S talijanskim piscem Diegom Zandelom razgovarali smo u Zajednici Talijana Rijeka, gdje je održana prezentacija njegovih knjiga, u sklopu 61. Susreta Udruženja Fijumana Talijana u svijetu. Riječ je o naslovima »Racconti istro fiumani«, za koji je autor dobio nagradu Premio Tomizza i koji je Vanesa Begić prevela na hrvatski jezik pod naslovom »Riječko-istarske priče«, te »Un affare balcanico«, o kojem su govorile profesorice Corinna Gerbaz Giuliano i Gianna Mazzieri-Sanković.

Diego Zandel podrijetlom je iz Rijeke, njegovi roditelji su bili ezuli, koji su rodni grad napustili nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme obilježeno egzodusom Fijumana. Pisac je rođen u izbjegličkom logoru Servigliano. U svom književnom opusu broji dvadesetak naslova.

Spomenut ćemo »Massacro per un presidente«, »Una storia istriana«, »I confini dell’ odio«, »I testimoni muti«. Kao ekspert za Balkan jedan je od suautora dokumentarnog filma »Hotel Sarajevo« koji su objavili Clipper Media i Rai Cinema 2022. godine.

Predstava o Piškuliću

Za početak kažite je li u planu realizacija prijevoda romana koji su od iznimne važnosti za hrvatsko čitateljstvo, a riječ je o djelima »Eredità colpevole« te »Un affare balcanico«. U prvom je riječ o slučaju Oskara Piškulića, nekadašnjeg šefa jugoslavenske tajne policije, OZNE, u Rijeci, koji je optužen za nekoliko ubojstava Fijumana, a u drugom je istinita priča vezana za ratnog zločinca Slobodana Miloševića, koji je od Telecoma Italia zatražio 1.500 milijuna nekadašnjih njemačkih maraka za kupnju 49 posto akcija Telekoma Srbija?

– Najprije bih iskazao komplimente Vanesi Begić, koja je napravila izvrstan prijevod za »Riječko-istarske priče«. Čim je objavljen vaš članak o predstavljanju mojih knjiga, izdavačkoj kući Voland poslao sam potonji, s ciljem da krenu s uspostavljanjem kontakta s hrvatskom izdavačkom kućom Fraktura, jednom od najboljih u Hrvatskoj.

Naime, autorska prava, nakon nekoliko godina, pripadnu izdavačkoj kući te tako ona ima zadatak pregovarati s drugom izdavačkom kućom iz inozemstva, vezano za realizaciju prijevoda romana, ali ja kao autor se također mogu angažirati oko realizacije prijevoda, što i činim.

Uz to, u kontaktu sam i s Tamarom Perišić, savjetnicom za kulturu pri veleposlanstvu Republike Hrvatske u Rimu, s kojom sam surađivao dugi niz godina kad sam realizirao Notiziario Croazia (Vijesti Hrvatska), u vrijeme kad je Drago Kraljević bio veleposlanik Hrvatske u Rimu, kao i u vrijeme Damira Grubiše, koji je također bio u funkciji veleposlanika RH u Rimu, i kad smo prezentirali knjige hrvatskih autora u Italiji.

Uz to, uredio sam i djela 6 hrvatskih autora koji su prevedeni na talijanski jezik zahvajujući potpori hrvatskog Ministarstva kulture, a predstavljeni su i u svim važnijim knjižarama. Uz to, Tamara, koja je moja prijateljica, prethodno je osam godina radila u Frakturi, koju smatram izdavačkom kućom od velikog značaja, s obzirom da u svom životopisu broji mnoge važne naslove.

S fijumanskom spisateljicom Laurom Marchig napisali ste kazališno djelo, docu-recital »Processo a Oskar Piškulić«, koje je do sada izvedeno u Torinu i Perugi. Kad ćemo ga imati priliku pogledati u Rijeci?

– Laura Marchig je s Piškulićem napravila intervju 1991. godine za La Voce del popolo. Prijatelj sam s Giancarlom De Cataldom, poznatim talijanskim autorom kriminalističkih romana. De Cataldo mi je poslao brojne dokumente, izvještaje s ispitavanja na procesu Oskaru Piškuliću u Italiji, te sam tako složio tekst za predstavu. Za riječku publiku bit će to »vrući« kazališni komad, zasigurno.

Razgovarat ću s Laurom Marchig da ubrzamo priču oko organizacije, kako bismo što prije s tom predstavom gostovali i u Rijeci.

Ideja za roman

Za potrebe pisanja romana »Eredità colpevole« također ste se upustili u istraživanje kako bi priča bila što autentičnija?

– Sve je počelo s Giancarlom De Cataldom, kojeg sam poznavao, kao što sam već kazao, kao autora krimi-romana. Godine 2002. poslao mi je svu dokumentaciju, originalne zapise suđenja Riječaninu Oskaru Piškuliću, koji je bio pokrenuo Talijanski državni sud.

Nakon što mi je poslao materijale sa suđenja, pitao me što kao Fijuman mislim o tome. Tako je nastala ideja za ovaj roman. Tražio sam ostalu dokumentaciju, izjave svjedoka s tog suđenja, koji su govorili što se zbivalo u određenim situacijama vezano za Piškulića, poput one kad je sin vidio kako mu pred očima ubija oca.

Postojali su svjedoci koji su svjedočili o Piškulićevoj brutalnosti. To je bilo vrlo zahtjevno suđenje. Talijansko sudstvo nije moglo suditi Piškuliću zbog takozvane »jurisdicijske mane«. Zaključeno je da se događaji nisu dogodili na talijanskom teritoriju i da se zato suđenje neće nastaviti.

Nakon tog saznanja skrojio sam priču, fabulu za roman. De Cataldo u romanu ima ulogu suca, kojeg sam izmislio i koji biva ubijen u atentatu, te se na promociji romana u Rimu našalio kazavši kako je on taj sudac koji eto sada predstavlja roman. U priči važnu ulogu ima novinar koji prijateljuje sa sucem i istražuje njegovu smrt, te pokušava otkriti tko je naredio njegovu likvidaciju.

Ima li u tom romanu i dio vaše obiteljske priče?

– Moj se otac pridružio partizanima kad mu je bilo 19 godina. Sudjelovao je u borbama u Lici. Potom je s partizanima otišao u Trst, gdje su lišavali oružja sve pripadnike talijanske nacionalnosti, a svi koji su se protivili tome da se Trst priključi Jugoslaviji, bili su smaknuti. Bratstvo i jedinstvo nije bilo pretjerano prisutno.

Prestrašio se, kao što rekoh, bilo mu je tek 19 godina. U svojoj mladenačkoj naivnosti vratio se u Rijeku, gdje biva uhapšen. Zavšio je u zatvoru, u Via Romi. U to vrijeme šef OZNA-e u Rijeci bio je Oskar Piškulić.

Čim se moj tata dokopao slobode, pobjegao je preko granice, u Italiju. Bilo je to u srpnju 1947. godine. Tatino svjedočanstvo, koji je dvije godine živio u toj iznimno teškoj epohi, bilo bi mi dobro došlo za roman. Nažalost, tu sam knjigu počeo pisati kad je moj otac već bio preminuo.

Priča o ezulima

Kad je riječ o romanu »Un affare balcanico«, što je bio okidač da se upustite u pisanje tog političkog trilera?

– U to vrijeme bio sam zadužen za novine tvrtke, radio sam za Telecom Italia, koje su se izdavale za radnike, a radio sam i osam novina za marketinške tvrtke, u cilju poboljšanja prodaje Telecoma Italije. Bilo je to godine 1997. kad se i dogodio taj slučaj. Imao sam saznanja o tome.

Naime, dobili smo priopćenje o prodaji i kupovini Telecoma Serbia. Mnogi moji nadređeni otišli su službeno u Beograd, prije negoli je došlo do bombardiranja toga grada. Jedan od njih nakon povratka iz Beograda ispričao mi je kako je u svom autu pronašao skrivenu špijunsku mikrobubicu.

Ideja za roman nastala je kad sam doznao detalje o toj priči. Fabula je vezana za ratnog zločinca Slobodana Miloševića, koji je bio dužan svima i koji se želio dokopati novca od prodaje Telecoma Serbia Telecomu Italia.

Smatrao je da ako se transakcija novca bude odvijala preko računa, da će potonji biti blokiran te se tako odlučio za, ajmo reći, nesvakidašnji pothvat. Bilo je riječ o 1.500 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, koje je on želio dobiti u gotovini i koji su mu djelomično i bili dostavljeni privatnim avionom u 18 jutenih vreća od Pošte iz Srbije.

Ta mi je informacija bila dovoljno inspirativna, jer sam poznavao pojedine kolege koji su radili na tom slučaju i tako sam počeo pisati. Proradila je moja mašta pisca i krenuo sam pisati taj politički triler, čija se srž temelji na istinitom događaju, ali su pojedini dijelovi ipak fikcija.

Ambijent je dobro opisan jer mi je dobro znan. Dobro sam poznavao i neke svoje nadređene koji su bili dio te priče. U romanu novac se zagubi i kraj je nesvakidašnji. Neću vam sve otkriti. »Un affare balcanico« treba pročitati, a nadam se da će ga uskoro prevesti, tako da ga može pročitati i hrvatska čitalačka publika.

Za kraj, otkrijte nam radite li već na novom romanu?

– Da, pripremam priču vezanu za svoju majku i odnos koji sam imao s njom. Nakon bijega moji su roditelji završili u izbjegličkom logoru Servigliano, gdje sam rođen. Tamo se razboljela, dobila je tuberkulozu, kad je meni bilo devet mjeseci.

Odvojili su je od mene i smjestili je u sanatorij. Tamo je boravila godinu i pol i vratila se kad su meni bile skoro tri godine. Tada je počeo taj naš turbulentan odnos, jer zapravo svoju majku nisam poznavao.

Ta odvojenost je rezultirala traumom s njezine i moje strane i umnogome zakomplicirala naš odnos za cijeli život. Naslov romana je »Ti ho preso a calci per amore«. To je biografska priča u kojoj ću opisati život u izbjegličkom kampu, nostalgiju koju su svi osjećali, te odnose s roditeljima i rodbinom koji su ostali živjeti u Rijeci.

Priča je to o ezulima i svemu onom što su proživjeli.