiti i osigurali mu još jedan slučaj?

– Kriminalistički žanr moja je trajna, možda ne baš opsesija, ali svakako strast. Na njemu sam davno, prije Krista, i diplomirao, i to ne na komparativnoj književnosti, što bi se nekako i moglo očekivati, nego na sociologiji, ali mi je dugo trebalo da se odvažim pisati fikciju u koordinatama toga žanra. Počeo sam stidljivo, prvo sam za emisiju »Krik« Prvog programa Hrvatskog radija napisao dva detektivska dramoleta, da bih se tek nakon tog iskustva upustio u pisanje romana. Ni jednoga trenutka ni u primisli mi nije bila ideja da radim na nečemu što bi jednoga dana moglo prerasti u serijal. Slijedio sam svoga junaka i zaokružio libar čvrsto uvjeren da mu se više nikad neću vratiti. Nije naročito pametno u istoj knjizi i predstaviti junaka, i režirati mu omanji srčani udar, i na koncu ga otjerati u prijevremenu mirovinu, ali sve to mi se činilo ne samo potrebnim, nego i neizbježnim želim li ispripovijedati storiju kako sam je zamislio. Od te knjige, kao uostalom ni od bilo koje druge, nisam imao posebnih očekivanja.

Humor i gastronomija

Dok pišem, grije me vjera, ne osobito snažna, da me publika, jednom kad knjiga izađe, neće namazati katranom i posuti perjem, ali se ne usuđujem maštati o uspjehu. Nakon što sam rukopis »Ručka« predao izdavaču, počela me zaokupljati ideja o novome romanu, opet kriminalističkom, u kojemu sam predstavio i novoga junaka. Bio sam debelo na polovini knjige »Ulica Ferde Pomykala 17« kad su do mene počeli stizati odjeci prethodnog romana koji su, na moje veliko zadovoljstvo, bili redom vrlo pohvalni. Podosta ljudi, i znanih i neznanih, počelo me presretati s primjedbom da je prava šteta što sam i »rodio« i »ubio« glavnog junaka u istoj knjizi. To mi je dalo misliti, pa sam se eto, nakon cijele petoljetke, odlučio vratiti Nalisu. To prije što sam se zaželio mogućnosti da kriminalistički siže opet pomiješam u istom loncu s humorom i gastronomijom. »Nešto na žlicu« još je ležerniji roman od prvog libra o Nalisu. U njemu je kudikamo više Georgesa Feydeaua negoli, recimo, Raymonda Chandlera.

Humoristični elementi u romanu su vrlo uočljivi, kako u nekim situacijama, tako i u sjajno opisanim likovima iz splitskog podzemlja. Očigledno je kako se volite protiv gluposti i zla boriti duhovitošću. Uspijevate li u tome i je li bilo možda i kakvih problema?

– Za moj ukus, humor je jedino oružje koje stoji na raspolaganju pitomim i pristojnim ljudima u borbi protiv gluposti i zla. Pa nećemo, valjda, pucati? Okej, možda i hoćemo, ali neka to onda bude od smijeha. Kao korijenski pesimist uvjeren sam da će idioti i zlikovci ionako na kraju pobijediti, no činjenica što smo osuđeni na poraz ne znači da bismo trebali odustati od otpora. Sačuvaj bože! Svakoga dana iznova, u granicama svojih skromnih mogućnosti, treba se rugati budalama i nasilnicima, osobito onima koji imaju opipljivu društvenu moć. Svaki put kad se nacerimo u lice barabi, mi mu poručujemo da ga se ne plašimo, jer samo je čovjek koji se smije slobodan čovjek. Ako me pitate imam li osobnih iskustava s viđenijim pripadnicima kriminalnog podzemlja, na moju veliku sreću, nemam. Naši se putevi sretno mimoilaze, jer sam ja temeljito nezainteresiran za sudjelovanje u razbojništvima i premlaćivanjima, a oni za participiranje u književnom životu.

Poprilično ste u ovom romanu »iskoračili« iz Splita. Dio se radnje odvija u Italiji, dio, vrlo bitan, u Žejanama na Kvarneru? Znači li to da će Mario Nalis i u budućnosti gostovati izvan Dalmacije?

– Ne znam ništa ni o svojoj budućnosti, a kamoli tek o budućnosti koja čeka ili ne čeka Marija Nalisa. Činjenica što sam ga oživio za potrebe drugog književnog laufa, ne znači da će biti i trećeg. Premda već čujem glasove prvih čitatelja kojima je njegov povratak lijepo sjeo, pa bi oni htjeli još jednu knjigu. Ako je i bude, ona će, pretpostavljam, biti najvećim dijelom situirana u Split, jer je Nalis, u suštini, tvrdoglavi kampanilist, iako glasno i redovito ispovijeda svoju čvrstu vjeru kako je grad u kojemu živi ajme i kuku. Možda ga ipak obradujem kojim kratkim izletom kao što je bio ovaj friški, žejanski.

Dojma sam da bi slučajeve bivšeg inspektora Nalisa bilo sasvim dobro vidjeti na filmu ili u televizijskoj seriji. Što vi kažete? Postoji li mogućnost?

– Postoji, i to vrlo opipljiva. Adaptacija romana »Sutra je novi ručak« prošla je na HAVC-ovom natječaju za razvoj scenarija televizijske mini-serije. Sad »samo« treba sjesti, zagrijati stolicu i naštrikati nekoliko epizoda, a onda pričekati da se pokrene golemi i poslovično tromi produkcijski stroj. O televizijskim ili filmskim adaptacijama knjiga lijepo je i slatko maštati, no radi se o velikim, logistički kompliciranim pothvatima koji ne traže samo ozbiljna ulaganja, nego i strašno puno vremena. Serije bi, dakle, moglo biti, no taj je projekt u embrionalnoj fazi i na dugome štapu, pa mi je bolje o njemu šutjeti da ga ne ureknem.

Nostalgija

Koliko vam je trebalo za stvaranje ovog romana i kakve su do sada reakcije?

– Moje knjige nisu predebele, a ja sam relativno disciplinirano čeljade, kad jednom krenem, onda škrabam kao navijen, i vikendom i praznicima, ne daj bože da preskočim jedan dan. Dnevna norma mi nije velika, ali me spašava ustrajnost, pa svaku knjigu dovršim otprilike za pola godine. Govorim, naravno, o pisanju, a ono dolazi na red tek kad mi se u glavi zaokruže relativno precizni obrisi neke priče. Taj proces, nazovimo je, inkubacije također traje mjesecima, ponekad znaju proći i cijele godine dok neka storija ne dozrije i postane spremna za pretvaranje u tekst.

Možemo li riječ-dvije o jednoj od vaših prethodnih knjiga, sjajnoj zbirci prisjećanja na prošlost nazvanoj »Prošlo savršeno vrijeme«. Što vas je motiviralo na stvaranje te knjige?

– Motivirala me činjenica da se ljudi pretežno stide nostalgije. Vrlo je demode s nježnošću i ganućem govoriti o onome što se davno zbilo, sa svih strana trude se uvjeriti nas kako ne smijemo živjeti u prošlosti, nego se trebamo odvažno suočiti s izazovima sadašnjosti. Nevolja je, međutim, u tome što sadašnjost ili naš doživljaj sadašnjosti često zna biti nepodnošljivo sumoran, pa se utječemo prošlosti kao slamci spasa. Da, naravno, svaka je nostalgija barem malo i krivotvorina, ono što je prošlo patiniramo uspomenama koje vremenom dobivaju sve zavodljiviji izgled. Na jednom sam mjestu u knjizi napisao kako je nostalgija ustvari sjećanje na prošlost koja se nije dogodila. Možda pretjerujem, ali ne previše, jer je u srži svakog bolećivog gledanja u retrovizor naša potreba da se podsjetimo kako nam je bilo lijepo. A ta je potreba ponekad toliko snažna da ljepotu makar i nehotice izmišljamo, iako je u realnom vremenu nije bilo, barem ne previše. Kad bismo bili osuđeni isključivo na istinu, život bi nam bio nepodnošljiv. Moramo malo lagati samima sebi. Ali malo.

Nostalgija je neobično zanimljiv fenomen, svaka generacija ima ne samo pravo na nju, nego i potrebu da joj se preda. I dok moj naraštaj njeguje čvrsto uvjerenje kako je ova naša sadašnjost, da izvinete, sranje, naraštaj naše djece za dvadeset ili trideset godina o ovim će danima i godinama govoriti kao o zlatnome dobu. Paradoksalno, i jedni i drugi bit ćemo u pravu.

Opet se bavim kriminalcima

Kakve su reakcije, jeste li zadovoljni?

– Itekako! Najviše me veseli kad u knjižnici pronađem raskupusani primjerak neke svoje knjige, a »Prošlo savršeno vrijeme« obilno se kupusalo, dakle, čitalo, barem ako je suditi po mome ograničenom iskustvu njuškanja po bibliotekama. Toliki interes samo je potvrdio moju radnu hipotezu kako smo svi ili gotovo svi u manjoj ili većoj mjeri nostalgični, pa onda i zainteresirani za promišljanje te teme. Plašim se ljudi koji nisu nostalgični, jer takvi, očito, žele uteći od svoje prošlosti. A čim ti želiš pobjeći od vlastite, privatne povijesti, nešto s tobom nije u redu, vjerojatno si duboko zakopao neku proživljenu traumu. Samo je pitanje koliko duboko je dovoljno duboko.

Očekivano, publiku za svoju knjigu uglavnom sam regrutirao iz, nazovimo je, veteranske kategorije kojoj i sam pripadam. Ona je štivo koje prije svega može zanimati moju generaciju (a ja sam rođen 1964.) i one koji su od nas desetljeće, dva stariji ili mlađi. Bitno je da su odrasli u sličnom društvenom ambijentu i obilježeni tehnologijom koja suvremene klince može samo nasmijati. Tko god još uvijek pamti telefone s kovrčavim kabelom, katodne televizore, radioaparate obujma škrinje, stripove u nastavcima, kinomatineje i telefonske informacije o točnom vremenu, može se pronaći u mojoj knjizi. Mlade čitatelje knjiga poput ove može zainteresirati tek kad i sami zagaze u veteranske godine. Iza njih je kratka prošlost, pred njima stoji duga budućnost, a u sadašnjosti uživaju punim plućima, barem im to od srca želim. Libar vremešnog nostalgičara zadnje je što im treba.

Što radite, što možemo očekivati u budućnosti kad je riječ o vašem književnom radu?

– Vijest da je adaptacija romana »Sutra je novi ručak« prošla na HAVC-ovom natječaju za razvoj scenarija, stigla mi je upravo u dan kada sam napisao prve tri kartice novoga romana koji ću sada morati na neko vrijeme ostaviti po strani. Šteta, jer sam se baš zagrijao za priču koja bi se trebala događati na neimenovanom dalmatinskom otoku i uključivati međunarodni »casting«. Naime, opet se bavim kriminalcima, oni su opet poprilične budale, samo što se ovom prilikom ne radi isključivo o našim idiotima, jer je konkurencija zaoštrena dolaskom nekolicine britanskih gangstera.