Mučna je i mračna te krajnje dojmljiva ispovijest narkomana koju nam kroz debitantski roman »Heroin, kruh i rudnici sumpora« prenosi Nikola Strašek, hrvatski književnik koji je čitateljstvu do sada znan ponajprije kao autor vrlo zanimljive zbirke poezije »Leptirići u trbuhu, glave na kolcima« objavljene prošle godine. Prijelaz s poezije na prozu Strašek je izveo uspješno, a ono što je kod njega zajedničko ovim različitim oblicima književnog izražavanja su vrlo snažne emocije te ponekad i šokantni detalji koji jednostavno moraju dodirnuti te na jedan način i isprovocirati čitatelja. Naravno, u slučaju ispovijesti narkomana to je donekle i očekivano, tim više znamo li da je Strešek i u lirskom debiju bio bolno otvoren, iskren i direktan.

»Heroin, kruh i rudnici sumpora« nudi isti takav stav i odnos, a pomalo kaotičnu (što je u skladu sa stanjem psihe ex narkomana) ispovijest Strašek je uokvirio pripovijedajući kroz trideset i sedam poglavlja (epizoda) od kojih svaka, osim uvodnog Prologa, ima naslov i vremensku odrednicu u kojoj se zbiva opisana radnja. Pri građenju tih poglavlja Strašek ne slijedi kronološki slijed vremena, već neku svoju unutarnju logiku izgrađenu na raznim motivima koji ga inspiriraju na pripovijedanje pa tako na kraju čitatelj pred sobom ima svojevrsno razlomljeno zrcalo zbivanja vezanih uz narkomanski put, užase i konačni spas. Spojiti te djeliće u cjelinu nije teško pa se na kraju taj pristup koji bježi od uniformiranosti i poštivanja kronološkog redoslijeda čini ispravnim te svakako iskrenijim i emocionalnijim od pristupa u kojem bi se kretalo ab ovo.

Odlazak u komunu

Već na prvim stranicama autor čitatelju kaže kako će o svojim godinama ovisnosti govoriti sa stajališta danas četrdesetpetogodišnjeg izliječenog narkomana, što svakako potiče zanimanje čitatelja jer u ljudskoj psihi prevladava želja za pobjedom dobra nad zlom, normalnog života nad ovisnošću i zdravlja nad bolešću. No, vrlo brzo čitatelju postaje jasno kako je taj put do pobjede bio iznimno težak, bolan i prepun svakodnevnih poraza, mini tragedija, sramote i patnje koje su pratile višegodišnje ovisničko iskustvo. Saznajemo tako, primjerice, da su glavni lik i brat mu Luka zbog bolesti i smrti majke već u trinaestoj godini krenuli u svijet ovisnosti, najprije uz alkohol, ljepilo i marihuanu, a potom uz teže i ozbiljnije droge. Usprkos takvom načinu života glavni neimenovani lik uspijeva studirati film i raditi zapažene dokumentarce sve dok ga ovisnost ne udalji od potencijalno vrlo kvalitetne karijere filmaša. Godine 2017., nakon više od dva desetljeća suludog korištenja raznovrsnih opijata, dotiče dno, ali uz pomoć bližnjih uspijeva donijeti odluku o odlasku u komunu. Iako u početku ni sam ne vjeruje u izlječenje, vremenom će se kroz šesnaest mjeseci rada i boravka u komuni smještenoj u Zagorju izliječiti i vratiti normalnom životu, a ova ispovijed i ova knjiga krajnji su dokaz te, nimalo lake, pobjede.

Narkomanski pakao

Strašek predstavljanju narkomanskog pakla – utemeljenog u velikoj mjeri na osobnim gorkim i bolnim iskustvima – pristupa sustavno obrađujući najrazličitije teme: bolest i smrt majke, početak rata, kratak boravak u vojsci, iskustva s policijom, krađe i prevare prijatelja, obiteljski život, nastojanja brata, voljenog oca i bivše supruge da mu pomognu…, pri čemu najznačajniji dio predstavlja onaj vezan uz težak, ali uspješan proces izlječenja i oporavka ostvaren u komuni čije nam je djelovanje potanko opisano i razjašnjeno. Naravno, u određenim dijelovima teksta temeljni ispovijedni i pripovijedni ton obogaćen je uočljivim lirizmom koji Strašeku kao autoru itekako odgovara. Ipak, osnova stilskog pristupa autora u ovom romanu su moćne, žestoke i beskompromisne rečenice i stavovi, odnosno krajnje iskreno, gotovo pa brutalno, priznavanje tužnih i ružnih stvari pri čemu Strašek, logično, u ovom hrvatskom »Trainspottingu« ne štedi nikoga, a najmanje sebe.

Rat

Naravno da je za posrnuće i pad u velikoj mjeri krivo i društvo. Jer, u slučaju generacije ovisnika kojoj pripada i glavni lik ovog romana, sredina devedesetih donijela je rat, a kad se tome nadoda i osobna obiteljska tragedija (smrt voljene majke) onda je logično da je put u alkohol i drogu širom otvoren, a rijetko će tko od okoline i starijih zbog tadašnjeg općeg stanja nesigurnosti i straha pokušati ozbiljnije i sustavnije reagirati i zaustaviti mlade koji su krenuli tom stazom samouništenja. Ili, kako Strašek piše sjećajući se tih ranih tinejdžerskih dana sredine devedesetih godina prošlog stoljeća:

»Kad danas pomislim na slobodu i mladost pred očima se ukaže slika dječaka na skejtu kako usred radnog dana vozi pustim Zelenim valom u vrijeme zračne uzbune. I dok je opasnost od granata ostatak društva tjerala u podrume, moja je generacija otkrivala mogućnosti i skrivene prostore slobode koristeći upravo odsutnost odraslih kao glavni kazalizator sazrijevanja. Za posljedice i budućnost naprosto nismo marili. Smrt, konačnost i razaranje predstavljali su pozadinski šum uz koji smo rasli i razvijali sebe u atmosferi nesigurnosti, privremenosti i straha«, napisao je Strašek u svom proznom prvijencu kroz koji je iznimno vjerno čitateljima predočio svijet i život ovisnika pa bi zaista dobro bilo da se ove knjige primi svaki potencijalni ovisnik. Čisto radi prevencije, kako u tekstu na poleđini ovog svake pažnje vrijednog romana napominje Kruno Lokotar, urednik izdavačke kuće OceanMore.

Urednik Kruno Lokotar o knjizi

»Strašek piše o narkomanskom iskustvu izravno i stihijski, o ovisnostima, lažima, manipulacijama i iskorištavanju najbližih, o propasti za koju se uvjeravaš da je plemenita, o opajalačkim rajevima, o kapitalizmu, odjeku rata i raspadu društva, o obitelji i vrijednostima, o umjetnostima i komunama, o terapijskoj zajednici i kroničnim, recidivirajućim i neizlječivim bolestima – jer izliječen narkoman teško da postoji. Ovu bi knjigu trebalo prepisati kao preventivnu terapiju. Dok se to ne dogodi, ona je samo literatura koju ćete čitati na eks, kao pravi literarni ovisnik«, zapisao je Lokotar.

O autoru

Nikola Strašek rođen je 1978. godine u Zagrebu. U tom je gradu završio Klasičnu gimnaziju, studirao komparativnu književnost i latinski na Filozofskom fakultetu te filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Autor je nekoliko dokumentarnih i jednog kratkometražnog igranog filma. Trenutačno piše filmske eseje i kritike i završava novi dokumentarni film za Factum. Dobitnik je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama zahvaljujući kojoj je objavio zbirku poezije »Leptirići u trbuhu, glave na kolcima« (2024.). Šest godina radio je u skladištu voća i povrća koje zove rudnik.