Na nedavno održanom riječkom festivalu Vrisak, pisac i novinar Ivica Đikić predstavio je svoju novu knjigu »Budimir Lončar – Prije i poslije kraja«. Knjiga je nastajala kao nekoliko godina dug intervju Đikića s Lončarom, diplomatom svjetskog ugleda i posljednjim jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova.

Dotiče se tako djetinjstva u nekada talijanskom Zadru, odlaska u partizane i prvih diplomatskih službi u New Yorku, kao i ambasadorskih mandata, vođenja jugoslavenske diplomacije i uzaludnih, ali važnih pokušaja da se zaustavi rat. S Đikićem smo, povodom njegova gostovanja na Vrisku, razgovarali o novoj knjizi, o Budimiru Lončaru, ali i o širem društveno-povijesnom kontekstu u kojem knjiga nastaje.

INTERVJU BEZ PITANJA

Za početak, što vas je nagnalo da godinama s Budimirom Lončarom vodite ekstenzivne razgovore? Po čemu se ova knjiga, osim formom, razlikuje od biografije koju je o Lončaru napisao Tvrtko Jakovina?

– Poticaj da razgovaramo stigao je od Lončara, koji je tada imao 93 godine. Otpočetka je bila prisutna ideja o knjizi, ali prilično maglovita ideja i u pogledu sadržaja i u pogledu forme, pogotovo s obzirom na to da je Tvrtko Jakovina u to vrijeme polako ulazio u završnu fazu pisanja svoje opsežne studije o Lončaru, odnosno Lončarove biografije. Odlučili smo da razgovaramo, i formalno i neformalno, pa da vidimo kamo će nas odvesti ti razgovori. Nastavili smo razgovarati i nakon što je 2020. godine objavljena Tvrtkova knjiga »Od Preka do vrha svijeta«, s tim da se tada već počela javljati nešto jasnija slika o tome kakva bi trebala biti knjiga na kojoj radimo, premda smo bili daleko od preciznog plana. Lončar je posebno htio razgovarati o današnjem i sutrašnjem svijetu, jer se o tome ne govori u Tvrtkovoj knjizi koja je ponajprije kapitalno historiografsko djelo, i koja stavlja naglasak na Pokret nesvrstanih, to jest na Lončarovu ulogu u tom pokretu.

Onda je u veljači 2022. započela agresija Rusije na Ukrajinu, što je uvelike izmijenilo svijet i međunarodne odnose, pa posljedično produžilo rad na knjizi. Vodili smo razgovore praktično do zadnjeg dana Lončarova života, do 1. rujna 2024. Geopolitičke okolnosti nisu nam dale da stavimo točku, premda je rukopis, zapravo, bio dovršen. Osim toga, ni Lončar nije želio da stavimo točku: mislim da mu je knjiga bila neka vrsta motiva da ostane maksimalno uključen u političku stvarnost svijeta i da ostane posvećen praćenju međunarodnih zbivanja, a ta misaona aktivnost i intelektualna zainteresiranost sprječavale su ga da potone u letargiju. Mislim da je vjerovao da mu to produžava život.

Osnovna razlika između Tvrtkove i moje knjige jest, dakle, u pristupu. Tvrtko je pristupio kao povjesničar, a ja kao novinar. Moja knjiga je opsežni intervju iz kojeg su izbačena pitanja: to je Lončarovo izlaganje u prvom licu jednine o temama i ljudima o kojima je, po mom mišljenju, imao što reći. Naravno da se dvije knjige preklapaju u doticanju nekih nezaobilaznih tema kad je riječ o Lončarovu životu, ali s obzirom na to koliko se stilski i strukturno razlikuju mislim da je riječ o knjigama koje su, ustvari, međusobno komplementarne.

Je li vaš sugovornik htio otvoreno razgovarati o svemu što ste ga pitali?

– Načelno, da. Vjerojatno je oko nekih tema bio manje otvoren nego oko nekih drugih, ali ja svoj posao na ovoj knjizi ionako nisam bio shvatio kao neki oblik isljeđivanja ili razotkrivanja nepoznatih mjesta Lončarove biografije. Kao što sam napisao u uvodu, opredijelio sam se za to da dugotrajnim prosijavanjem i pažljivim vaganjem dođem do srži jednog svjetonazora i esencije jednog pogleda na prošlost, budućnost i vlastiti život, na svoje odabire, uspjehe, zablude. Moja temeljna namjera bila je da bolje razumijem jedno vrijeme i motivaciju jednog istaknutog pojedinca u tom vremenu, pa da zatim nađem najbolji ili najprimjereniji način prenošenja tog razumijevanja do potencijalnih čitatelja.

NEISKLJUČIVE OPCIJE

Budimir Lončar prošle nas je godine napustio. Preminuo je u 101. godini, a tijekom svog života bio je svjedok i sudionik ključnih događaja povijesti naših prostora. Na koje načine je promišljao jugoslavensku, a na koji hrvatsku diplomaciju i politiku? Je li do kraja vjerovao u ideju Jugoslavije?

Foto Vedran Karuza

– Lončar je definitivno vjerovao u to da je Jugoslavija – uza sve svoje nedostatke i sva zastranjenja – poslije užasa Drugog svjetskog rata bila najrealnija i najbolja opcija za sve narode koji su u njoj bili okupljeni. Tog uvjerenja nikad se nije odrekao; zbog tog uvjerenja, uostalom, nastojao je s pozicije ministra vanjskih poslova učiniti da Jugoslavija opstane u nekom obliku, naravno, na drukčijim osnovama i uz drukčiju unutrašnju organizaciju, a kad se pokazalo da od toga nema ništa, pokušavao je spriječiti rat internacionalizacijom jugoslavenske krize, no ni u tome nije uspio. Savezna tijela vlasti, što uključuje i Ministarstvo vanjskih poslova, više nisu imala realnu moć na unutrašnjem planu, a bez toga nije moglo biti ni utjecaja na međunarodnu politiku. Utoliko su promašene optužbe na Lončarov račun da je zaslužan za UN-ovo uvođenje embarga na prodaju oružja Jugoslaviji, odnosno tadašnjim jugoslavenskim republikama koje će ubrzo potom postati samostalne države.

Za Budimira Lončara jugoslavenstvo i hrvatstvo u svojim razumnim verzijama nisu bile opcije koje su se međusobno isključivale u vrijeme postojanja Jugoslavije. Sigurno je da su među Hrvatima sve to vrijeme u emigraciji, ali ne samo u emigraciji, postojali i oni što nisu mislili tako iz ovih ili onih razloga, oni što su o Jugoslaviji i Hrvatskoj mislili dijametralno suprotno, ali to ne može značiti da su Hrvati poput Lončara automatski bili antihrvatski nastrojeni i da su njihova uvjerenja bila zločinačka, kao što se uvriježilo misliti u hrvatskoj javnosti u prošlih 35 godina. Žalosno je da hrvatsko društvo ni 35 godina nakon nestanka Jugoslavije nije sposobno racionalno razmišljati i razgovarati o Jugoslaviji, ali jest sposobno izmišljati opasnost koja Hrvatskoj navodno prijeti od jugoslavenske ljevice i od ideje jugoslavenstva.

Što se tiče Lončarova pogleda na hrvatsku politiku, treba reći da je on bio posebni savjetnik za vanjsku politiku i predsjednika Mesića i predsjednika Josipovića, dakle imao je neki utjecaj na tu politiku i aktivno je sudjelovao u nekim vrlo važnim i krajnje diskretnim diplomatsko-lobističkim operacijama Republike Hrvatske od 2005. do 2015. godine. Njegova zamjerka na račun hrvatske diplomacije i vanjske politike sastojala se, prije svega, u tome da nedostaje ambicije i kompetentnosti za igranje zapaženije uloge u međunarodnoj politici, naravno s naglaskom na ovu regiju što obuhvaća nekoliko država koje su izvan Europske unije. Pitanje je, međutim, koliko je pritom bio realan, jer je Jugoslavija uspjela doći do međunarodne političke relevantnosti u velikoj mjeri ipak stoga što su se tako posložile geopolitičke okolnosti, a vanjska politika bila je dovoljno pametna da to iskoristi u skladu sa svojim shvaćanjem svijeta i svojim ideološkim usmjerenjima i ograničenjima. U međuvremenu, okolnosti su se bitno promijenile.

U razgovorima ste se vraćali na neke epizode koje su ga oblikovale. Kako o važnim ličnostima poput Tita, Tuđmana i Koče Popovića govori u ovoj knjizi?

– Svu trojicu dobro je poznavao. S Kočom Popovićem bio je najbliži jer su godinama intenzivno i praktično na dnevnoj bazi surađivali u Ministarstvu vanjskih poslova. Lončar je do kraja ostao fasciniran Kočinim životnim putem, obrazovanjem, pameću, talentom i ljudskim integritetom. Tita nije osobno poznavao tako dobro kao Koču, premda ga je relativno često viđao – prvi put na Visu 1944., a zadnji put u Damasku 1979. – i više puta nasamo razgovarao s njime. Visoko je cijenio Tita, naročito njegove ratne zasluge i poslijeratnu afirmaciju Jugoslavije na svjetskoj političkoj sceni, ali bio je svjestan i njegovih pogrešnih poteza, neodlučnosti da demokratski transformira Jugoslaviju, nespremnosti da odustane od nekih dogmi na kojima je počivao sistem… Kad je riječ o Tuđmanu, njihov poluprijateljski kontakt trajao je gotovo pola stoljeća, sve do Tuđmanove smrti. Smatrao ga je ozbiljnim čovjekom i dobrim političkim i vojnim strategom kojemu je taktika bila slabija strana. Negativno je ocjenjivao njegovu politiku prema Bosni i Hercegovini, pragmatično koketiranje s ustaštvom, odnos prema Srbima iz Hrvatske poslije operacije »Oluja« i odnos prema demokraciji, dok je bio prilično impresioniran Tuđmanovim prihvaćanjem i vođenjem mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, kao i potezima koje je vukao u jesen 1991., u najkritičnijim danima obrane Republike Hrvatske.

BUDUĆNOST U MULTIPOLARNOSTI

Kao što ste rekli, bilo mu je važno da knjigu dopunjavate u skladu s aktualnim zbivanjima. Kakve je poruke za budućnost iznio, na što je najviše upozoravao?

– Lončar je budućnost svijeta vidio u multipolarnosti, odnosno u istovremenom postojanju više globalnih gravitacijskih centara od kojih ni jedan neće biti dominantan i neće moći krojiti svijet po mjeri svojih interesa te silom izvoziti svoje političke, ekonomske i kulturološke vrijednosti ili »vrijednosti«. Smatrao je da je liberalni kapitalizam kao ekonomski model, kakav poznajemo u posljednjih tridesetak godina, postao smetnja ublažavanju nejednakosti kao jednog od centralnih problema čovječanstva, to jest da je ušao u zonu apsurda i da ga je neophodno mijenjati u smjeru pravednije, solidarnije i pametnije raspodjele bogatstva. Nije zazivao nikakvu socijalističku revoluciju nego korigiranje onoga za što je jasno da proizvodi pogubne kontraefekte. Upozoravao je, također, na opasnost od umjetne inteligencije ili strojnog učenja ako se i taj veliki iskorak u tehnološkom razvoju prepusti isključivo utrci za profitom, ako se ispuste iz vida opće dobro i humanistička načela, kao što se donekle dogodilo s internetom. Lončar nije gledao svijet kroz ružičaste naočale, bio je svjestan da ljudska vrsta nije sposobna učiti iz prošlih tragedija, ali bio je optimističan, vjerovao je u razum. Možda i previše.

Lončar je živio antifašizam, mir i politiku nesvrstanih. Kako su danas ove politike i vrijednosti prihvaćene u hrvatskom društvu, ali i šire?

– Čini mi se da se još najbolje drži Pokret nesvrstanih, koji je globalno gotovo pa nevažan i jedva primjetan, iako i dalje postoji, okuplja više od 120 zemalja i redovito održava svoje samite. Lončar je, inače, bio posebni gost ministarskog sastanka Pokreta nesvrstanih u Bakuu 2023. i imao je vrlo zapažen govor. Problem Nesvrstanih bio je i ostao u kontradiktornosti između proklamiranja visokih i plemenitih ideala na globalnoj razini i unutrašnjeg demokratskog deficita u velikoj većini država koje čine Pokret. Antifašizam koji je usmjeren na današnje vrijeme izložen je ismijavanju i ocrnjivanju, dok je antifašizam koji se konkretno tiče Drugog svjetskog rata izložen, barem kod nas, dovođenju u istu ravan s fašizmom ili ovdašnjim varijantama nacifašizma. A o mirotvorstvu je izlišno govoriti u svijetu koji ne govori ni o čemu drugom mimo mahnitog naoružavanja i povećavanja proizvodnje sredstava za ubijanje.

POLITIKA AROGANCIJE

Što je sve, u današnjem društvu, ostavština ovog velikog diplomata, odnosno, što sve dugujemo Budimiru Lončaru?

– Mislim da dugujemo respekt jednoj velikoj diplomatskoj karijeri i dugujemo objektivno vrednovanje njegova djelovanja u jugoslavenskoj vanjskoj politici, pri čemu ne mislim na vrednovanje iz perspektive hrvatskog nacionalizma ili uopće iz hrvatske perspektive, uostalom, kao ni iz srpske; mislim na vrednovanje iz relativno neutralne pozicije i u svjetlu onodobnih unutrašnjih i vanjskih političkih okolnosti. Ako se, pak, odlučimo na promatranje stvari iz usko hrvatske perspektive, činjenica je da je Lončar bio neka vrsta mentora velikom broju istaknutih diplomata koji su bili profesionalna kičma hrvatske diplomacije kad se Hrvatska osamostaljivala, ali i u većem dijelu devedesetih godina. Atmosfera u ovoj zemlji, međutim, sve manje pogoduje koliko-toliko objektivnom razmatranju ličnosti poput Lončara i uopće jugoslavenskog razdoblja naše prošlosti. Dominantno geslo naše sadašnjosti jest onaj stih iz Thompsonove pjesme – »loša bila ‘45.«, a kad je tako, onda nema mjesta za razgovor i racionalnost.

Kako su ekstenzivni razgovori s Lončarom utjecali na vas, odnosno nakon višegodišnjeg rada na ovoj knjizi, biste li rekli da je došlo do promjene vaše percepcije povijesti i sadašnjosti u političkom kontekstu?

– Razgovarajući i družeći se s Lončarom osvijestio sam da se moje poimanje svijeta više-manje svodilo na ono što podrazumijevamo pod Zapadom i pod zapadnim vrijednostima, odnosno pod »slobodnim svijetom«. Shvatio sam da je to poimanje sasvim pogrešno i da je svijet mnogo veći i kompleksniji. Shvatio sam, također, da je i Zapad predugo doživljavao svijet onako kako sam ga doživljavao ja: svi osim nas su nevažni, bit će onako kako mi kažemo, mi smo najbolji, najuspješniji i najpametniji, i tako će biti zauvijek. Ta politika trijumfalizma, arogancije i samozadovoljstva mora doći na naplatu. Klatno globalne moći polako i sigurno klizi prema Istoku, što opet nije nešto neviđeno u povijesti čovječanstva. Drugo, shvatio sam koliko je golem iskorak za Jugoslaviju predstavljalo uspostavljanje prijateljskih odnosa s Italijom i Njemačkom, iskorak koji je značio i nadilaženje barijera unutar sebe u korist napretka i mira. To govorim i u svjetlu naše današnje situacije: 30 godina poslije rata, Hrvati, Srbi i Bošnjaci nisu sposobni da generalno prekorače ratne traume i ratne politike, da se odreknu apriorne sumnjičavosti u korist mirotvorstva, sigurnosti i zajedničkih interesa. Pored toga, shvatio sam da se čovjek svom snagom treba truditi da s godinama bude sve otvoreniji prema svijetu i različitim idejama, umjesto sklonosti da starenje doživljava kao cementiranje uvjerenja i stavova. Nije to nimalo lagan zadatak, ali mislim da je vrijedan truda.

DRUŠTVENA ANGAŽIRANOST I OSJEĆAJ ZA LJUDSKU PRIČU

Ivica Đikić (Duvno/Tomislavgrad, 1977.) jedno je od najistaknutijih imena suvremene književne i novinarske scene u regiji. Kao politički komentator i dugogodišnji novinar, pisao je za Slobodnu Dalmaciju, Feral Tribune i Novi list, a bio je i glavni urednik Novog lista, kao i Novosti u kojima danas piše. Autor je nagrađivanih romana, zbirki priča i publicističkih knjiga, a najpoznatiji je po romanu »Cirkus Columbia«, ekraniziranom u režiji Danisa Tanovića, te po dokumentarnom romanu »Beara« o srebreničkom genocidu. Njegov književni i novinarski rad odlikuje se kritičkim pogledom na povijest i sadašnjost, društvenom angažiranošću i izraženim osjećajem za ljudsku priču. Osim toga, međunarodnu je vidljivost stekao i kao autor i scenarist hvaljene serije »Novine« (The Paper), emitirane i na Netflixu.