Upravo dovršen rukopis autorice Irene Matijašević posvećen je prijatelju Danijelu Dragojeviću koji je nastao u relativno kratkom vremenu, odnosno u godinu dana od odlaska ovog pjesničkog barda. Ponukana sjećanjima i dubokim osjećanjem prionula je pisanju oslanjajući se na njegove stihove, pa će za koji mjesec pred čitatelje osvanuti njezin novi autofikcijski roman.

Irena Matijašević već je odavno osvojila svoju čitateljsku publiku kad je pred dvadesetak godina izdala svoju prvu zbirku pjesama, te od tada se jednakom lakoćom kreće od poezije do proze. Iako priznaje kako joj bolje stoji duga proza, već i malim crticama koje iznosi pred svoje pratitelje na društvenim mrežama uvijek privuče pozornost tankoćutnim osvrtima na svakodnevicu. Novo štivo za kojeg kritičari kažu da je Irenin mali »masterpiece« nadošlo je u godini nakon okruglog 30. rođendana na Hrvatskom radiju u redakciji kulture HR1, odnosno Trećem programu Hrvatskog radija gdje Irena plijeni svojim emisijama u kojima premijerno predstavlja rukopise svojih gošća suptilno i senzibilno razotkrivajući ih kroz njihova djela.

VRATA U POEZIJU

Upravo ste završili rukopis, novu knjigu posvećenu Danijelu Dragojeviću koji je preminuo pred godinu dana, o čemu je zapravo riječ?

– To je knjiga koja pokušava protumačiti dvije njegove pjesme, njegovu zadnju objavljenu pjesmu »Ljetni dan«, po kojoj sam dala naslov i svojem romanu, i pjesmu »Na putu za sedam« koju je jedinu javno recitirao na dodjeli Goranovog vijenca za životno djelo. Pročitala sam cijeli njegov opus, ali sam se usredotočila na te dvije pjesme, ali i na zbirku lirskih eseja »Izmišljotine« jer mi se čini da je u njoj posve jasno dao do znanja što misli o umjetnosti, o poeziji, o riječima, o Bogu, o svemu se zapravo očitovao tako da mi je to jako pomoglo u pokušaju tumačenja njegovog djela.

Osim što ga izuzetno cijenim i volim kao pjesnika, kao vjerujem i mnogi drugi, upoznala sam ga i kao čovjeka, čak mi je bio i mentor na radijskom poslu. Ja sam nakon njegovog odlaska s radija preuzela uređivanje njegove emisije »Poezija naglas«. S njegovom smrću, otvorila se ta potreba u meni da mu se na neki način odužim. Jer da nije bilo njega, ne bi bilo mnoge poezije. On je ljudima znao ukazati na vrijednost i važnost poezije. Meni samoj, koja sam tijekom studiranja i neposredno nakon, u počecima rada na Hrvatskom radiju, puno više cijenila kulturalnu i književnu teoriju i bavila se semiotikom. Danijel mi je otvorio vrata u poeziju, doslovno.

Kad će roman biti objavljen?

– Početkom 2026.

Vrijeme u kojem ste ga napisali relativno je kratko s obzirom na to da je u procesu prebiranja i biranja bilo puno i analitičkog rada?

– Imate pravo, to je malo vremena. Ali Dragojevića sam i prije čitala. Sad je trebalo samo sve osvježiti. I naći neke uporišne tekstove, oko kojih će se zavrtjeti priča. S druge strane, ja ne znam što znači raditi laganim tempom. Pisala sam intenzivno i svakodnevno, brisala, prepravljala. Knjiga će nadam se biti jednako zanimljiva i onima koji su prvi put čuli za Danijela Dragojevića, kao i vrsnim poznavateljima njegovog opusa. To mi je bio cilj. Približiti ga, a ne udaljiti. A opet ni u jednom trenutku ne pojednostaviti, ili banalizirati. Imala sam stalno u glavi neke rečenice, tipa »Kako se samo usudila pisati o najvećem hrvatskom suvremenom pjesniku« i slične. A eto, imala sam dug prema njemu i zato sam upotrijebila sve svoje životno i čitateljsko, i uredničko iskustvo, i osobnu povijest, i članke o Dragojeviću, i njegove knjige, sve što mi je u tom razmjerno dugom romanu od tri stotine stranica, dolazilo i tražilo svoje mjesto u knjizi.

SRLJALA U NEPOZNATO

Usudili ste se što mnogi ne bi dotaći se tako blisko s pjesnikom, piscem koji je za života bio proglašen klasikom, što vas je hrabrilo?

– Hrabrile su me njegove rečenice, kojima mi je on, dok smo radili na radiju zajedno, davao podršku i pokazivao koliko mu je važno moje mišljenje. Nije ih bilo puno, ali zapamtila sam ih. S tako karizmatičnim ljudima, malo što zaboraviš od njihovih riječi. Jer kakav je bio u književnosti, takav je bio i u životu, na radnom mjestu. Nije govorio puno, ali sve je bilo iznimno mudro i promišljeno.

Moglo bi se kazati kako je to vaš nastavni razgovor?

– Pa u nekom smislu da. To je nastavak naših razgovora. Paradoks je taj da tek kad netko umre, prionemo još jače uz tekstove, jer to je sve što je ostalo od te osobe. To je paradoks tih čitanja i interpretacija nakon što njihov autor umre. Ali ih taj autor i ne može pročitati. Ne može se ni naljutiti, jer krajnji paradoks je taj što je Dragojević bio toliko istinski samozatajan da možda uopće ne bi volio da netko o njemu piše knjigu. Tako da sam stalno bila u paradoksima i pokušavala se izvući iz njih. Ali, kako sam rekla, srljala sam u nepoznato. To mi je proces pisanja činilo jako uzbudljivim i adrenalinskim. Što, ako potraje predugo, može jako iscrpiti.

Ne žmirite ni pred čime, u ovom slučaju niti smrti, pretpostavljam da ste pišući »obračunavali« i s tom spoznajom, kako ste to konačno oblikovali, što je smrt za vas?

– Najmanje je u knjizi govora o smrti, ali jako puno ima govora o kraju, o završetku, što je zapravo prerušena smrt.

U bespreglednoj ulici života, koja se neumitno nastavlja i nakon nama pomalo neshvatljivog kraja, s koje pozicije gledate u svjetlo?

– Uvijek gledam u svjetlo. Sve moje knjige, bez obzira koliko se tegobnim, bolnim, pa i traumatičnim iskustvima bavile, završavaju nadom. I svjetlom.

EMOTIVNI VIŠAK

Jednom ste izjavili kako, kad završite s jednim rukopisom, započinjete nova istraživanja, pa stoga se čini da je za vas život stalno istraživanje, dohvaćanje… Kada ste, čime ponukani, osjetili poziv na takva putovanja?

– Taj poziv dolazi od nekog viška, koji ne mogu iskomunicirati drugačije nego kroz pisanje. Često ne znam hoću li pisati roman, pjesmu ili možda dramu. Rekla bih da je posrijedi emotivni i mentalni višak. S druge strane, stalno pišem jer ne mogu biti samo recipijent, moram aktivno na neki način biti s riječima. Iako je čitanje nužan dio pisanja, ne bih mogla samo čitati, to mi je previše pasivno. I kad čitam druge autorice i autore, često napišem neke bilješke nakon čitanja. Ili barem podcrtavam tekst.

Prvu ste knjigu objavili relativno kasno, kao 42-godišnjakinja, ali, danas je iza vas već deset naslova. Na što ste sve naišli kod sebe otvarajući, svakim naslovom novu osobnu razinu?

– Bilo je tu svega. Prva zbirka poezije »Naizgled« je bila zanos, čista opijenost životom, nevjerojatne bujice riječi su mi same dolazile. I nisam uopće imala svijest o tome što radim, kao u nekom transu sam je pisala. Zatim je došlo, nakon nje, razdoblje posve drukčijih knjiga. Svaka je imala sve veću količinu osviještenosti mene same, kao lika svoje proze, kao glasa, kao jedne od junakinja, uz druge likove i junake, u romanima ili poeziji. Mislim kako je svaka od tih pripovjednih ili lirskih »ja« druga razina svijesti, svaka sve viša, nadam se. Ja sam late bloomerica, i dugo mi je trebalo da nađem svoj glas. Bila sam i štreberica, i upijala dugo tuđe glasove. Elementi tog Drugog, i brojnih drugih u mojem životu, prisutni su u svim mojim knjigama.

U tim odnosima introspekcije život predstavljate u njegovoj najsvjetlijoj mogućoj formi težite formuli kako postati boljim čovjekom, osim intimne potrebe, vidite li to pomalo i kao zadatak pisca?

– Kao svoj zadatak svakako. Jer svaki umjetnik odlučuje za sebe. Ipak, ja najviše cijenim one umjetnike, znanstvenike, mislioce koji su umjeli pronaći i u najtežim okolnostima, svjetlo. Poput Viktora Frankla.

Vratimo li se vašem druženju s Danijelom Dragojevićem, moglo bi se kazati kako vam je pokazao put, ali i vi kroz svoje radioemisije također volite otvarati puteve mladim autorima. Što vas općenito ponese kod čovjeka, koja njegova osobina, gesta osvoji vaše zanimanje?

– Pa jako volim osjetiti da je netko slobodan. To je osnovno bilo u odnosu Dragojevića i mene. Jer toliko me suptilno mentorirao, pazeći da ni u jednom trenutku ne pomislim kako ga moram slušati. Volim ljude koji su neposlušni, u svojoj umjetnosti. Ne nužno i u životu. Ali u umjetnosti svakako da. Osim slobode, najviše me privuče kad vidim da netko piše jer naprosto mora pisati, a ne zato da si upotpuni biobibliografiju. I volim umjetnike koji se razvijaju i rastu, koji se ne vezuju za jedan te isti tip diskursa, forme, obrasca, idioma.

GLAD ZA RIJEČIMA

Što vas najviše veseli u pripremi i realizaciji vaših radioemisija?

– Volim prvo čitanje rukopisa. I pisanje osvrta na njega. Često je to autoru i prva poluslužbena povratna informacija pa se uvijek veselim kad mi kažu da sam sve uspjela iščitati i shvatiti. Ta me dugogodišnja praksa pisanja kritičkih osvrta za emisiju »Poezija naglas«, kao i priprema pitanja o romanima u intervjuima za emisije »Na treći pogled« i »Suvremena hrvatska proza«, zapravo osposobila za taj uvid u Druge, za hermeneutiku, zato sam se usudila uostalom i » tumačiti« Dragojevića.

Rekli ste kako ste na radio stigli kao književna teoretičarka, danas ste jedno od priznatih pera, je li ta potreba za pisanjem kod vas dolazila postupno ili kao neodgodiva nužnost?

– Isprva je bila to povremena pjesma, nisam imala potrebu pisati svakog dana, kao sada. Sad mi je to postalo dio mentalne higijene, nešto bez čega u pravilu lošije spavam, jer ne proradim sve sadržaje, bilo privatne, bilo književne podražaje iz pročitanih knjiga. Nekad vrtim ulomke razgovora s nekim važnim ljudima. I kad sve to odvrtim i zapišem spavam snom pravednika.

Prva knjiga koju ste objavili bila je zbirka pjesama »Naizgled«, poslije je uslijedila i proza, uvijek lirska, istkana malim trenucima, puna empatije začinjena začudnosti. Postoji li razlika u ishodišnom osjećaju za vas kao pisca?

– Meni je ishodišni osjećaj uvijek isti. Taj žeđ ili glad za artikulacijom. Ali ne primjećujem je samo u pisanju. Primjećujem je i kad vodim intervjue s piscima, jer je i usmeni razgovor umjetnička forma. Pa i ovo je neka vrsta umjetničke forme, jer mi postavljate dobra pitanja. Glad za riječima je viša i dublja čak i od same poezije. Ili jedne umjetnosti. To je neka životna simbioza s riječima. O tome sam puno pisala u novom romanu.

Foto Davor Kovačević

Poezija je gotovo fantomski doživljaj, izranja iz podsvijesti, iako suvremena poezija često dolazi iz logosa, naracije, jezika… Kako to objašnjavate, što je vama kao autoru bliže?

– Blisko mi je oboje. Sama podsvijest je naravno zagonetnija, nitko ne zna što njegova podsvijest taloži i zna, dok ne počne pamtiti snove i tako upoznavati svoju podsvijest. Ali treba nam i puno logosa, i klasičnih racionalističkih prosedea, da bi nas drugi razumjeli. Uzimam primjer svoje zbirke »Ceste za tar«, koju gotovo nitko osim pjesnikinje Božice Zoko nije razumio. Ali zato što je to poezija iz samog nesvjesnog. To mi je jedina takva knjiga. Ostale su mješavina podsvijesti i racionalizacija.

Proza je opširnija, deskriptivna, ali počesto nalazi načine da odbjegne u iracionalno, na koncu najavljujete novi uradak kao autofikcijski roman. Kako ste to oblikovali, s obzirom na to da ste se oslanjali na poeziju Danijela Dragojevića i svoj doživljaj iste?

– Povezivala sam sve to sam naučila od Danijela, prisjećala se naših razgovora, njegovih komentara i upadica u redakciji Trećeg programa HR, čitala njegove knjige, i paralelno živjela svoj obiteljski, poslovni i ljubavni život, i nešto pozornije pratila parlamentarne, a zatim predsjedničke, na kraju i lokalne izbore. Iz toga svega se stvorilo tkivo romana, koje pulsira kao jedan veliki puzzle, kojeg se smisao razabire tek na samom kraju.

PRIMAM I UPIJAM

Zanimljivo je kad kažete kako kad započinjete rukopis nemate koncept, pa vam on tek kasnije nadođe, nije li to svojevrsna parabola svijesti?

– Ovo ste jako zanimljivo primijetili. Da. Kao tabula rasa sam na početku, samo primam i upijam, a onda putem počinjem razabirati smisao, put i koncept. Kako pisanje napreduje, sve sam svjesnija da tekst vrijedi. Početak je energičan, i silovit, puno sadržaja dolazi, ali se tek od sredine počinje razabirati okvir, koncept, cilj knjige. Koji se izoštri tek na samom kraju pisanja. Tad dajem i naslov knjizi.

Nikada niste negirali kako je pisanje i terapeutski proces, s čime ste do sad sve »obračunali« kod sebe?

– Pa gotovo sa svim, ali kako se život stalno mijenja, i mi se mijenjamo s njim, tako da nema tog konačnog obračuna. Uvijek ima sadržaja koji nas iznova dirnu, uznemire, razvesele, unatoč tome što smo se kao »obračunali« s nečim, možda i s mnogočim. Ta treperenja, unatoč stalnom radu na sebi, su okidači za pisanje.

Umjetnost je u svojoj ideji spašavanje čovjeka, ljudskosti, traganje za objašnjenjem, kakav je vaš odnos prema tome, odnosno osjećate li to kao svojevrsni doprinos?

– Vjerujem u spoznajnu funkciju književnosti, ali i u terapeutsku moć riječi. Pisane, ali i izgovorene. Kad mi neki čitatelji danas kažu da ih je moja zadnje knjiga recimo »Zapisi ribljeg repa« oraspoložila, ili nešto slično, ja sam sretna. Ne volim uznemiravati ljude, mislim da danas treba smiriti i oraspoložiti ljude. Ne bismo imali inače toliku konzumaciju tableta za smirenje. Naravno, pritom paziti da izbjegnemo kič. Ili da zadržimo mjeru radosnog i tragičnog, kako u »Izmišljotinama« kaže Dragojević.

Ne bojite se suočavanja, taj proces nepreciznog kirurga koji otvara nejasnoću, ranu, prema vašim riječima ipak dovršavate preciznim zacjeljivanjem… Poskliznete li se na tren?

– Nikad. Uvijek se uspijem samozacijeliti. Očito sam mogla biti bioenergetičarka.

Što je za vas zrelost, dostižete li je?

– Zrelost je imenica, a ja kao i Dragojević, više volim glagole. Mislim da proces sazrijevanja prema sve većoj mudrosti traje dok smo živi.

Pisanje je putovanje, a kako vi kažete »odselite od sebe«, u tim selidbama gdje biste još voljeli zaći?

Foto Davor Kovačević

– Za sad ne znam. Još sam duhom u »Ljetnom danu«. Mislim da bih trebala možda i fizički malo putovati, ne samo tekstovima i riječima. Zanimalo bi me možda okušati se u putopisu, jednog dana.

DVOSTRUKA ZBILJA

Zasuzite li dok pišete?

– Nikad. Ja se smirujem dok pišem. Ja mogu imati suze u očima samo prije pisanja. Nekad i imam. Ali riječi ih otaru s lica. I vrate mi osmijeh.

U svojim djelima, pa i ovom kojeg ste dovršili, često se bavite dvostrukom zbiljom, kako biste to objasnili? Neki to nazivaju fikcijom i fakcijom, a vi dvostrukom zbiljom…

– Pa zbilja je dvostruka. Ova koju vidimo, materijalna, opipljiva, i ona nevidljiva, koju možemo nazvati unutrašnjom zbiljom, ili duševnom zbiljom, ili emocionalnom zbiljom.

Na svojim društvenim profilima ponekad objavljujete male, dirljive trenutke iz svakodnevice, što one pokrenu u vama?

– To su mali pokušaji da isprobam formu kratke priče, ali to mi baš ne ide od ruke. Izgleda da su mi suđene veće knjige. Ali nakon kojih se čovjek treba dobro odmoriti.

SUNOVRATILA SAM SE U TU KNJIGU

Nije lako isplatiti dug. Osim duga prema Danijelu, imala sam i dug prema ocu, također radijskom čovjeku, jedno vrijeme i glavnom uredniku Trećeg programa Hrvatskog radija. Otac je kao mlad čovjek bio dobio nagradu »Meša Selimović« za kratku priču, »Prispodoba o mravu«. I tu sam priču uključila u roman, i tumačila je. Ta dvojica nažalost preminulih ljudi su odredila moj poziv, i moje sve pisanje potječe zapravo iz tog izvora. S treće strane, tu je i lik majke, koja je iz praktičnih razloga umjesto književnosti bila upisala studije ekonomije, ali je nesuđena spisateljica. Određivala sam se stalno prema njima, pokušavajući saznati tko sam ja,a tko su oni, i tko su svi još brojni likovi koji su imenom i prezimenom navedeni u knjizi, a pripadaju aktualnom književno-kulturnom miljeu.

Nisam se pripremala prije pisanja, nego sam sve rješavala tijekom pisanja: prečitavala, razmišljala stalno o tim nekim rečenicama, tekstovima, ljudima, i tako godinu dana i tri mjeseca. Ja se nikad ne pripremam prije knjige nego se bacam u nju, i onda plivam kako umijem i znam. To je dosta intenzivno i zahtijeva, uz posao i obitelj, svaki slobodan trenutak. To da sam se baš »sunovratila« u tu knjigu, shvatila sam ove zime, kad mi je bilo jasno da se s razlogom o Dragojeviću malo tko usuđuje javno govoriti, a da se prije toga barem nekoliko godina nije bavio njegovim djelom. On je imao zasluženo kultni status, zbog svoje književnosti, ali bilo je tu i nekih izvanknjiževnih momenata koji su pridonijeli stvaranju kultnog statusa. Primjerice, odbio je sve književne nagrade, osim »Goranovog vijenca« 1992. Nije dao da se tiskaju druga izdanja njegovih knjiga. Nije dao nijedan intervju i nije dopuštao da ga fotografiraju. Sve to je trebalo objasniti, povezati, isplesti na kraju krajeva priču oko svega toga. Intimno, žao mi je da nakon njegove smrti imamo tako malo tekstova koji bi se uhvatili u koštac s njegovim djelom. Koje je, da je samo on to htio, (ali naravno da nije), moglo lako prijeći uske granice nacionalne, ili regionalne književnosti, i on je mogao, po mišljenju većine upućenih, biti veliki svjetski pjesnik.

U FINALU NAGRADE »TIN UJEVIĆ«

Vaš zadnji roman »Zapisi iz ribljeg repa« koji je upravo ušao u finale izbora za nagradu »Tin Ujević« bio je introspektivna bajka, lirska fantazija, i pomalo ljubavni roman, koliko će novi naslov stilski nalikovati prethodniku? Kakvi su prvi urednički dojmovi?

– »Ljetni dan« će bit bitno drukčija knjiga. Neće biti ni bajke niti introspekcije. Ili u minimalnoj mjeri, jer bez toga kao i bez minimuma ljubavne fabule ja ne mogu. Bit će to neka vrsta hermeneutičkog trilera, ili razmjerno zahtjevne autofikcijske proze, posvećene mojem ocu i Danijelu Dragojeviću, i ženama koje rastu u muškom racionalističkom svijetu i ne znaju kamo sa svojim emocijama, i pola života provedu tražeći potvrdu od muških autoriteta. U neku ruku će biti i toga, a ne samo čitanja mojih dvaju uzora, Danijela Dragojevića i Ante Matijaševića. Rekla sam, ušla sam u polje gustih paradoksa, i jedva se iz svih njih izvukla. Zadnji mjeseci pisanja bili su već prilično teški, jer sam znala da moram pronaći te završne nužne dijelove slagalice da bi slika na kraju bila posve jasna i potpuna.