Vinkovački likovni umjetnik i strip-autor Dubravko Mataković ovogodišnji je dobitnik nagrade »Andrija Maurović« za životno djelo u području hrvatskog stripa za 2025. godinu jer, kako se navodi u obrazloženju žirija, koji su činili Dušan Gačić, David Ivić, Raul Švarc, Želimir Kosović i Veljko Krulčić, Dubravko Mataković se u kontinuitetu bavi stripom, od svojih studentskih dana s kraja 1970-ih i ranih 1980-ih godina, na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, do danas, odnedavno u statusu umirovljenog profesora s Umjetničke akademije iz Osijeka.

Mataković je sedamnaesti laureat ove nagrade koja nosi ime po velikanu hrvatskog i europskog stripa. Laureatu će nagrada biti uručena u studenom.

Kako ste se osjećali kad su vam javili da ste dobitnik Maurovićeve nagrade?

– Bio sam na odmoru, a ne volim kada me nazivaju dok sam na odmoru. Zvao je Veljko Krulčić, kojega znam još iz osamdesetih, iz vremena zlatnog doba Salona stripa u Vinkovcima. Očekivao sam nekakvu ponudu za izložbu ili takvo što, međutim ugodno me iznenadio viješću da je žiri udruge za promicanje stripa Art 9 nagradu za životno djelo dodijelio meni. Teško je opisati osjećaj, ali uglavnom je riječ o ponosu jer su me uvrstili među najveće i najvažnije dotadašnje dobitnike nagrade. Nažalost, nisam imao pri ruci prase i ražanj, ali dostojanstveno sam nazdravio s obitelji.

Sve sam entuzijazam

Tko su dosadašnji dobitnici, koliko je njihovo značenje u hrvatskom i svjetskom stripu?

– Nagrada se dodjeljuje od 2009. godine pa ću spomenuti samo neke: Borivoj Dovniković, Jules Radilović, Ivica Bednjanec, Krešimir Zimonić, Oto Reisinger… Oni koji prate zbivanja u području stripa znaju koliki je njihov doprinos, rekao bih – nemjerljiv. Svi oni su obilježili određena razdoblja u hrvatskom stripu.

Kakvo je sada stanje u hrvatskom stripu, tko se, prema vašem mišljenju, izdvaja?

– Teško je to pratiti jer ne postoji određeno mjesto ili časopis koji okuplja sve autore, a ima ih iznenađujuće puno. Stalno se pojavljuju novi, mladi autori kojima su uglavnom društvene mreže odskočna daska, a one su i mjesto na kojem možete doći do informacija. Postoji i nekoliko strip-fanzina koji izlaze periodično, uz mlade snage u njima možemo čitati i stripove etabliranih autora Marka Dješke, Vinka Barića, Matije Pisačića i drugih. Ti fanzini su, popularno bi bilo reći, »samoodrživi« jer nisu komercijalnog karaktera, odnosno od njih nema zarade, financiraju se dijelom od prodaje primjeraka, dijelom od novca dobivenog na natječajima Ministarstva, gradova i slično. To je između ostalog moguće jer autorima, nažalost, nije omogućen honorar za njihov rad. Sve sam entuzijazam…

Novi projekt

Pripremate li nešto za svoje poklonike? Album, izložbu…

– Prije nekoliko godina bio sam u kontaktu s Markom Šunjićem iz našeg najvećeg nakladnika stripova Fibra. Želja mu je bila objaviti u podebljoj knjizi, možda i dvjema, moje stripove iz devedesetih, ratne i poratne koji su izlazili u Nedjeljnoj Dalmaciji i Panorami. Problem je nastao kada je to sve trebalo prikupiti i razvrstati, nisam mogao pronaći nekoliko tabli. Onda su me drugi poslovi odvukli i nikako da nastavim. Naravno, treba napraviti i naslovnicu. Ali će valjda na kraju biti nešto od toga.

Kada spominjem druge poslove, reći ću samo da je, između ostalog, u pitanju nova predstava prema mojemu tekstu, premijera koje će biti 6. rujna u Virovitici, a 9. studenoga u Vinkovcima. Za predstavu sam radio i scenografiju, kostime, plakat i knjižicu. Riječ je o komediji, a ostalo ne želim otkriti prije ravnatelja vinkovačkog kazališta Vladimira Andrića i virovitičkog Tomislava Pintarića, koji su producenti predstave. Ali vrlo brzo će se sve znati i o tome.

Radite li scenografiju i ovogodišnjih Vinkovačkih jeseni?

– Da, Marko Sabljaković, redatelj otvorenja Vinkovačkih jeseni, pozvao me odmah nakon prošlih i zadao temu – jabuka. Scenografija je trenutačno u izradi u Osijeku. Naizgled je jednostavna, ali ipak komplicirana za izvedbu, pa to traje evo cijelo ljeto. Htio sam izbjeći jabuku kao glavni motiv, ima je, ali u naznakama, više je riječ o izvjesnoj asocijaciji na jabuke, voćnjak, centar Vinkovaca, bez previše detalja. Ipak je to samo dekoracija, glumci i svi koji nastupaju trebaju biti glavni.

Hrvatski strip

Kad je bilo najuspješnije vrijeme hrvatskog stripa i koliko je, to vi stručnjaci sigurno znate, ostavio traga u europskom i svjetskom stripu?

– Spominje se vrijeme prije Drugog svjetskog rata, kada su bili zvijezde Andrija Maurović, braća Neugebauer i drugi koji su inicirali i prve strip-časopise u Hrvatskoj. Nakon rata bilo je kratko zatišje, a onda su se, uz već spomenute, pojavile nove snage Radilović, Beker, Delač i drugi, okupljeni oko Plavog vjesnika, osim Ivice Bednjanca, koji je objavljivao za druge izdavače. Mnogi to razdoblje smatraju zlatnim dobom hrvatskog stripa. Sedamdesetih se pojavila grupa Novi kvadrat, novi vjetrovi s novim, drukčijim pristupom stripu. Nakon njih nije bilo ovakvih zajedničkih nastupa, dolazili su novi autori koji su uglavnom solirali. Mnogi od njih su ostvarili iznimne međunarodene karijere i uspjehe – Mirko Ilić, koji se poslije posvetio ilustraciji i dizajnu, nije više crtao stripove, Igor Kordej, Esad Ribić, Danijel Žeželj… Ima ih dosta.

Ni kao umirovljenik ne mirujete. Što trenutno radite?

– Radim isto, sve kao i prije, stripovi, ilustracije… Overklokin za Net. hr i Super Di za Smib, to su redoviti poslovi, a stalno naleti nešto jednokratno. Ništa se nije promijenilo osim što ne moram putovati na posao. Ali zato svakog osmog u mjesecu, kad legne mirovina – jaooo! Tko će šta popit’?

Likovi s dna društvene kace

Možete li izdvojiti neki rad, strip, nekog junaka iz svog opusa? Ako da, pojasnite nam zašto baš on?

– To me često pitaju, pa dajem slične odgovore. Osim Malog Ivice, s kojim sam ozbiljnije ušao u svijet stripa i koji je na svoj način postao popularan, ističem Glištuna Gmižića i njegovu obitelj – ženu Prcmilku i djecu Kaćuna, Cmiljki, Biljku i malog Brackana. Pojavili su se spontano u jednoj epizodi, krajem devedesetih u Nedjeljnoj Dalmaciji. Nekako su mi legli, pa sam ih iskoristio opet, i opet i sve češće. Mogao sam kroz te likove s dna društvene kace opisati nevolje koje su nas mučile tih godina, nevolje koje su mučile i mene samoga. Poslije sam napisao i dva teksta za predstave u kazalištu »Joza Ivakić« Vinkovci – »Iz Kabula s ljubavlju«, 2007. godine, i »Iz Kabula s ljubavlju TU«, 2012. Iste godine sam završio i svoj jedini animirani film »Cigla« u kojem su Gmižići jedni od junaka. Za razliku od Ivice, Gmižić mi je i dalje aktualan i bit će ga još.