Tlo je na otoku bilo plodno, no sve je puštalo tek plitko korijenje. Uragani bi, kada su udarili, iščupali čak i najdeblja stabla; a kada je došao bijelac, istrgnuli su djecu majkama iz naručja. I tako naučismo živjeti bez nade. Jedino u što smo mogli biti sigurni, za nas je bio gubitak«, reci su u uvodnome dijelu romana »Rijeko, otpjevaj me domu« britanske autorice karipskih korijena Eleanor Shearer, koji je prošle godine uvršten među stotinu najboljih knjiga prema časopisu Time, a našao se i na popisu čitateljskog kluba emisije Good morning, America.

Roman prvijenac Shearer koji se temelji na stvarnim sudbinama oslobođenih žena, ropkinja s Kariba, svojevrsno je krčenje civilizacijskoga puta kroz prašumu ropstva, s osvrtom na njegovu kompleksnost i na njegove posljedice, posebice u kontekstu majčinstva.

O tom vrlo poetičnom i emotivno nabijenom romanu koji je u izdanju Petrinih knjiga na hrvatski jezik preveo Ozren Doležal, zahvaćajući teme ne samo ropstva i majčinstva, već i tišine, slobode, demokracije drugoga, ova spisateljica magnetične osobnosti govori za naš list.

Kako je nastao vaš roman, odnosno kako je nastala ideja za roman, je li priča koju ste u romanu iznijeli nešto o čemu ste duže razmišljali?

– Klice za roman »Rijeko, otpjevaj me domu« zasađene su za vrijeme mojega posjeta izložbi u Londonu posvećenoj ropstvu i njegovu ukidanju na Karibima, još kad sam imala šesnaest godina.

Zadaća izložbe, koja se zvala »Making Freedom«, bila je istaknuti kako su se crnci na Karibima na razne načine odupirali ropstvu. Na jednome od panoa spominjalo se se kako su žene nakon emancipacije tražile svoju djecu kako bi ponovo ujedinile svoje obitelji, što mi se učinilo nevjerojatno snažnim činom, pa sam se tijekom sljedećih deset godina nerijetko vraćala mislima upravo na te žene, osjećajući sve veću potrebu da ispričam njihovu priču.

Mother Rachel

Jeste li se dodatno povijesno informirali s ciljem približavanja situacije u vremenu u kojem je radnja romana smještena i kako? Je li vam koja knjiga bila ključna?

– Pročitala sam niz povijesnih knjiga o Karibima, uključujući »History of the People of Trinidad and Tobago« Erica Williamsa, »A History of Barbados« profesora Hilaryja Becklesa i »The Loss of El Dorado« V. S. Naipaula. No vjerojatno najvažnija knjiga bila je usmena povijest pod nazivom »To Shoot Hard Labour«, u kojoj Samuel Smith, muškarac s Antigve rođen 1877. godine, pripovijeda priču o svome životu. Prisjeća se svoje praprabake, žene po imenu Mother Rachael, koja je nakon emancipacije putovala s juga Antigve na sjever kako bi pronašla svoju kćer Minty. Upravo Mother Rachael bila je glavna inspiracija za moju protagonisticu, Rachel.

Osim što sam puno čitala, oslanjala sam se i na istraživanje sa svojega diplomskog studija u kojemu sam proučavala nasljeđe ropstva na Karibima i pitanje reparacije, zbog čega sam, intervjuirajući aktiviste, povjesničare i obitelji o tome smatraju li da ih ropstvo i dalje oblikuje i na koji način, provela neko vrijeme na Svetoj Luciji i na Barbadosu. Svi ti razgovori, koji su obuhvaćali sve – od načina na koji je ropstvo razaralo obitelji, preko zajednica odbjeglih robova, do važnosti otpora – snažno su utjecali na ono što sam željela unijeti u roman.

Eleanor Shearer / Foto: Matea Jurčić

Možete li pojasniti simboliku naziva knjige – »Rijeko, otpjevaj me domu«?

– Naslov se dotiče triju glavnih tema romana. Prva je onaj prirodni svijet, posebno voda, ocean i rijeka koje oblikuju krajolik Kariba. Druga su glazba i pjesma, osobito kao načina očuvanja i prenošenja afričkih kulturnih tradicija koje su bijeli gospodari tako uporno pokušavali izbrisati. I konačno, treća je dom – pitanje što je za porobljene Afro-Karipćane značilo pronaći novi dom, nakon što su bili otrgnuti iz domova svojih predaka.

Na kraju, povezujući sve te teme, sviđa mi se što naslov priziva razgovor između čovjeka i svijeta koji ga okružuje, molbu rijeci da pomogne i usmjerava ga, odražavajući način na koji Rachel u romanu napušta kultivirani svijet plantaža i ulazi u divlje krajolike koje mora naučiti kako savladati i koje mora naučiti osluškivati.

Čovjek i priroda

Osim što su opisi prirode i kakva pozadinska slika, nadopisivanje atmosferičnosti, reflektiraju li oni možda i unutarnja stanja likova?

– Roman u mnogočemu govori o odnosu između čovjeka i prirode, o tome kako mi oblikujemo svijet oko sebe, ali i kako on oblikuje nas. Priroda, kako Rachel u jednom trenutku romana uviđa, nije ni posve neprijateljska ni posve blagonaklona.

Katkad djeluje hladno, surovo i ograničavajuće – poput trenutka kada Rachel, bježeći s plantaže na početku knjige, dolazi do oceana i kraja otoka Barbadosa, bez mogućnosti da nastavi dalje. U drugim trenucima priroda pruža utočište; riječni tokovi nose likove prema sigurnosti, a šumska stabla daruju plodove za prehranu. Odnos između Rachel, ostalih likova i prirode nikada nije nepromjenjiv – oni su, baš kao što i naslov romana sugerira, neprestano u dijalogu s njom.

Zašto baš iznosite posljedice čega negativnog i birate tišinu, odnosno ono neizrečeno, je li to zato što želite ostaviti čitatelju da nadopuni i sam osjeti nužnu težinu koju želite prenijeti?

– Iako smatram da je potrebno stvarati umjetnost o ropstvu koja će dočarati svu brutalnost koju su ljudi pretrpjeli, znala sam da to neće biti knjiga kakvu želim napisati. Film poput »12 godina ropstva«, s čestim eksplicitnim prizorima fizičkog i seksualnog nasilja, za mene kao da podrazumijeva neku bijelu publiku. Nama koji smo imali porobljene pretke nasilje je već poznato – i promatrati ga može biti duboko traumatično. Dakle, znajući da želim napisati roman ne o ropstvu, nego o onome što dolazi nakon njega, bila sam svjesna i da ću se morati suočiti s pitanjem boli i preživljavanja te pokušati zamisliti načine na koje su ljudi doista gradili živote i slobode na ruševinama koje je ropstvo ostavilo za sobom.

Pritom je na mene velik utjecaj imao koncept post-sjećanja, s kojim sam se susrela tijekom diplomskoga studija. Naime, američka književna teoretičarka židovskog podrijetla, Marianne Hirsch, piše da kad se prenose generacijama, traumatične priče često u sebi nose tišinu, prazninu, jer ono što se dogodilo previše je bolno da bi se izreklo. Za one koji dolaze poslije, upravo ta mješavina priče i šutnje stvara živopisnost toga sjećanja: zamišljamo se na mjestu naših roditelja ili djedova i baka, popunjavajući tako ono neizrečeno.

Hirsch, naime, govori o vlastitome odlasku u Ukrajinu, u grad iz kojeg su joj roditelji morali pobjeći, i o osjećaju da poznaje mjesto u kojemu nikada nije bila. Putujući Karibima, suočavajući se s pričama i sa šutnjama svojih djedova i baka, koje su zajedno u meni stvarale snažan emotivni naboj, slična sam iskustva imala i ja. Htjela sam da moji čitatelji iskuse isto – da se kreću među prazninama izrečenog i neizrečenog, u jednoj vrsti maštovite igre koja bi ih, nadam se, mogla zbližiti sa samim likovima.

Povijest traume

Jeste li svakim susretom koji funkcionira kao istinosni trenutak pokušali postupno graditi povijest traume?

– Iako trauma ropstva lebdi nad ovom knjigom, htjela sam da Rachelini susreti – s njezinom djecom i drugim likovima na njezinu putu – govore prije svega o zajedništvu, a ne o boli. Nadahnuta istraživanjem za svoj diplomski rad, temeljenim na intervjuima, željela sam romanu, u kojem Rachel, putujući Barbadosom, Gvajanom i Trinidadom, sakuplja fragmente tuđih priča, dati jedan ton usmene predaje.

Susrećući se s drugima, Rachel otkriva detalje iz njihove prošlosti, a ti trenuci istine djeluju poput ledenih bregova kojima je samo vrh vidljiv, dok se golema masa skriva ispod površine.

Čitatelj shvati da i naizgled sporedan lik poput neimenovanog čovjeka s magarcem natovarenim bakrenim loncima, kojeg Rachel susretne na trinidadskoj cesti, u sebi nosi priču jednako bogatu kao i Rachelinu, priču koja bi mogla biti i zaseban roman. Iako se radi o kratkim susretima, razmjenom tih malih djelića sebe, likovi stvaraju one istinske trenutke bliskosti.

Glasovi žena intencionalno se čine utišanima; jeste li li im vi željeli vratiti taj (oduzeti) glas?

– U povijesnim su zapisima robovi, osobito žene, ostali bez glasa, ostavljajući iza sebe vrlo malo pisanih tragova. Roman »Rijeko, otpjevaj me domu« jednim dijelom nastao je iz želje da se njihove priče ponovo stave u središte, baš kao što je i izložba »Making Freedom« koja me i inspirirala, željela istaknuti ulogu porobljenih Afro-Karipćana ljudi u vlastitome oslobođenju, umjesto prepuštanja uvjerenju da su im bijeli britanski abolicionisti slobodu jednostavno poklonili.

No u romanu ima i tihih, budnih žena, a upravo su to one žene koje poznajem. Rachel su nadahnule crnkinje iz mojeg života – moja majka, moja teta, moja pomajka, no i priče o mojoj baki koja je umrla prije nego što sam se rodila. Na primjerima njihovih života pokušala sam shvatiti kako iskustvo rasizma može oblikovati identitet, no ne ga i definirati.

Poput Rachel, sve te žene nose bol sa sobom, što ih često čini povučenima, te čekaju da vide kako će se netko ponašati prema njima prije nego što im odluče pokloniti svoje povjerenje. Ipak, one su mnogo više od te šutnje; poput Rachel, i one su kompleksne, i često su, u krugu onih koje vole, duhovite, druželjubive te pune života.

Ono što odlikuje tekst jest jezična ekonomičnost. Naime, kratke su i suzdržane rečenice u trenucima bola, a nešto duže i poetičnije u opisima prirode, pa me zanima je li to onaj promišljeni dio procesa pisanja?

– Ne bih rekla da je to bio svjestan izbor, no vjerojatno proizlazi iz psihološkog okvira boli i opstanka kojime sam se vodila. Čini mi se da su najteže stvari upravo one koje je i najteže izgovoriti, pa mi je bilo najprirodnije dopustiti likovima da ustuknu pred vlastitim traumama te da tako oko njih ostane samo tišina.

Istodobno, kako Rachel – čiji glas nosi cijeli roman – polako uči otvarati se svijetu prirode, koji je vodi daleko od onih strogih polja šećerne trske koja su oblikovala njezino djetinjstvo, činilo mi se prikladnim da na njega odgovara sa zadivljenošću i čuđenjem.

Matija Prica i Eleanor Shearer prilikom njenog gostovanja u Rijeci / Foto: Matea Jurčić

Simbolika rijeke i vode

Motiv rijeke posebno je značajan u romanu i ima snažnu simboliku; može biti kakva granica, prostor slobode, povijesni agens i medij. Kako ste vi autorski razmišljali o rijeci?

– Od samog početka znala sam da će roman biti obilježen geografijom Kariba. U karipskoj kulturi vodeni putovi zauzimaju posebno mjesto; od tragičnih sjećanja na one koji su skočili iz broda ili su bili bačeni iz njega u Atlantski ocean u Srednjem prolazu, do za život ključnih planinskih izvora iz kojih su bjegunci pili ne bi li preživjeli.

Sa svojim neprekidnim tokom od izvora prema moru, rijeke postaju simbol putovanja, u romanu moćna slika majke koja traži svoju djecu. Ta slika također govori o vremenu, prošlom i budućem – u istu rijeku ne možeš zakoračiti dvaput. Tako i Rachel; dok putuje svijetom, ona zapravo kreće i na ono unutarnje putovanje, na kojemu se mora suočiti s činjenicom da su njezina djeca kojih se sjeća sada odrasla, kao i s time da se prošlost ne može vratiti.

Protagonističina potraga za djecom ima i univerzalnu i povijesnu dimenziju; jeste li željeli povezati osobnu traumu majčinstva s kolektivnom traumom ropstva?

– Da, svakako sam željela da roman bude mješavina onog osobnog i univerzalnog. Vjerujem da najbolja povijesna proza, ona koja nas odvodi u nepoznata vremena i prostore, među ljude čiji je svjetonazor možda posve stran onom našem, dobro funkcionira kada je ukorijenjena u nekom općem, prepoznatljivom osjećaju – u ovom slučaju, u majčinskoj ljubavi i boli zbog obiteljske razdvojenosti.

Nitko od nas nije imun na takav osjećaj koji se povijesno ponavlja, pa slikama majki koje otrgnute od svoje djece nose istu, tihu tugu, svjedočimo još od karipskih plantaža, preko krvavog genocida u Gazi, sve do nasilja na granicama SAD-a.

No, majčinstvo je imalo poseban odjek imalo u kontekstu ropstva koje sam htjela istaknuti u svojoj knjizi. Jedna od glavnih svrha ropstva bila je uništiti obiteljske živote ljudi; oni dovedeni iz Afrike bili su prisilno preimenovani, čime se dokidala veza s njihovima precima, dok su na plantažama roditelji, djeca, braća i sestre, partneri i prijatelji bili razdvojeni bez obzira na njihove međusobne odnose.

Postoji tradicija pisanja o tome što majčinstvo znači za crnačku populaciju, a to dakako uključuje roman »Voljena« Toni Morrison, koji propituje težinu izbora koje su crnkinje katkad morale donositi ne bi li zaštitile svoju djecu od ropstva. Upravo zbog tog obilježja ropstva ideja žena koje nakon emancipacije traže svoju djecu djelovala mi je prilično snažno. Taj čin nije bio samo potraga, nego i duboki oblik otpora – odbijanje da se prihvati razaranje koje je ropstvo ostavilo iza sebe, čin obnavljanja obitelji iz pepela razdora.

Poput motiva iz romana preuzetog iz eseja »The Antilles: Fragments of Epic Memory«, nobelovca Dereka Walcotta iz Svete Lucije, te su žene ponovo spajale rasute komadiće onoga što je bilo uništeno, s ljubavlju toliko velikom da je sama po sebi bila čin otkupljenja.

Povijest Kariba

»Ljudi putuju na Karibe, jer djeluju rajski – kao u prostor izvan vremena gdje mogu odbaciti neumoljiv ritam vlastita života i opustiti se na plaži s koktelom u ruci. Ali za mene su Karibi prelijepi zbog svoje povijesti, a ne usprkos njoj. Ondje je prošlost uvijek tik do površine i njezini su odjeci posvuda« pišete uz bilješci na samome kraju romana; jeste li htjeli ukazati na Karibe kao na mitsko mjesto kolonijalne ostavštine; koliko je njegova povijest kompleksna?

– Karibi su oduvijek bili na raskrižju carstava; iako maleno područje, ipak je isprepleteno s velikim globalnim političkim, ekonomskim i društvenim silama. Bilo mi je stoga važno da istražujući pobune i tradicije robova u Gvajani ili sela u Trinidadu nastala nakon ukidanja ropstva, roman »Rijeko, otpjevaj me domu« odražava posebnosti svake karipske zemlje, jer Karibi nisu monolit.

Unatoč razlikama, britanski Karibi dijele kolonijalnu sudbinu, a ovom sam knjigom tu povijest željela približiti onima izvan te regije.

Važno je naglasiti i da Karibi nisu bili samo žrtva kolonijalizma; oni nisu groblje europske eksploatacije, ali isto tako nisu ni tropski raj. Barbados je postao engleska kolonija 1627. godine, a već je 1649. zabilježena prva crnačka pobuna.

Drugim riječima, otpor je postojao od samih početaka. Karibi se i danas nalaze na samome rubu klimatske krize, ali i u središtu globalnih napora za postizanje pravednijih modela financiranja klimatske otpornosti zemalja Globalnog juga. Dakle, riječ je o bogatoj i složenoj regiji – raznolikoj po svojoj povijesti, no i uvijek dinamičnome prostoru borbe u različitim epohama kolonijalne i neokolonijalne eksploatacije.

U trenutku kada je ropstvo formalno ukinuto, likovi se i dalje bore s njegovim posljedicama. Je li to komentar i na današnje oblike nevidljivog ropstva, na neke nepravde ili pak (samo) način da ukažete na njegove posljedice?

– Namjera mi je bila osporiti pojednostavljenu priču da je ropstvo na britanskim Karibima okončano Zakonom o emancipaciji 1834. godine.

Radnju romana namjerno sam situirala u razdoblje između formalnog ukidanja ropstva i završetka sustava »šegrtovanja«, te izopačene prijelazne faze u kojoj su nekada porobljeni morali nastaviti raditi za svoje prijašnje gospodare, bez naknade, pod rasističkim izgovorom prema kojem još nisu »zreli« za slobodu.

Također, kako ne bismo zaboravili da odjeci ropstva i danas oblikuju svijet u kojem živimo, željela sam pokazati i koliko je ropstvo duboko utisnulo svoju sjenu u povijest. Još za života moga djeda plantaže šećera dominirale su Karibima, a budući da nisu imali izbora, mnogi ljudi su nastavili raditi na njima za bijednu nadnicu, što je omogućilo Britancima da i nakon formalnog kraja ropstva stječu bogatstvo.

I premda to možda nije bila potpuno svjesna odluka, dopada mi se pomisao da ova slika karipskog ropstva ima šire značenje, da progovara i o današnjim oblicima nepravde. Vjerujem da su strukture potlačenosti duboko ukorijenjene, da se dokidaju i zacjeljuju mnogo sporije nego što mislimo, dok se oni koji su pretrpjeli nasilje nerijetko osjećaju kao da se svijet prebrzo okrenuo od njih.

Nepravda, naime, rijetko nestaje s promjenom zakona; često se preobražava, postaje nevidljiva, suptilna, ali jednako razorna. Zato borba ne završava onim prvim pobjedama, ona se nastavlja, tiho, dugotrajno, generacijama koje i dalje traže istinsku slobodu.

Pitanje slobode

Što je sloboda značila u vremenu u koje je radnja romana situirana s obzirom na različite perspektive slobode u kontekstu pojedinih likova, a što sloboda znači danas?

– Sloboda nikada nije značila samo jednu stvar, a likovi u ovome romanu preispituju njezino značenje baš kao što su to činili i ljudi tijekom povijesti – i kao što to još uvijek čine. U vremenu u kojem se priča odvija, sjećanja na velike revolucije u Francuskoj i Americi još su bila živa; poznate borbe za slobodu od kojih je svaka ispod površine skrivala kompleksnost.

Afroamerikanci koji su se borili na strani Britanaca tijekom Američkog rata za neovisnost bili su oslobođeni ropstva, dok su njihovi bijeli gospodari istodobno vodili svoje vlastite borbe za slobodu.

U isto vrijeme, Haićanska revolucija – manje poznata, ali ništa manje važna borba za slobodu – pokazala je drukčiji oblik te težnje; crni su vođe zagovarali ponovno uvođenje plantažnog sustava kako bi zemlja mogla sudjelovati u svjetskoj trgovini, tvrdeći da Haiti ne može biti slobodan bez novca potrebnog za kupnju oružja i obranu.

No obični su radnici često tome često pružali otpor, zalažući se za drukčiju viziju slobode – onu u kojoj bi, umjesto da se ponovo vraćaju na plantaže, mogli obrađivati male vrtove i živjeti od vlastitog rada.

Likovi u romanu suočavaju se s istim pitanjima – je li bijeg uistinu čin oslobođenja ako oni koji ostaju iza tebe i dalje nose lance, je li pretvaranje da si slobodan ili bijel oblik slobode, ako time poričeš vlastito podrijetlo, je li oružana borba sloboda, ako jamči da sloboda jednoga postaje sloboda svih, bez obzira na rizike?

Nisam sigurna koliko su se sukobi oko slobode promijenili u dvjesto godina od onog vremena u koje je radnja romana smještena. I dalje tragamo za značenjem slobode, na razini naroda i svijeta, u političkim zajednicama koje nas istodobno vežu i oslobađaju; kako živjeti zajedno, a ostati slobodan, kakvi zakoni mogu istodobno ograničiti i omogućiti nam slobodu te, na onoj osobnijoj razini, što za svakoga od nas znači biti slobodan, je li to samo upotpunjavanje svoga dana, kad činimo samo ono što nas veseli, ili sloboda ipak podrazumijeva nešto više.

Jesmo li (mi) onda (posve) slobodni?

– U smislu potpune mogućnosti djelovanja prema vlastitoj volji, bez ikakvih ograničenja – ne. Jedna od središnjih tema romana »Rijeko, otpjevaj me domu« upravo je ta; kako pronaći prostor slobode unutar svijeta koji je čvrsto isprepleten sustavima kontrole. Roman nije utopija. Rachel dolazi do kraja formalnog ropstva, ali ne i do kraja rasizma, ekonomske stabilnosti i društvenih mehanizama koji ograničavaju njezinu slobodu kretanja i izbora. Ipak, reći da nije slobodna bilo bi previše crno-bijelo.

Baš kao što, bez ikakvog umanjivanja strahota ropstva, ne mislim da je posve točno reći kako porobljeni ljudi nisu imali nikakvu slobodu. Oni nisu bili svedeni samo na pasivne žrtve koje definiraju samo njihovi okovi, već je svaki čin otpora – pa makar to bilo i neko glumljenje neznanja ili nespretnosti kako bi se usporavalo s radom – bio način stvaranja malog, ali stvarnog prostora slobode.

Iako su naše okolnosti mnogo blaže od onih Rachelinih, svi se mi, na neki način, suočavamo sa sličnim pitanjem te u ovom raspadajućem kasnokapitalističkom svijetu, u kojem se životni standard urušava, klima gori, a politika u mnogim zemljama klizi prema autoritarizmu, i dalje živimo i s ograničenjima. No vjerujem da istinska sloboda još uvijek postoji – možda skrivena, mala, ali je stvarna. Moramo je tražiti, u malim stvarima, širiti, sve dok taj mali djelić slobode ne preraste u nešto više.

Demokracija kao paradoks

Kad spominjemo slobodu, moramo se dotaknuti i pitanja demokracije, pa ću vas pitati pitanje koje sam postavio i drugome gostu ovogodišnjega Vriska, Aleksandru Hemonu. Naime, ne bi li podcrtao problem demokracije, filozof Costica Bradatan ističe kako je ona rijetka i prolazna i teško ju je postići, a na jednak način o njoj, kad kaže da su joj »obrisi fluidni, bit neuhvatljiva i temelj joj je prazan«, u kontekstu migracija govori i filozofkinja Donatella Di Cesare; što je demokracija danas i može li opstati uz sve njezine proturječnosti kojima svjedočimo na lokalnoj i na svjetskoj razini?

– Demokracija je možda najjasniji primjer paradoksa slobode – načina na koji slobodu pronalazimo unutar nekakvih ograničenja. Demokracije nas vežu uz volju kolektiva, a liberalne demokracije idu i korak dalje, ublažavajući tiraniju većine postavljanjem granica unutar kojih se odluke mogu donositi, štiteći pritom određena prava svih građana.

Empirijski gledano, možemo reći da je demokraciju teško održati, što se vidi i po tome da je gotovo svugdje u svijetu ona danas ugrožena. Govoreći u kontekstu Ujedinjenog Kraljevstva, zemlje koju najbolje poznajem, čini mi se da smo dopustili da se demokracija – kao i sama politika – svede na blijedu sjenu onoga što bi trebala biti. Zaboravili smo da izbori nisu isto što i demokracija.

Ako zaista vjerujemo u ideal zajedničkog života, zajednicu, i donošenja odluka za opće dobro, moramo ponovo izgraditi institucije zajedničkog građanskog života – sindikate, stanarske udruge, sportske klubove, knjižnice, društvene centre – koje su tijekom pedeset godina neoliberalizma u mnogim mjestima uništene. Bez tih institucija, koje povezuju građane s politikom, ljudi se lako mogu osjećati izolirano, nemoćno i ogorčeno jer im se čini da njihovo djelovanje nema nikakav utjecaj na smjer kojim njihova zemlja ide. Samo glasanje svakih nekoliko godina nikada neće biti dovoljno da ideju demokracije održi živom.

Naša je odgovornost da se suprotstavimo porastu ekstremne desnice, koja doduše zna govoriti jezikom narodnih frustracija, no nudi lažna rješenja u obliku rasizma, ksenofobije i autoritarizma, te da energiju usmjerimo na organiziranje i izgradnju izgubljenih zajedničkih institucija, bez kojih se demokracija jednostavno ne može održati.

S time je, kao i uostalom s vašim romanom, povezano pitanje doma. Što je (uopće) dom?

– Moji su preci Atlantik prešli dvaput, prvi put u utrobi broda koji je prevozio robove, a drugi put u potrazi za boljim životom u poslijeratnoj Engleskoj, stoga su mi pitanja doma, korijena i pripadnosti – tko negdje pripada, a tko ne – bila oduvijek bliska.

Unatoč tome što bi neki desničari mogli pomisliti zbog mojih promigrantskih stavova, ja ne mislim da su ljudi bez svojih korijena. Naravno da često osjećamo neku duboku povezanost s mjestom iz kojeg potječemo. Porobljeni su sanjali da će se, makar nakon smrti, vratiti u Afriku. Nakon desetljeća provedenih u Engleskoj, moj se djed vratio u Svetu Luciju, gdje je u onoj poznatoj otočnoj toplini proveo svoje posljednje godine.

Ali odbijam povjerovati da nam dom može biti samo mjesto rođenja, kao i što odbijam vjerovati da netko ima pravo drugome uskratiti pripadnost. Sve se, dakle, vraća na pitanje slobode i ograničenja. Ljudi su diljem svijeta prisiljeni bježati od nasilja, klimatskih katastrofa i siromaštva. Neki će cijeli život nositi čežnju za mjestom koje su morali napustiti, dok će ga drugi lakše zaboraviti, pamteći ga samo kao mjesto boli. No bez obzira na to svi će oni, baš kao i moji djed i baka, izgraditi dom u novom okruženju, u kojemu se osjećaju sigurno, ugodno i voljeno, i ja ću uvijek gorljivo braniti njihovo pravo na to.

Utopijski impuls

Ovo identično pitanje glede utopije i distopije intencionalno pitam različite sugovornike različitih profila, pa me zanima i vaše mišljenje glede toga; naime, u knjizi eseja »Utopijske vizije« autor Edward Rothstein utopiju i distopiju izjednačuje, pa tvrdi da su upravo iz utopijskih ideja proizašli najveći užasi prošloga stoljeća, a svi ti rajevi (utopije), zapravo su varijante pakla. Biste li se složili s time?

– Svakako vidim u tome dio istine. U velikoj mjeri kolonijalni pothvat nosio je u sebi utopijski impuls – ako se vratimo na doslovno značenje riječi »utopija«, dakle »ne-mjesto«, Europljani su u Novom svijetu pronašli prostor koji su smatrali još nepostojećim mjestom, »djevičanskom« i netaknutom zemljom spremnom za njihovu obradu, koju su, oslobođeni tereta povijesti koji ih je opterećivao u njihovoj domovini, mogli oblikovati iz početka. No ta vizija bila je »ne-mjesto« i zbog toga što nije postojala, nije odgovarala stvarnosti starosjedilačkih civilizacija i njihovih povijesti.

Ipak, ono što me navodi na razmišljanje jest da je kraj ropstva također na neki način bio utopijska vizija. Neki povjesničari tvrde da, iako su postojali bijeli abolicionistički spisi prije Haićanske revolucije (među njima i onaj francuskog autora Abbéa Raynala, koji je prorekao dolazak »Crnog Spartaka«, vođe koji će ujediniti robove u pobuni), bile su to vrlo apstraktne ideje.

Crnačka sloboda bila je nezamisliva sve dok porobljeni nisu vlastitom silom došli do nje. Cijeli bi se roman mogao napisati o tome je li Haićanska revolucija završila kao distopija (uostalom, upravo to i pokušavam napisati!), ali unatoč svim njezinim izazovima i proturječjima, teško bih je mogla opisati kao pakao. Obećani raj nikada nije ostvaren, sloboda crnačkog naroda pokazala se mnogo mukotrpnijom nego što su je prvi revolucionari zamišljali, ali ipak vjerujem da je to jedan od mnogih primjera u kojima su one utopijske ideje »odozdo«, rođene od potlačenih i marginaliziranih, preobrazile svijet, stvarajući i dobro i zlo, ali i stvarajući nove mogućnosti.

Skrivamo li danas u ovim sivim vremenima i mi u sebi, kao i jedan od vaših likova, uzaludnost, beznađe?

– Zaista nije teško u ovim vremenima osjećati očaj. Donijevši događaje kao što su iznenadni gubitak mog mlađeg brata, strahote genocida u Gazi te uspon ekstremne desnice širom svijeta, protekla godine donijela je trenutke u kojima sam doista osjećala kao da nema nekog svjetla koje bi probilo tamu. Roman »Rijeko, otpjevaj me domu« napisala sam dijelom i kao podsjetnik da je tijekom čitave povijesti, bez obzira na to s čime smo suočeni, uvijek bilo prostora za preživljavanje, otpornost, radost i ljubav. Baš zato u trenucima u kojima i sama osjetim da mi je teško nastaviti dalje, snagu i hrabrost pronalazim u toj povijesti otpora.

Promjena je moguća

Ima li, kao i u vašem romanu, ipak »nade za ovaj svijet«, koji je, kako kažete »okrutan, ali u njemu ima ljubavi ako znaš gdje je tražiti«?

– Od presudne je važnosti sačuvati osjećaj nade. Nedavno mi je netko rekao da je »nada disciplina«. Nada, drugim riječima, nije nešto što dolazi spontano, to je nešto što moraš svjesno njegovati i na čemu trebaš raditi. Snagu tražim u pričama i društvu onih koji su na prvoj liniji borbe protiv globalne nepravde, oni mi pomažu da zadržim vjeru. Malim, ali značajnim djelima koja poboljšavaju živote ljudi oko mene – što podsjeća na to da je svijet moguće mijenjati čak i na svakodnevnoj razini – trudim se što više doprinositi zajednici. Kao i u romanu, svoju nadu temeljim na ljubavi. Po pitanju ljudske prirode u osnovi sam optimist. Naša sposobnost da volimo čini nas sposobnima i za nježnost i za veliko suosjećanje, čak i kad se ta ljubav preobrazi u strah, bijes ili mržnju. Upravo ta ljubav može biti temelj za veću solidarnost i zajedništvo u svijetu, no takvo što se neće dogoditi samo od sebe – svi mi zajedno moramo raditi na tome.

Može li nam u tome da se lakše nosimo sa svakodnevicom pomoći čitanje, umjetnost općenito? Koja je onda moć umjetnosti?

– Volim misliti o umjetnosti kao o početku, a ne kraju promjene svijeta. Vjerujem u moć pripovijedanja da nas izmjesti u svijest drugih ljudi, da u nama probudi empatiju i proširi naše razumijevanje svijeta. Umjetnost nas može izazvati i nadahnuti, pokazati nam drukčije mogućnosti od onih u kojima trenutačno živimo, a može nas i utješiti – i sama sam, nakon smrti svog brata u tuđim zapisima o gubitku, koji su mi pomogli da se osjećam manje usamljeno, pronašla veliku utjehu, spoznaju da nisam sama u svojoj tuzi.

Ipak, ne mislim da je čin stvaranja umjetnosti ili uživanja inherentno politički čin. Neoliberalizam je uspješno sveo naše djelovanje na puko konzumiranje sadržaja, no mi moramo sanjati, zato pročitaj knjigu, pogledaj film, poslušaj glazbu, idi na večer poezije ili na izložbu te dopusti da te to potakne na daljnje djelovanje, da odeš na prosvjed, pridružiš se sindikatu ili organiziraš nešto u svojoj zajednici. Umjetnost može obasjati put pred nama, ali da bismo njime zajedno koračali – treba nam više od same umjetnosti.