Već zbog činjenice da su groteska i satira rijetki gosti u hrvatskoj književnosti, novi roman Ivana Vidića »Dobro, zlo, naopako« izazvat će pažnju te zasigurno naći i lijep krug štovatelja. Iako je, kao što zadnja riječ naslova ovog romana to lagano sugerira, podosta toga u ovoj štoriji naopako, ta se izokrenutost ne osjeća i ne primjećuje toliko u početku priče koja je pomalo i tipična i znana iz literarnih i životnih okvira.

Kraj je osamdesetih godina prošlog stoljeća, a mladi provincijalac (Dalmatinska zagora) Ilija Vilenica po završetku srednje škole želi studirati u Zagrebu pri čemu se upisuje na studij tada popularne općenarodne obrane i zaštite. No, krajnji su mu ciljevi nešto sasvim drugo – planira se već drugu godinu prebaciti na novinarstvo, a konačni mu je cilj postati pjesnik! Te su njegove želje jake i svakako su mu pomogle da napusti zavičaj u kojem je ostavio voljenu Radmilu i obitelj koja i nije bila baš za njegov odlazak jer njegov otac smatra da pošten čovjek nema što raditi na visokim školama. Ilija ipak odlazi i nakon kratkog traumatičnog podstanarskog boravka kod rodice Anice uspijeva pronaći sobu kod imućne i lijepe mlade udovice Ljiljane. U početku je sve super i sve je za pet, ali privučena njegovom ljepotom, mladošću naivnošću i iskrenošću, Ljiljana mu uskoro počinje kuhati omamljumjuće čajeve i seksualno ga iskorištavati, a kad to sazna nekoliko njihovih susjeda, bogme se i one uključe. Pa tako jadni Ilija, a da toga i nije svijestan, postaje seks mašina. Kako je sve završilo i kakva je sudbina nesretnog Ilije, čitatelj ne saznaje. Znamo samo da je nestao i da se i danas o njemu i njegovom nestanku pričaju priče kako je možda u pitanju zločin i to seksualnog karaktera…

Raspadajuće društvo

Da će se priča o pokušaju mladića iz provincije da postane novinar i pjesnik iz klasične štorije pretvoriti u grotesku, možda je malčice uočljiva u opisu odnosa njega i njegove obitelji te sumještana iz dijela njegova života prije odlaska u Zagreb, a jasnu potvrdu dobiva nakon degutantnog i bizarnog incidenta za njegovih podstanarskih dana kod rodice Anice. No, to je tek uvod u očigledno nerealan i namjerno izokrenut i izvitoperen svijet seksualnih odnosa kojima je nesvjesno izložen živeći kao podstanar kod Ljiljane.

Ta groteska praćena povremenim elementima sardoničnog humora uklapa se u sliku cijelog društva tog doba, društva koje polako počinje pucati pred najezdom nacionalizma, liberalnog kapitalizma i brojnih društvenih promjena koje će, neminovno je, uzimati puno žrtava i drastično raskidati s dotadašnjim načinom života.

Zbog svoje prostodušnosti i naivnosti mladi Vilenica na sve je to potpuno nespreman, a baš ta njegova neiskvarenost pojačat će sliku raspadajućeg i sve više dezorijentiranog društva.

Elementi groteske

Iako će najjači dojam na čitatelja zbog te pretjeranosti ostaviti baš te a la »Decameron« stranice pune najčešće nezdrave erotike, Vidić elemente groteske, te još više sarkazma, cinizma i ironije koristi i za opise drugih područja života pa su tako ismijani i ruglu izvrgnuti i samo naizgled akademski uvjeti života i rada na fakultetu, svijet malograđanštine oličen u ulici u kojoj Vilenica živi kao podstanar, socijalne razlike u tek po imenu besklasnom društvu, pritimizivam i neukost provincije, tupost i stupidnost nacionalizma…

»Utopljen« u tu i takvu sredinu naivni Vilenica osuđen je na propast – u zavičaju je zaljubljen u Srpkinju što mu njegovi zamjeraju, u Zagrebu na fakultetu prostodušno posudi svoj referat kolegi pa kasnije bude opužen za prepisivanje, lijepoj Ljiljani beskrajno vjeruje i ne sluteći da ga ona iskorištava, to da želi biti pjesnik nikome u zavičaju ne želi reći jer zna da bi ga ismijavali…

Taj koloplet zbivanja i likova koji se kreću u rasponu od pastoralne naivnosti i idiličnosti preko a la Boccaccio grubog humora pa do čak i makabrističkog ozračja uočljivog u njegovim košmarnim snovima i trenucima bolesti, Vidić je iznio na niz različitih načina – od klasičnog pripovijedanja i ich-forme do dokumentaristički novinarskog izvještavanja, a kad je o leksiku riječ, on uz najčešće korištenje književnog štokavskog zna naći prostora i za dalmatinsku ikavicu, kao i purgerski kajkavski. Sve u svemu, »Dobro, zlo, naopako« može i zabaviti i nasmijati, a iako priča govori o zbivanjima od prije četiri desetljeća, nekako je dojam da se nije mnogo toga promijenilo.

O autoru

Ivan Vidić rođen je 1966. u Zagrebu. Kazališne komade, filmske scenarije i prozu počeo je pisati još za vrijeme studija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon završetka studija i sudjelovanja u Domovinskom ratu osnovao je tvrtku za produkciju kazališnih predstava, dokumentarnih filmova i videospotova. U drugoj polovini devedesetih povremeno radi u inozemstvu, snima u Njemačkoj i Francuskoj, a vani mu se izvode i drame – »Ospice«, »Groznica«, »Život u sjeni banane«, »Kroz sobe«. Drame »Bakino srce« i »Veliki bijeli zec« objavljene su u desetak antologijskih izbora najznačajnijih suvremenih hrvatskih i europskih drama. Drame su mu izvođene u svim većim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu.

U drugoj polovini devedesetih i početkom dvijetisućitih često je radio i različite poslove na filmu; bio scenarist na desetak igranih, eksperimentalnih i dokumentarnih filmova. Dosad je napisao više od dvadeset kazališnih komada, a na radiju mu je izvedeno tridesetak radiodrama, adaptacija i proznih djela. Pisac je i dvaju libreta za opere skladatelja Srećka Bradića. Djela su mu prevedena na desetak jezika.

Dosad je objavio sljedeće knjige: »Drame« (2002.), »Gangabanga«, roman (2006.), »Violator/Ona govori«, roman (2007.), »Der grosse weisse Hase« (2008.), »Dolina ruža i druge drame« (2011.), »Južna država, zbirka priča« (2013.), »Groupe de soutien/Grdand lepin blanc« (2018.), »San od tisuću ljeta«, zbirka priča (2018.) i »Faradayev kavez«, roman (2020.), »Sat koji otkucava samo tik«, roman (2023.) te »Dobro, zlo, naopako« (2025).

P