Gošća vRIska

Holmstrom: “Anđeli s asfalta” o “balkonskim djevojkama” nisu dobili puno prostora u medijima jer je tema škakljiva

Davor Mandić

Snimio Marko GRACIN

Snimio Marko GRACIN

U Finskoj roman nije dobio puno prostora u medijima jer je tema škakljiva i ako bi se koji novinar bavio time, mogao bi očekivati prijetnje. Ali na blogovima u Finskoj knjiga ide jako dobro, što joj je podiglo i prodaju. U Švedskoj je bilo obrnuto – govorilo se da ja kao bijela Skandinavka parazitiram na pričama žena iz druge kulture...



A knjiga na kojoj tenutno radite?


– To je studija mentalnih bolesti i povijesti tih bolesti iz ženske perspektive. Jer dugo se mislilo da su to ženske bolesti, histerija, dijagnoze i kako se mijenjalo, ali radi se o romanu, ne fakcijskoj knjizi.


Postoje neki navodi koji kažu da su nekoć tu »histeriju« u žena doktori liječili forsiranim orgazmima. Je li to istina, jeste li naišli na takvo što u istraživanju?




– Da. I u ranim vremenima ginekologije mislilo se da je puno histerije zapravo seksualna frustracija.



Kućno nasilje


Je li se takvih stvari dešavalo nakon što se knjiga pojavila, odnosno ima li toga sada u Finskoj, obzirom da je knjiga objavljena 2013.?


– Ne, nije bilo toga. Iz nekog razloga to je vezano za Švedsku. Ali ima nasilja; puno je kućnog nasilja u muslimanskim familijama u Finskoj. Koliko znam, zasad nije bilo ubojstava, ali mlade djevojke često šalju na ljetne praznike u zemlje njihovih roditelja i one se nikad ne vrate. Sumnja se da ih natjeraju na udaju.


Čuli smo na prezentaciji romana u Rijeci da ste ovu knjigu počeli pisati zbog vaših dviju kćeri, obzirom da je njihov otac, vaš bivši muž, musliman. Koliko su u knjizi vaše privatne misli, a koliko su to doista problemi finskog društva?


– Rasizam vidim svakodnevno. Ako se vozim podzemnom, često vidim bijele Fince kako ugnjetavaju tamnopute. Ako neki Somalijac govori glasno u telefon, netko mu obavezno kaže da se stiša. To se bijelcima ne događa. Posebni su problemi sa zaštitarima, što donosim i u ovoj knjizi. Ne znam ima li toga i u Hrvatskoj, ali u Finskoj zaštitari preuzimaju mnoge ovlasti policije, a za to su nepripremljeni i needucirani, pa onda koriste prekomjerno nasilje prema djeci.


Mislite na djecu koja nisu bijelci?


– Da, i to čine bijeli Finci zaštitari. A također je i strukturalni rasizam jako izražen. Ako musliman šalje molbu za posao šanse, da ga pozovu na razgovor su minimalne.


Transformacija


No vi donosite jednu promijenjenu perspektivu u romanu: kod vas je majka Finkinja preobraćenica na islam i veća je muslimanka od oca muslimana. Rekli ste da ste proveli opsežno istraživanje i našli puno takvih žena. Što ih pogoni da se tako transformiraju?


– Dio odgovora svakako leži u finskom mentalitetu. Radite li nešto, radite to kako treba. Također, kad se konvertirate, muslimanska vas okolina gleda i pita se igrate li se s tim, pa se onda morate dokazivati jer će oni tražiti nedostatke u vašem obraćenju. A tu je onda nezadovoljstvo preobraćenika rođenim muslimanima, koji po njihovu mišljenju postaju aljkavi, preopušteni u vezi s religijom.


Ima li među muslimanskim ekstremistima u Finskoj više rođenih ili preobraćenih muslimana?


– Svakako ima puno ekstremizma među preobraćenicima, jer oni su često vehabije. Ali zapravo je kombinacija obojeg. Razni ekstremisti dolaze u Finsku, a preobraćenici, često žene, otvoreni su za njihove poruke. Onda to nameću svojim familijama, kao u mojoj knjizi.


No i vaša je društvena pozicija zanimljiva: i vi ste, naime, pripadnica manjine, no švedske manjine u Finskoj. Kako je knjiga prošla u Finskoj, a kako u Švedskoj?


– Prve kritike došle su iz naše zajednice, jer imamo svoje novine, radio i televizijske stanice.


Naklade


Ali to je mala zajednica?


– Da, ima nas 300.000, u odnosu na pet milijuna Finaca. Knjiga je dobila dobre kritike, ali nije baš prodana u puno primjeraka, jer su naše naklade i inače jako male. U Finskoj nije dobila puno prostora u medijima jer je tema škakljiva i ako bi se koji novinar bavio time, mogao bi očekivati razne prijetnje. Pa su ljudi nevoljko htjeli imati veze s knjigom. U najvećim finskim novinama rekli su da je neće dirati jer je riskantno.



Prvi put u Hrvatskoj


Prvi put ste u Hrvatskoj i u Rijeci. Primjećujete li neke velike razlike između naših društava, ovako, na prvu?


– Primjećujem u arhitekturi, na primjer. Jako me podsjeća na Alžir, gdje sam puno boravila zbog svog bivšeg supruga, Alžirca. Ali ovdje također puno pada kiša, kao u Finskoj. Ima još jedna velika razlika: ljudi u Finskoj nikad ne razgovaraju sa strancima, jedino ako je kriza, ako se nešto desi, kao npr. upali se požarni alarm u trgovačkom centru, ali ovdje blagajnica razgovara s čovjekom do vas u redu potpuno normalno, čavrlja. Voljela bih da je Finska sličnija tome.



Jeste li vi dobivali kakve prijetnje?


– Ne, jer ne mislim da je knjiga rasistička. Mnoge takve knjige pišu bijeli zapadnjaci pa su rasističke jer demoniziraju drugu kulturu. Ja to ne činim. Izabrala sam pisati o finskoj majci koja se preobraćuje i postaje svojevrsni monstrum, a ne o ocu koji bi to bio, rođenom muslimanu. Ali na blogovima u Finskoj knjiga ide jako dobro, što joj je podiglo i prodaju. U Švedskoj je bilo obrnuto; govorilo se da ja kao bijela Skandinavka parazitiram na pričama žena iz druge kulture, što također ne mislim da je fokus knjige, ali bilo je i pozitivnih kritika.


Sarkastična i pametna knjiga


No bili ste zvijezda Frankfurtskog sajma knjiga, što znači da je u Njemačkoj i Europi knjiga dobro prošla.  Što kažu kritike koje stižu iz Europe?


– Da je tema aktualna i da je o njoj važno govoriti i da perspektiva mlade, petnaestogodišnje tinejdžerke muslimanke nije tako česta. Ima puno knjiga u Švedskoj koje su napisali imigranti, ali one su uglavnom o dječacima. Kažu i da je smiješna, sarkastična i pametna.


Ovo je vaš drugi roman i peta knjiga ukupno. Počeli ste jako mladi objavljivati; imali ste samo 22 godine. Kad ste počeli pisati?


– Sjećam se da sam s osam godina počela pisati i htjela napisati knjigu, ali ozbiljno sam počela pisati sa 17, u srednjoj školi.


Nakon škole uzela sam godinu slobodno prije studija da bih mogla pisati. Pa sam pohađala kratki tečaj kreativnog pisanja, četiri mjeseca, i za to se vrijeme počela kretati prema svojoj prvoj knjizi priča.


Što danas mislite o toj knjizi?


– Mislim da je dosta dobra za prvu knjigu. To je knjiga koju i dalje mogu čitati i misliti da je dobra.


Živjeti od pisanja


Imate šest objavljenih knjiga, pišete sedmu. O čemu pišete, što vas zanima, što vas pogoni da pišete?


– Puno pišem o roditeljima i djeci, majkama i kćerima posebno, o tome puno razmišljam, ali i o stvarima koje se trenutno događaju u društvu. Ne povijesnim. Vidim nešto u novinama, neki mali članak, na primjer o životinjama puštenim iz zoološkog vrta i o tome onda napišem priču. Pa i o velikim temama, ljubavi, životu, smrti, krivnji…


Recite nešto o književnoj sceni u Finskoj, ali i Švedskoj. Kolike su naklade?


– Uspješni pisci, ako dobiju nagradu, mogu prodati oko 100.000 primjeraka u Švedskoj i Finskoj. Samo u Finskoj oko 10.000 primjeraka je uspješna knjiga, a dobra oko tri do pet tisuća.


Može li se živjeti od književnosti u Skandinaviji ako ne pišete krimiće?


– Ja živim od pisanja zadnjih šest godina zbog stipendija. Mi imamo stvarno odlične državne stipendije, ali morate se prvo dokazati da biste ih dobili. No ako ih počnete dobivati, onda ste prilično sigurni. Ne potpuno, ali prilično.


Što ako niste kreativni nekoliko godina?


– Onda ste u nevolji (smijeh).


Na predstavljanju su vaše kćeri trčkarale po brodu Marini i bile uobičajeno dječje raspoložene. U jednom trenutku rekli ste da bi to u Finskoj bilo nemoguće. Što bi se tamo dogodilo?


– Prvo bi se intervju zamrznuo, jer nitko ne bi mogao podnijeti tu situaciju i meni je bilo drago kad sam vidjela da se to neće dogoditi. Pa sam se opustila. A onda bi ih netko vjerojatno morao uzeti ili tako nešto. U Finskoj sve je to nemoguće. Zapravo ne bi mi palo na pamet da ih uopće povedem na predstavljanje.