Budućnost će – i to ne neka posebno daleka – pokazati je li Sandra Vlašić vizionarski upješno predvidjela teške klimatske prilike koje će za koje desetljeće vladati na gotovo svim dijelovima naše plave svemirske lopte što je zovemo Zemlja. Vlašić se u svom svake pažnje vrijednom romanu »Futur treći«, govoreći o koje desetljeće dalekoj budućnosti, ograničila na jedan dalmatinski otok pruživši poraznu sliku previsokih temperatura, nestašica vode, nemogućnosti izlova ribe, uništenog i opasno zagađenog okoliša… S tim desperatnim i pomalo jezovitim slikama potencijalno teške nam budućnosti roman počinje i završava, a između tih katastrofičnih i pomalo apokaliptičnih slika bliske budućnosti čitatelju je prenijet zanimljiv tekst vezan uz ovu našu današnjicu, odnosno doba u kojem se, očito je, iznimno uspješno grade temelji za budući teški poraz i posrtaj cijelog čovječanstva.

Ekotriler

Sandra Vlašić zna o čemu govori. Ona je magistra znanosti o okolišu, a pisanja o problematici koju itekako poznaje prihvatila se što zbog ljubavi prema literaturi, što zbog želje da i kroz taj oblik izražavanja ponudi široj zajednici svoje spoznaje utemeljene ne na ideologiji ili mašti, već na čistim i egzaktnim znanstvenim podacima i procjenama. Pritom je odabrala dobru i zanimljivu obiteljsku štoriju s podosta elemenata ljubavnog zapleta i društvenog romana pa zahvaljujući tome može računati, a to se već i potvrđuje, na lijepu čitanost, odnosno dobre reakcije na njezin debitantski roman koji mnogi, čak i izdavač, nazivaju ekotrilerom. No, to triler u osnovi nije jer nikakvog ubojstva nema, a nema ni zločina osim ako ponašanje političara u tom romanu nije zločin. A jest. Nedvojbeno.

Okviri priče su ovi. Glavnoj junakinji Dunji ekologija je profesija, strast i život. Uspješno je spaja s obiteljskim životom koji čine suprug Jakša i kći Marina, a zaplet počinje onog trena kad na otoku koji beskrajno voli i svake je godine na njemu ne naleti na Ranka, markantnog Dalmatinca s kojim je za studentskih dana provela jednu jedinu noć nakon koje je ostala trudna ne saznavši ni ime tog mladića. Sreće ga kojih sedamnaest godina kasnije i ne želi mu reći, a to ne znaju ni njezin suprug pa ni kći Marina, da je on otac njezinog jedinog djeteta. Dunji to i više nije bitno, ali saznavši da je on ozbiljno krenuo u politiku, odlučuje iskoristiti tu njihovu davnašnju erotsku epizodu i učiniti korist za svoja brojna ekološka nastojanja. U početku sve ide baš kako je i zamišljeno i Dunja je presretna jer uz pomoć politike počinje ostvarivati niz svojih ekoloških ideja. Međutim, stvari se uskoro mijenjaju i kreću u potpuno drukčijem smjeru. Kako i zašto te kako će se to odraziti na život Dunjine obitelji, saznajte sami kroz čitanje ovog pitkog i opsegom nevelikog romana od 158 stranica.

Bog profita

Dobru obiteljsku priču autorica je upotpunila, proširila i obogatila sadržajima vezanim uz stanje ekološke svijesti u Hrvatskoj, što je u osnovi i središnja tema ovog ekoromana. Saznat ćemo tako kako su mnogi svjesni opasnosti, ali se u ime zarade i raznoraznih interesnih skupina ništa ne radi na sprečavanju daljnjeg zagađenja, odnosno procesa koji dovode do rasta temperatura i neminovno opasnih klimatskih promjena. Znanstvenike, koji stalno upozoravaju, kao ni analitičare koji preciznim podacima svjedoče o sve većoj opasnosti, uopće se ne sluša jer je Bog novca, profita i zarade iznad svega. Pariški sporazum badava je potpisan jer ga se uglavnom ne poštuje i ne provodi. Ili, kako kaže negativac Ranko – »Svi pričaju zeleno, a rade po starom!« Posebna su priča pritom političke i sve druge strukture vlasti koje majstorski zaobilaze zakone i u konačnici dolaze do željenog cilja osobne zarade na uštrb zaštite prirode

Drugi je veliki problem nespremnost ljudi na protivljenje i borbu, bolje reći stav kako smo kao osobe premali, nebitni i naše protivljenje ništa ne bi promijenilo. Sandra Vlašić se s time ne slaže. Ona to, ne samo radom u svojoj profesiji, već i ovom knjigom, nastoji promijeniti. Čini to ne samo zanimljivom obiteljskom pričom, već i odličnim uvidom u svijet onih koji odlučuju pa je tako, primjerice, jasno i direktno prikazan način na koji politička tijela na najvišim razinama pronalaze rupe u zakonu i donose odluke koje su protivne ideji zaštite okoliša, ali su itekako u skladu s brzom zaradom. Autorica ne prikazuje samo načine na koji se te odluke donose, već i citira neka istraživanja koja svjedoče o sve težem stanju u kojem se nalazi Zemlja: »Smatra se da bi do 2100. temperatura zraka mogla biti viša čak do 5,8 stupnjeva Celzijevih, ovisno o stupnju povećanja koncentracije stakleničkih plinova. Sada je već u prosjeku viša za 1,2 stupnja Celzijevih u odnosu na predindustrijsko razdoblje«, citira autorica znanstvene izvore sugerirajući kako će se čovječanstvo u bliskoj budućnosti osjećati kao ribe na grilu – pržit će se!

»Klik« novinarstvo

Uz prevladavajuću ekotemu Vlašić kroz svoju priču nudi i prikaz stanja u kojem se nalazi suvremeno »klik« novinarstvo, izvrsno opisuje pakao tinejdžerskog roditeljstva, uvjerljivo pokazuje kako se bez utjecaja političara u Hrvatskoj malo što može napraviti, nudi istinite primjere zagađivanja okoliša, dobro svjedoči o pritiscima kojima su izloženi pojedinci koji se odluče pobuniti… Jednom riječju, daje preciznu i točnu sliku tog dijela suvremene hrvatske (i ne samo hrvatske!) stvarnosti dodajući tome snoviđenja i košmarne snove vezane uz pakleno vruću budućnost koja nam slijedi zbog načina na koji se danas ponašamo.

Sve to Vlašić je ostvarila kroz pitko i tečno pripovijedanje puno izvrsnih opisa i vrlo životnih dijaloga pri čemu uz književni standard ponekad koristi i dalmatinsku ikavicu i cakavicu. Uvodni i završni dijelovi svojevrsni su »prijenos« košmarnih stanja i mračnih vizija koje pod nazivom »Jednom« nude sliku te mračne i pakleno vruće budućnosti, a svakako treba spomenuti kako je dobar dio romana vezan uz glazbu – duh davnašnje 1968. (Janis, Stonesi) kad je o Dunji riječ, odnosno punku kad je u pitanju njezina kći Marina koja je itekako svijesna nužnosti pobune i reakcije na zlo koje dolazi i kojoj pripada završni dio romana u kojem, došavši s roditeljima na njihov otok, odlučuje djecu tog otoka naučiti kako se »lovi Sunce«, odnosno kako se sunčeva energija koristi za proizvodnju električne energije. Bilo bi dobro da je takvih Marina što više…

Biografija

Sandra Vlašić je rođena u Zagrebu jednog vrelog ljeta otprilike u doba Woodstocka. Magistra znanosti o okolišu, više od 25 godina bavi se profesionalno razvojem koji je dobar za prirodu i društvo. Posljednjih desetak godina okreće se kreativnom pisanju, uz početni impuls radionice kratke priče Zorana Ferića u Booksi te radionice pisanja romana Kristiana Novaka u CEKAPE-u.

Posao ekologinje njezin je poziv, a pisanje strast, stoga ideje i motive pronalazi u spoju jednog i drugog. Tematika o kojoj piše često je ekološka, jer kako sama kaže, »previše zna da bi mogla šutjeti«. No piše i o drugim neobičnim ljudima i situacijama, čudesnim detaljima, o svemu što je žulja. Piše uglavnom u formi kratkih priča, a »Futur treći« njezin je prvi roman.

Kratkom pričom »Jusuf mala duša« osvojila je prvu nagradu na natječaju za klimatsku fikciju Homo Climaticum 2018., a pričom »Noćna (noćurak)« treću nagradu na natječaju Knjižnica Grada Zagreba KRONOmetaFORA 2019. godine. Njezine kratke priče do sada su često bile među finalistima različitih natječaja (»Priče iz komšiluka« 2018. i 2019., »Gorka priča« 2022., »Zelena metaFORa« 2023.). Živi i radi u Zagrebu. Voli more i otoke, šumu i planine.