Naslov »Kratki rezovi« nova je knjiga riječkog filmskog kritičara Dejana Durića, koja je objavljena u izdanju udruge »parNas« iz Rijeke. Osamdesetak Durićevih filmskih kritika, koje su od 2009. do 2013. godine izlazile na portalu Filmovi.hr, našlo se unutar originalno dizajniranog ovitka – Krešimir Vogrinc osmislio ga je u obliku kutije za videokasetu. Kako u predgovoru knjizi podsjeća Kristina Posilović, već svojom prvom knjigom, onom filmskih eseja »Filmska slagalica« iz 2008. godine, Durić je pokazao svoje impresivno znanje u teoriji i povijesti filma.

   Riječ je o kritičaru koji jednaku pozornost posvećuje američkoj, europskoj, azijskoj i hrvatskoj kinematografiji te s jednakim žarom secira »blockbustere«, manje poznate dokumentarce ili hrvatske dječje filmove. U pogovoru »Kratkim rezovima« Tomislav Šakić pak ističe da je Dejan Durić jedno od najpozamašnijih imena suvremene hrvatske filmske kritike, dok je njegova procjena umjetničke kvalitete filma sasvim utemeljena u analizi te usto nikad ne podcjenjuje svoje čitaoce.

   Ovim povodom razgovaramo s Dejanom Durićem, koji je zaposlen kao docent na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci. Objavio je i knjigu »Uvod u psihoanalizu – od edipske do narcističke kulture« (Leykam International), a također je dobitnik nagrade »Vladimir Vuković« Hrvatskog društva filmskih kritičara za filmsku kritiku u 2011. godini.

   Kad se javio vaš interes za film i pisanje filmskih kritika?

   – Moje zanimanje za film javilo se još u osnovnoj školi. Tada sam počeo intenzivno odlaziti u kino. U to vrijeme u Rijeci su postojale samo tri kinodvorane – »Teatro Fenice«, »Kvarner« i »Croatia«, tako da nije bio veliki program i uspio sam iz tjedna u tjedan pratiti cijeli filmski repertoar. Usporedno se razvijao i moj interes za književnost. Mislim da sam prvu filmsku kritiku objavio negdje tijekom fakulteta u tada studentskom časopisu »Re«. U njemu sam više objavljivao eseje o filmu, sve do suradnje s Filmovima.hr kada je krenulo s kontinuiranim pisanjem filmskih kritika.

   Suodnos filma i kulture

Zašto vas je privukao upravo film kao medij?

   – Zanimanje za književnost i film kod mene je uvijek teklo paralelno pa sam se filmom nastavio baviti u formi filmske kritike, a književnošću tako što predajem svjetsku književnost na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Film je svakako jedna od najfascinantnijih i najvažnijih umjetnosti dvadesetoga stoljeća i uvelike zrcali načine na koje se svijet u tom razdoblju mijenjao u tehnološkom i kulturnom smislu. Kao medij film nam mnogo toga može reći o našem odnosu prema svijetu koji nas okružuje te o odnosu umjetnosti i toga svijeta.

   Od samih početaka filma često se uz njega vezivao atribut eskapističke umjetnosti koja je svojim gledateljima omogućavala bijeg od svakodnevnih problema u sfere mašte. To na neki način nije istina, jer film zahtijeva aktivnoga gledatelja. Čak i kad su filmovi eskapistički orijentirani i primarno namijenjeni zabavi publike, oni svejedno zahtijevaju aktivnu komunikaciju sa svojim gledateljima.

   Zanimljiv mi je taj suodnos između filma i kulture. Zato u svojim kritikama često pokušavam provući različite kulturološke teorije koje nam mogu pomoći pri iščitavanju određenih filmova. Danas se, uostalom, dobrim dijelom filmska i književna teorija preklapaju.

   Za dio vaših filmskih kritika karakterističan je psihoanalitički pristup, koji se na neki način nametnuo kao dominantan. Objavili ste i knjigu »Uvod u psihoanalizu«.

Moć i dometi psihoanalize

Što se tiče psihoanalize, ona me oduvijek fascinira i jedno je od područja mojeg profesonalnog bavljenja. Pritom želim istaknuti da mene psihoanliza ne zanima kao psihološka teorija, nego isključivo kao književna, kulturna i filozofska teorija. Smatram da nam danas psihoanaliza još uvijek može pomoći u razumijevanju čovjeka i svijeta oko njega. Posebice se ona u naše vrijeme pokazuje iznimno bitnom kao kulturna, filozofska i književna teorija, a s obzirom na različite društvene i kulturne procese kojima svjedočimo. Psihoanaliza je od samih početaka bila poimana kao poprilično kontroverzna teorija koja je imala brojne pristaše, ali i još brojnije protivnike, no bez obzira kojoj se strani priklonili, slagali se ili ne s njezinom metodologijom ili određenim idejama, smatram da nam ona može pružiti uvide u način na koji je organiziran naš društveni život i u kakvom se odnosu pojedinac nalazi naspram njega.

  To nije točno, jer je psihoanaliza tek poslije Freuda imala buran i bogat razvoj. Spomenut ću frankfurtovce, poststrukturalizam, Jacquesa Lacana, rodne, feminističke i queer teoretičare i teoretičarke koji su uvelike bili inspirirani psihoanalitičkim naslijeđem, koje im je bilo poticajno za njihovo postuliranje pogleda na način kako funkcionira naše društvo u rasponu od pojedinca do mase.

Sindrom narcističke kulture

U knjizi »Uvod u psihoanalizu« dotičete se i narcističke kulture. Je li ona jedna od ključnih odrednica našeg vremena?

   – Podnaslov spomenute knjige je »Od edipske do narcističke kulture«, pa sam jednim dijelom nastojao podcrtati tu promjenu, odnosno bolje rečeno regresiju iz edipskoga u narcističko, koja se odigrala od nastanka psihoanalize do danas. Od samih početaka psihoanalize problematika edipacije i narcizma bila je povezana. U okviru psihoanalize govori se o trima područjima – prededipskom, edipskom i postedipskom. Još je Marcuse istaknuo da edipski mit, kojim se Freud koristio, više ne može objasniti društvo nakon Drugoga svjetskoga rata. Narcistička kultura se tako veže uz postedipsko stanje, no ujedno predstavlja i regresiju na prededipsko.

   Edipsku kulturu karakterizira potiskivanje, a nesvjesno je predstavljalo silu koja se buni protiv potiskivanja i odbacivanja užitka. To je kultura koju je početkom dvadesetoga stoljeća opisao Freud i u kojoj se osoba, da bi postala društveno korisna, morala odreći dijela svoga nagonskoga kompleksa jer je on društveno nekoristan. Međutim, ta je pobuna ipak omogućavala da pojedinci razviju samostalnost, a cilj pobune je bio jasan te se ogledao u društvu i njegovim institucijama. Danas se nesvjesno više ne opire potiskivanju nego pojedincima nalaže da uživaju pa je, kako Žižek kaže, nesvjesno postalo vlastiti prohibitivni zakon. Pritom objekt pobune ostaje nejasan.

   U tom smislu ključno je djelo »Narcistička kultura – Američki život u doba smanjenih očekivanja« Christophera Lascha iz 1979. godine. Riječ je o ponešto konzervativno nastrojenom autoru koji se negativno odredio prema feminizmu te iskazao žaljenje za dobrim starim danima patrijarhalne obitelji i snažnim očinskim figurama, ali je u globalu postavio dobru dijagnozu narcističke kulture.

Prednost interneta

Filmske kritike uglavnom objavljujete na internetu. Koje su prednosti, a koje možda mane internetske kritike?

   – S razvojem interneta došlo je i do velike produkcije filmske kritike na internetu, koja se tamo premjestila iz tiskanih medija u kojima je sve više marginalizirana. Dobra strana interneta je što je omogućio ljudima lakši pristup publiciranju. No, s druge strane kad imate takvu hiperprodukciju tu ima i loših stvari te nema nikakvih mehanizama kojima bi se to moglo filtrirati. Općenito je problem interneta i različitih internetskih portala što se na njima njeguje kraći oblik tekstova jer je pretpostavka da se čitatelji ne mogu koncentrirati na duže tekstove.

   U mom slučaju, prednost interneta vidim u činjenici što mi je omogućio objavljivanje filmskih kritika pristojne duljine. To su minimalno tri kartice teksta, a po potrebi i više. Mislim da je to solidan prostor unutar kojega se može koncipirati argumentirana i zaokružena novinska filmska kritika koja će imati uvod, razradu i zaključak.

   Portal Filmovi. hr vrlo je ozbiljno osmišljen i okupio je poprilično dobar krug suradnika od kojih svaki ima svoje područje praćenja – kino premijere, festivali igranog filma, nekomercijalni film i kinoteka te osvrti na DVD izdanja, filmske knjige i časopise te filmsku glazbu. Portal ima svoje standarde kojih se drži te filmu i filmskoj kritici nastoji pristupiti na ozbiljan način.

   Koliko u prosjeku mjesečno pogledate filmova i objavite kritika o njima?

   – Napišem od 4 do 6 kritika mjesečno, ali filmova pogledam više od toga. Primarno sam zadužen za tekući kino repertoar, što manje-više uključuje komercijalni film. Međutim, to nije tako striktno, pa pišem i o art-filmovima, nezavisnom filmu, katkada kinotečnom i festivalskom programu. Uz navedeno, pratim i ostalu filmsku produkciju kako bih bio u toku.

   Da li tijekom gledanja filma vodite bilješke? Koliko vam vremena treba da napišete kritiku?

   Jeste li doživjeli negativne reakcije na vaše filmske kritike?

   – Dosad nisam imao negativnih iskustava. Na portalu Filmovi.hr nema opcije komentara, što je na neki način dobro. Ne zato što bi mi smetalo da me netko napada ili polemizira sa mnom, nego zato što su komentari često nekulturni, neargumentirani i nepismeni. Internet je demokratizirao i tu opciju da svatko može iznositi svoje mišljenje, međutim određeni minimun kulture ipak treba zadržati.

   Kako bi ste ocijenili stanje u hrvatskoj filmskoj kritici?

  U hrvatskoj filmskoj kritici postoje različiti pristupi i metodologije. I filmologija se sve više razvija. Posljednih godina mnogo toga se publicira, a istaknuo bih i važnu ulogu Hrvatskog filmskog ljetopisa. Situacija je dobra i mislim da će se razvijati u pozitivnom smjeru.

   Međutim, iako postoje izvrsni kritičari i filmolozi, mnogo veći problem predstavlja prostor za objavljivanje. Poznato je da dnevne novine i tjedne publikacije sve više smanjuju rubrike kulture, a time je dobrim dijelom zakinuta i filmska i književna i kazališna kritika. Slična je situacija i s javnom televizijom. Danas nažalost imate sjajnih kritičara koji ne objavljuju. Internet tu opet ima prednost jer nudi više prostora, no komercijalni portali su većinom usmjereni na vrlo kratke i šture kritike jer se smatra da se njihova ciljana skupina publike ne može usredotočiti na dulje tekstove. S druge stane može se postaviti i pitanje kvalitete svega što se objavljuje na internetu.

Edukativna funkcija kritike

U kojoj je mjeri filmska kritika danas utjecajna?

   – Iz moje perspektive osobe koja također prati određene kritičare, nikad nisam pročitao neku kritiku da bih saznao je li film dobar ili loš. Procjena vrijednosti filma iznesena u kritici nije presudna hoću li film pogledati ili ne. Neke kritičare pratim jer mi odgovara njihov pristup filmu, stil pisanja, način razmišljanja…

   Vjerujem da ljudi čitaju filmske kritike iz dvaju razloga – prvi je da saznaju nešto o filmu, dakle, čisto iz informativnih razloga, što u konačnici nužno neće odlučiti o tome hoće li pogledati film ili neće, a s druge strane ima i onih koji prate određenog kritičara jer im odgovara kako piše, odnosno pristupa filmskom djelu. Kao što imate niz razloga zašto učestalo čitate i pratite nekog književnika, tako slične razloge možete imati i kada pratite pisanje određenog filmskog kritičara.

    Od same prosudbe umjetničke vrijednosti određenoga djela, mislim da je važnija edukativna funkcija filmske kritike koja može biti dobro sredstvo za promicanje filmske kulture te stvaranja senzibiliteta za filmsku umjetnost, posebice ako se njezinom pisanju ozbiljno pristupa.

   Da li se hrvatska filmska kritika razlikuje u odnosu na europsku i američku?

   – Rekao bih da se danas hrvatska filmska kritika ne razlikuje osobito od, primjerice, europske filmske kritike. Postoje, naravno, razlike u stilu pisanja od autora do autora, no metodologije, odnosno pristupi filmu korespondiraju.

   Vrsta kritike ovisi i od samoga medija gdje se objavljuje jer dnevne novine i internetski portali mahom su usmjereni na novinsku kritiku, dok specijalizirani filmski časopisi poput »Hrvatskoga filmskoga ljetopisa« njeguju esejistički tip kritike. U prošlosti su razlike bile više izražene i postojali su profiliraniji pristupi filmu s obzirom na pojedine medije u kojima su se kritike objavljivale, a čiji su kritičari i suradnici često zastupali određenu filmsku poetiku.

   Danas je možda veća razlika uočljiva između europske i američke filmske kritike. U Europi još uvijek postoji, čini se, čvrsto izražena podjela na visoku i popularnu umjetnost, dok je po tom pitanju američka filmska kritika mnogo fleksibilnija pa se se često može zamijetiti da tamošnji kritičari, primjerice, komercijalnom filmu i »blockbusterima« pristupaju isključivo kao djelima kojima je osnovna intencija da zabave publiku.