Raditi listu deset najboljih domaćih književnih naslova objavljenih tijekom 2025. godine nije lagan zadatak, a k tome je i vrlo subjektivan te, logično, određen i omeđen količinom pročitanih radova domaćih autora. To pak znači da u preged i nije ušlo sve što je objavljeno, jer sve nije ni pročitano. No, bacimo li pogled na ono što jest obrađeno te objavljeno kao osvrt na stranicama Novog lista, onda je moguće složiti top listu deset, po subjektivnom sudu autora ovog teksta, ponajboljih knjiga hrvatske književnosti u 2025. godini.

Zbirka pripovijedaka »Selfie« Karmele Špoljarić na samom je vrhu jer je riječ o vrlo kvalitetnoj, ujednačenoj, a opet stilski raznolikoj prozi koja na zanimljiv način – kroz poigravanje sa sklonošću današnjih mladih i starih ka stvaranju tzv. selfie fotografija – obrađuje niz likova, zbivanja i tema nudeći originalan i zanimljiv pogled na hrvatsku svakodnevicu. Pripovijedajući s različitih stajališta i koristeći različite stilove – čak i umjetnu inteligenciju kojoj povjerava dovršetak posljednje priče zbirke – Karmela Špoljarić stvorila je živopisnu, zanimljivu i gotovo u svakom trenutku vrlo kvalitetnu zbirku priča koja vas, ovisno o tome koju priču čitate, može nasmijati, razljutiti, raznježiti, ogorčiti…

Količinom emocija, ali onih tamnih i negativnih, nadjačava je moćna poema »Škola« bosanskohercegovačke književnice Glorije Lujanović. Nakon iznimih ostvarenja (»Otac«, »Srce zemlje«), Lujanović je i poemom »Škola« potvrdila kako spada u sam vrh književnosti pisane na hrvatskom jeziku, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini iz koje dolazi. »Škola« je mučna i mračna poetska ispovijed o besmislenom, neshvatljvom i nepotrebnom vršnjačkom nasilju u osnovnoj školi, a autorica svoju priču iznosi u prvom licu kroz krajnje dojmljive slike smještajući ovu svoju sjajnu knjigu u red onih nakon kojih niste sretni što ste sve to pročitali, ali se divite snazi i sposobnosti uma koji je sve to iznio na tako snažan način.

Novi doprinosi književnosti

Stilski negdje između brutalne poetičnosti Glorije Lujanović i zrele precizne proze Karmele Špoljarić je Gabrijela Rukelj Kraškovič, ugledna hrvatska slikarica koja je knjigom neobična i duga naslova, »U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća«, nedvojbeno potvrdila kako uz likovni ima i literarni talent.

I u njezinom slučaju naziv može zavesti čitatelja jer svo to silno cvijeće iz naslova ne nudi mirisna uživanja budući da ova divna knjiga na iskren način progovara o osobnim životnim iskustvima, ponajprije porazima. Naravno, autorica će pritom itekako koristiti i »likovni« dio svoje nadarenosti pa čitatelj u konačnici dobija iznimnu poetsko-proznu kombinaciju koja, iako je utemeljena na osobnim iskustvima, jako puno govori o životima svih nas.

Uz Gloriju Lujanović novi doprinos hrvatskoj književnosti s hrvatskih prostora »Bosne srebrene« dao je iznova i Josip Mlakić, sjajni bosanskohercegovački književnik koji je romanom »Rekvijem« još jednom na upečatljiv i literarno snažan način progovorio o svojoj Bosni.

Učinio je to ovog puta uspoređujući prošlost (kraj 17. stoljeća) sa zbivanjima iz ljeta 2018. godine kad nogometna reprezentacija Hrvatske igra u Moskvi finale Svjetskog prvenstva. Blijeđenje i nestajanje Bosne i bosanskog duha prikazano je, kako to Mlakić već godinama čini, na način koji čitatelja tjera na suosjećanje i tugu.

Riječka nevjesta Frida Šarar nakon višegodišnjih istupa na online sceni i nekoliko ukoričenih knjiga stvorila je opsežnu i svake pažnje vrijednu knjigu »Plemkinja iz roda gorštaka« prenijevši nam kroz nekoliko cjelina priču o sebi od A do Ž, od odrastanja i školovanja u Srbiji do ljubavi i sreće u Rijeci, a sve što Frida Šarar piše pršti čistim i ničim zauzdanim emocijama, bilo da piše pripovijetke, poetsko-prozne tekstove ili osvrte na svijet oko sebe. Nakon ove knjige nimalo ne treba sumnjati da će ta bespoštedna iskrenost privući nove ljubitelje njezinog stila.

U vrhu produkcije

Čitanošću, i to velikom, već se može pohvaliti i vrlo mlada (tek su joj 23!) zagrebačka književnica i studentca medicine Petra Prtajin. Uz pohvale kritike, kao i njezinih kolega, njezin debitantski roman »Samo jedna od« puno se čita kod mladih, ali i onih starijih, što je pak znak da je uspješno kroz dobru priču i kvalitetan stil prenijela čitatelju jednu od brojnih mučnih priča iz svijeta raznovrsnog vršnjačkog nasilja adolescenata, u ovom slučaju zagrebačkih gimnazijalaca.

Naravno, Prtajin je pisala o onome što razumije i čemu je i sama svjedočila, a istim je putem krenuo i zagrebački pjesnik i proizaik (svojedobno i filmaš) Nikola Strašek čiji je kratki roman »Heroin, kruh i rudnici« iznimna poetsko-prozna ispovijed bivšeg narkomana pri čemu čitatelj iz iznesenih biografskih priča lako uočava i društvene negativnosti koje mlade vode u pakao ovisnosti, ali i osobne slabe strane zbog kojih droga može preuzeti vlast nad životom.

U sam vrh ovogodišnje hrvatske književne produkcije svakako ide i »Sunčanik«, novi roman Damira Karakaša koji i ovog puta radnjom i likovima ostaje u svojoj Lici, ali su okviri i teme kojima se bavi puno širi jer je »Sunčanik« s pričom o putovanju djeda i unuka ličkom šumom i vrletima svojevrsna metafora o zlu ispripovijedana njegovim sažetim i čistim stilom uz brojne reminescencije na književnu (Borges, Marquez, Bulgakov…) i filmsku umjetnost (Bergman, Lynch…).

Na svoje su tijekom 2025. godine svakako došli i brojni štovatelji Jurice Pavičića i njegovih izvrsnih krimića uronjenih u svijet negativnosti suvremene Hrvatske. Ovog je puta Pavičić to učinio romanom »Usta puna mora« koji donosi njegovu tipično kvalitetnu krimi-priču koja temelje ima, u ovom slučaju, u zločinima počinjenim u Domovinskom ratu pa se kroz taj spoj ne tako davne prošlosti sa sadašnjošću pred čitatelja rasprostire mnogo toga što čini život suvremene Hrvatske.

Sličan pristup, ali kroz stapanje i spajanje društvenog i ljubavnog romana, uočavamo i u romanu »Jednoruki« Roberta Nezirovića. Na jednostavan, realan i na trenutke pomalo duhovit način Nezirović nam je u svom novom romanu ispričao što se sve događa kad se 55-godišnji hrvatski dragovoljac i invalid Domovinskog rata zaljubi u petnaestak godina mlađu rastavljenu Srpkinju. Zanimljiva i pomalo provokativna tema te izbrušen stil i način pripovijedanja i od ove će knjige činiti mnogima drago štivo.

Kvalitetne zbirke pripovijedaka

Još je puno dobrih knjiga objavljeno tijekom 2025. godine u Hrvatskoj. Mogao je u prvih deset lagano ući i »Povratak Josipa Filipovića«, drugi ove godine objavljeni roman Josipa Mlakića s temom povratka haškog osuđenika za ratni zločin u Hrvatsku. Maja Ručević kroz odličan roman »Borilište« obradila je temu teškog položaja žena, a na sličnom je tragu u još boljem romanu »Suhozid« Staša Aras. Nastja Kulović u svom trećem romanu »Mi se ne grlimo« iznova sjajno obrađuje obiteljske odnose i krize vezane uz pogrešnu ili nikakvu komunikaciju, a Katja Grcić je u nesvakidašnjoj lirsko-proznoj tvorevini »Ljubavi, pripremi se« sjajno prenijela svijet emocija i psihe osamljene žene. Riječki rocker Vlado Simcich Vava uspješno nas je vratio u osamdesete dobrim romanom »Vjetar i zastave«, a njegova sugrađanka Franka Blažić stvorila je omladinski fantasy hit »Kora i začarani izvor«. Splitski maestro Ivica Ivanišević ponudio je vrlo dobar drugi slučaj detektiva Nalisa u romanu »Nešto na žlicu«, nasmijao nas je i Ivan Vidić svojim »Dobro, zlo, naopako«, a Sandra Lasić se romanom »Futur treći« dotakla ekologije i tužne nam budućnosti. Progovorila je o tome i Ivana Sajko u romanu »Zadnji dan mira«, dok se Jasna Horvat u »Aherionu« vratila u daleku prošlost kako bi nam pokazala kakva će to biti sadašnjost, a Ivica Prtenjača je o ovome danas progovorio kroz »Odeon«, još jedan dobar roman s likom intelektualca u prvom planu.

Za razliku od 2024. godine koja je hrvatskoj književnosti donijela niz vrlo kvalitetnih romana (Zoran Žmirić – »Visoke trave«, Mihaela Gašpar – »Premještanje snova«, Ena Katarina Haler – »Nevini«, Marina Vujčić – »Sigurna kuća«, Julijana Adamović – »Oče, ako jesi«, Jurica Pavičić – »Žigice«, Ante Tomić – »Nada«…), ova još uvijek sadašnja 2025. godina podičiti se može znatno većim brojem vrlo kvalitetnih zbirki pripovijedaka. Uz spomenutu zbirku »Selfie« Karmele Špoljarić, tu su i »Fikcija« Ivane Bodrožić, a Zoran Ferić ponudio je brdo odličnih priča u zbirci »Spiderman«. Jako je dobra i Kristina Gavran u zbirci »Potpis i druge priče«, kao i Ozren Majerić u knjizi »Traženje ogledala«, odnosno Mladen Kopjar u »Zoni kamfora«. Uz sve spomenuto, svakako treba reći da je kraj godine donio i do sada neobjavljene tekstove sjajne pjesnikinje, pokojne Vesne Krmpotić čija knjiga »Izgubljeni biser, nađeni biser, biser« svakako predstavlja velik doprinos razumijevanju nje i njezinog bogatog književnog opusa.

Top 10

1. Karmela Špoljarić – »Selfie«

2. Gloria Lujanović – »Škola«

3. Gabrijela Rukelj Kraškovič – »U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća«

4. Josip Mlakić – »Rekvijem«

5. Frida Šarar – »Plemkinja gorštačkog roda«

6. Petra Prtajin – »Samo jedna od«

7. Nikola Strašek – »Heroin, kruh i rudnici«

8. Damir Karakaš – »Sunčanik«

9. Jurica Pavičić – »Usta puna mora«

10. Robert Nezirović – »Jednoruki«

Publicistički naslovi

Objavljen je i niz dobrih publicističkih naslova. Možda je u toj sferi najbolja knjiga »Dobre godine« kojom se ugledna domaća slikarica Edit Glavurtić prisjetila svog odrastanja u drugom dijelu sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sjajan esejistički putopis »Ispovijed na putu za Santiago« napisala je Marina Juranić, a dvojac Filip Georgiev Štimec i Katja Kozina potpisuju »Profil zla«, zanimljivu knjigu o serijskim ubojicama. Stipe Božić svojih se dana alpinističke slave prisjetio kroz knjigu »Tri drame na Everestu«, a odlične knjige o borbi s bolešću napisali su Dejan Đuran (»Kreni sad i odmah«) te Kristijan Šimunić (»Pobjeda«).