Jedan od najčitanijih romana u hrvatskim knjižnicama u posljednjih je godinu dana novi roman vrsne hrvatske književnice Ivane Šojat, »Sanjao sam snijeg«, knjiga koja na dojmljiv način govori o suočavanju sa smrću bliske osobe.

Glavni je lik osječki patolog Tomislav Kralj kojeg, usprkos profesionalnom iskustvu sa smrću, ništa ne može pripremiti na bol i patnju koju proživljava kad mu umre majka, a svi ti procesi žalovanja i tuge detaljno su opisani na 340 stranica ovog romana.

U zaista raznovrsnom kolažu tema koje je ova književnica obradila kroz niz svojih dosadašnjih sjajnih romana i pripovijedaka, na red je došlo pitanje žalovanja, tuge za izgubljenom dragom osobom. Što ju je motiviralo i uputilo prema toj temi, pitamo Ivanu Šojat na početku razgovora.

– Za razliku od života u kojem jesmo, no kojeg (paradoksalno) postajemo svjesni tek kad počnemo ispijati posljednje njegove kapi, smrt zapravo neprestano pokušavamo odgurnuti od sebe prešućivanjem.

Ne možemo je dokučiti, pa valjda podsvjesno mislimo kako ćemo lakše s njom izaći na kraj ako je ne spominjemo. Nekoć smo bdjeli nad našim pokojnicima, posljednji put ih prali, odijevali, a sad smo cjelokupnu pojavnost smrti u bliskom okruženju sanitizirali, prepustili skrb o »minulome« stručnjacima.

Na zapadu je taj odmak još vidljiviji – oko grobne humke se više ne smije vidjeti ni zemlja, nego se sve oblaže zelenilom umjetne trave, pokojnici se balzamiraju, šminkaju da izgledaju »kao živi«.

Osim toga, svijet je postao »nužnost neprestane radosti«, pa nema ni žalovanja. Barem ne onog izvanjskog, javnog. Više ne govorimo o tuzi. Usprkos toj »dužnosti da budemo neprestano sretni«, tuga nakon odlaska nekog koga smo voljeli ostaje. Zato sam mislila da je krajnje vrijeme progovoriti o smrti i žalovanju.

Katarzično otkrivenje

Siguran sam da o ovoj temi nije lako pisati, odnosno da su opterećenja na psihu i emocije jaka. Kako ste se s time nosili?

– Priznajem, na trenutke je bilo teško. Osobito kad sam u romanu evocirala neke događaje iz crne kronike, ali i neke vrlo intimne trenutke vezane uz rastanke s voljenima koje smo svi preživjeli ili ćemo se tek s njima suočiti.

No, zapravo mi je ovaj roman bio iznimno katarzično otkrivenje, gotovo terapeutski proces koji mi je pružio priliku da raščistim s nekim osobnim prijeporima, nedoumicama.

Koliko je trajao proces nastanka ovog romana?

– Kao i kod svih mojih djela, proces je nužno bio podijeljen na fazu prikupljanja podataka, uranjanja u tematiku nakon koje dolazi do faze samog pisanja. Prva faza uvijek najdulje traje, jer želim ovladati materiju, u njoj biti kao »kod kuće«.

Druga je faza rada na ovom romanu, međutim, trajala nešto duže uslijed činjenice da se u sve sad upleo i moj studij filozofije i povijesti umjetnosti koji mi oduzima poprilično vremena i energije.

Mogu tako reći da je roman nastajao tijekom perioda od dvije do dvije i pol godine. Naposljetku sam ga uglavnom pisala ljeti, za najvećih vrućina. Čudno je, zapravo pisati o snijegu dok vani temperature debelo premašuju trideset stupnjeva Celzijevih…

Koliko vam je, kao autorici izgrađenog stila, zahtjevno bilo pisati u prvom licu muškog roda?

– Nije mi to predstavljalo nikakav problem. Iza sebe već imam iskustva muškog naratora – u »Ničijim sinovima«, »Ezanu« i »Jom Kipuru«, na primjer. Oduvijek sam zapravo svojevrstan »čudnovati kljunaš« u smislu da oduvijek volim promatrati, motriti, osluškivati.

Ljudska priroda je sama po sebi beskonačan svemir odnosa koji se samo na prvu ne mogu dokučiti, no koji u sebi tegle prilično jednostavan kauzalitet. Ljudska stanja uvijek su reakcije ili inercije. Ili reagiramo, ili se prepuštamo.

A muška i ženska priroda zapravo se tako malo razlikuju. Njihove razlike uglavnom su proizvod odgoja unutar pojedinih civilizacijskih i svjetonazorskih krugova. Možda sam zapravo baš u inat tim kalupima odlučila naraciju o smrti i tugovanju prepustiti muškom naratoru.

Istraživanje i snovi

Roman nudi niz medicinskih i podataka s područja psihologije, kao i, rekao bih, osvrte na pitanje smrti i prolaznosti i to u rasponu od znanosti, preko religije pa do mistike. Pretpostavljam da iza toga stoji prilično istraživanja?

– Zbog romana »Sanjao sam snijeg« zalazila sam na Patologiju Kliničkog bolničkog centra Osijek. I zahvalna sam patolozima koji su mi detaljno objašnjavali postupke i načine određivanja prirode nečije smrti.

Zahvalna sam i mojim prijateljima, psiholozima i psihijatrima koji su mi pokušali obrazložiti mehanizme reakcija ljudi zahvaćenih nekim psihičkim patologijama.

I moj studij mi je mnogo pomogao, jer pružio mi je daleko širi i sveobuhvatniji historijski uvid u ljudsku misao o počelima, životu i smrti. Povijest umjetnosti me uvela u likovnost koja čovjeka od prapovijesti prati kao utjeha, duhovni iskorak, utjelovljenje misaonosti i svojevrsna obrana od zaborava.

Kao što »Ezan« smatram svojim velikim iskorakom u poetiku ozbiljnosti uvida, tako »Sanjao sam snijeg« smatram korakom dalje u dublju spoznaju.

Veliku pažnju posvećujete i snovima. Veliki američki nobelovac William Faulkner spavanje i san jednom je prigodom nazvao pojmom »mala smrt«. Što u slučaju ovog romana za vas znače snovi, ponajprije snovi glavnog lika?

– Osobno su mi snovi od krucijalne važnosti. Odmalena intenzivno sanjam često iznimno lucidne snove, snove pune pretkazanja, uvida, razrješenja. Iz snova mi uvijek dolaze počeci romana, poglavlja, cijele rečenice, pasusi.

Zato uvijek pokraj kreveta imam bilježnicu u koju nakon buđenja brže-bolje zapisujem što sam u snu vidjela. Da ne zaboravim, ubacim u roman koji se rađa. Svi snovi mog glavnog lika su zapravo moji snovi iz tog razdoblja.

Uvijek me intrigirala priroda snova. Oni ne mogu biti samo procesuiranje proživljenog. Moraju biti i nešto drugo. Platonu su snovi bili dokaz za postojanje svijeta ideja. Oni su kazivatelji koji nam dok spavamo dolaze kazivati o svijetu savršenstva. Tako si i ja ponekad velim.

Roman za mlade

Kraj, na jedan način, ipak nudi pozitivu. Ne u smislu pobjede nad prolaznošću i smrću, jer to i nije moguće, već u smislu stvaranja novog života… Je li to i poruka?

– Život je doista borba, no život je i lijep, jedinstven i neponovljiv. Čak i ako se ponovo rađamo, samo jednom smo sad i tu u ovom obličju.

Zato roman zapravo uopće nije mračan, nego sam ga osmislila kao narativ o nadi izrasloj iz suštinske slobode izbora – drugi možda utječu na naše stanje, no uvijek imamo izbora izmaknuti se iz toga. Ima i smiješnih trenutaka. Kako u životu, tako i u romanu.

I da: život se nastavlja u svakom smislu, nema mu kraja. Nije li i Tesla govorio o energiji koja se nikad ne gubi?

Jeste li zadovoljni dosadašnjim reakcijama na »Sanjao sam snijeg«?

– Jesam, zadovoljna sam činjenicom da ljudi uviđaju što želim poručiti. To je dobro svima nama – ta želja da se oslobodimo tegobnog bremena prešućenih, potisnutih žalovanja i straha pred mrakom.

Što pripremate dalje, radite li na nečemu novom?

– Uskoro bi iz tiska trebao izaći moj novi roman za mlade, »Ptičica« u Nakladi Ljevak. Roman se bavi ponovo teškom, ali i za mlade važnom temom: suočavanjem sa smrću jednog od roditelja. O tome se malo piše.

Prijatelj psiholog mi je rekao kako je mnogo djece suočeno s tom situacijom, mnogo tužnih, okrhnutih obitelji koje ne znaju kako s tim izaći na kraj. Nadam se da će moja »Ptičica« biti od pomoći i utjehe.

O autorici

Ivana Šojat, majka troje odraslih ljudi, predvodnica čopora sazdanog od dva psa i tri mačke, rokerica, darkerica, grliteljica stabala, melomanka, studentica filozofije i povijesti umjetnosti, matematičarka i fizičarka u pokušaju, prevoditeljica i književnica. Rodila se u najkraćem i navodno najluđem mjesecu u godini, 1971.

Dosad je objavila dvanaest romana (od kojih su četiri za mlade), pet zbirki poezije, tri zbirke kratkih priča, zbirku eseja, putopis i dvije slikovnice. Iza sebe ima 75 književnih prijevoda renomiranih autora francuskog i engleskog govornog područja.

Iz puke znatiželje bavila se svim i svačim, sudjelovala u ratu, penjala se po brdima, učila jahati konje, mačevati, veslati, uzgojila vrt pun ljekovitih trava, kopala po arhivima i zemlji, pjevala u rock-grupama, ali i opernom zboru HNK-a u Osijeku.

Knjige su joj ovjenčane nagradama »Vladimir Nazor«, »K. Š. Gjalski«, »Fric«, »Galović«, »Kozarac«, »Mato Lovrak«, »Grigor Vitez«, Mali princ. Za cjelokupan rad dodijeljen joj je Pečat Grada Osijeka, kao i odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.